ponedjeljak, 09.03.2009.
večer u ugodnom društvu
četvrtak navečer.
zvoni mi mobitel.
poznati glas.
netko meni jako drag.
netko s kim sam dijelila dio svoje prošlosti.
vrlo kratko.
netko tko me znao nasmijavati putem telefona,
pjevati mi,
mahati mi iz svog kreveta u drugom gradu
a ja njemu iz svog,
krasti i svojatati mi mjesec,
pričati mi viceve koji su samo njemu bili smiješni
a meni samo zato što se silno trudi,
svirati mi klavir preko telefona,
netko tko je znao odjenuti moj pulover koji mu je mali jer mu je hladno
ali ga je svejedno tako lijepo nosio,
netko tko mi je kuhao svoju prvu večeru a nije me još niti dobro upoznao,
netko tko je peglao košulje zajedno sa mnom
i smijao se mojoj 'jedinoj crnoj košulji' koju imam,
netko tko je znao koju odjeću na njemu volim pa je samo zbog toga nosio,
netko tko me znao zagrliti i čvrsto držati
te zaspati na mom trosjedu od umora
ali me pri tom ne ispuštati iz zagrljaja,
netko tko se veselio kad sam ga iznenadila večerom pa je sve pojeo,
netko tko voli da ga upoznajem s mojim gradom,
netko tko me znao zabrinuto zvati
dok sam kupala ribice,
netko tko kad popije koju čašu više priča o meni potpuno mi nepoznatoj osobi
a onda sve izrečeno 'dođe' do mene,
netko tko me znao izbaciti iz takta jednom svojom rečenicom
spustiti slušalicu i ponovo nazvati: 'idemo ispočetka. dobar dan,...'
netko tko me povremeno i danas zna odravnotežiti.
netko tko je imao svoju priliku
ali me nije volio dovoljno
da se odluči za više od onoga što smo imali.
sada smo prijatelji
s lijepom prošlosti...
u pozadini čujem da je u automobilu.
već sam se i navikla da me zove uvijek kad je na putu iz zg za ri ili za os.
i jedno vrijeme sam se ljutila na njega zbog toga.
onda sam shvatila da mu je to stvarno jedino vrijeme kad je slobodan
i da tad voli sa mnom razgovarati.
pa sam popustila.
a on se zato svaki put ispriča kad nazove.
pa tako i ovaj put.
'samo ti se javljam da ti kažem da dolazim u osijek u petak navečer,
hoćeš li imati vremena da se nađemo na nekoj kavi?'
'hoću, samo javi na vrijeme da nešto drugo ne isplaniram'
'dobro, idem sad za ri pa ću ondje prespavati,
obavim sutra posao pa navečer krećem za os, kasno ću stići,
možda bi bilo bolje da se vidimo u subotu na kavi?
ja imam predavanja cijeli dan, pa u nekoj pauzi?'
'može'
'ti si dobro?'
'jesam. a ti?'
'jesam, baš se veselim što ću te vidjeti'
'pazi na sebe, sretan ti put'
'hoću, pusa'
'pusa' izgovorim iako nikad ne znam jel prikladno isto reći
osobi prema kojoj si nešto osjećao a sad si u totalno drugoj vezi.
pomislim kako pretjerujem, ovo je više kao bratska pusa.
i umirim sebe.
krenem razmišljati.
o njemu,
o sebi,
o njegovom poslu i životu,
o tome kako je 'rasprodan',
nema vremena niti jedan dan u tjednu samo za sebe.
uvijek je na putu,
u automobilu (dragom mu novom Franku)
uvijek je sam.
i teško bi neka mogla ga i pratiti,
ne toliko pratiti koliko bi bila pored njega sama.
jer njega nikada nema nigdje dulje od par dana.
jedan začarani krug.
subota prije podne, laganini...
kava u gradu s frendicom.
nije se javio.
pretpostavljam da je zaglavio na predavanjima,
ništa neuobičajeno za njega.
nema veze,
možda je i bolje tako nego kad trčečki popijemo kavu.
tek sjednemo i naručimo a on mora ići.
zna da to mrzim.
i bolje je da ga ne vidim.
ne mora baš svaki put kad dođe u osijek
vidjet se sa mnom.
i dalje sam slaba na njega.
zato sam mu ispričala pretposljednji put sve o vezi u kojoj sam.
pažljivo je slušao.
i onda se sjetio reći mi da me voli.
mogao je to i prešutjeti.
pravili smo se da takvo što nije rekao
i slijedeći put opet razgovarali kao frendovi.
onih petnaest minuta koliko smo se vidjeli.
oko podneva zvoni mi mobitel.
naravno on.
kavu sam već dogovorila s prijateljicom
i jasno mi je da se nećemo niti vidjeti.
ma dobro je, i bolje tako.
'čuj, neću stići sad na kavu, neću stić niti ručati pošteno,
što kažeš da se vidimo navečer, ja ću bit na faksu do osam, pola devet,
pa dok se vratim u hotel, otuširam, spremim,
možemo onda možda na neku cugu ili večeru?'
'gle, ni meni više sad ne odgovara, već sam se dogovorila s frendicom.
ti ostaješ večeras? mislila sam da ideš nazad još danas.'
'ma imam i sutra predavanja prije podne, ostajem tu,
ajde, drago mi je da si se dogovorila za kavu,
manje sam kriv što se nisam do sad javio, onda može večera?'
'daj se ti javi kad završiš s predavanjima pa ćemo se onda dogovoriti, ok?'
'ok, pusa'
kava u gradu
ručak
lijep dan
vjetar navečer
toplina doma
neka sjeta...
otišla provozat se malo po gradu
i do robnog centra kupiti ručnike.
hrana mojim antidepresijskim mjerama.
spizdila sam par stotina kuna na nove ručnike u bojama kupaonice
ali sam zadovoljna.
sad imam barem što prati :)
i dok sam na blagajni zvoni mi mobitel.
opet on.
'hej, ja sam još na faksu, jel mi možeš pomoći,
jel negdje u mojoj blizini radi nekakva veća trgovina iza osam navečer?'
'ja sam sad u trgovini, reci, hoćeš da ti ja nešto kupim?'
'ma ne, ne mogu ti sad objasniti, samo mi reci'
'da, imaš konzum u blizini ili špar malo dalje, moraš ići autom,
ali ja sam ti sad u šparu, reci i kupit ću ti'
'ma ne, hvala ti, javim ti se kad završim s faksom'
'ok'
vozim se nazad.
stavljam ručnike u perilicu i veselim se vlastitom domu.
ne ide mi se večeras baš nigdje.
koliko čujem po glasu on mi djeluje umorno,
predložit ću da se ne vidimo.
zvoni mi mobitel ponovo.
'ja sam, evo gotov sam,
idem se srediti u hotel, tušniti,
obaviti još par telefonskih razgovora pa se onda vidimo,
otkrio sam novi restoran u kojemu još nismo bili, Lumiere?'
'pa to ti je u produžetku moje ulice'
'pa znam :) mislio sam prošetati do tebe pa zajedno da odemo tamo'
'gle, ako si umoran odi ti u hotel, ne moramo se mi vidjet večeras,
odi se naspavaj, večeraj u hotelu i sve oke'
'ma ne, moramo nešto jesti oboje a i ne mogu sad ići spavati'
'ok, ali ako ćeš se tuširati, dođi autom, vjetar puše vani,
prehladno je za šetat poslije tuša'
'dobro mama :))))'
uvijek se sprda sa mnom jer brinem.
moram prestat s tim,
odrastao je čovjek, zna se sam o sebi brinuti.
'dobro, ja dođem autom po tebe u 21,15, zvrcnem te kad sam ti ispred kuće'
'dobro, vidimo se'
brzo sam se spremila.
kombinacija u kojoj se dobro osjećam.
ništa napadno, više casual.
šminka, malo parfema, i skoro sam gotova.
zvoni mobitel, dolje je.
'taman izlazim iz stana, vidimo se za koju minutu'
'želiš li da ti pravim društvo?'
'ma ne trebaš se penjati gore, evo gotova sam'
'ma ne, mislim da ti pravim društvo dok silaziš niz stepenice?'
?!? što mu je?
'evo, tri dva jedan, još par koraka i vani sam'
'dobro, pogledaj lijevo kad iziđeš, čekam te u Franku'
osmijesi od uha do uha
prijateljske puse u obraze.
ugodan muški miris.
'i gdje idemo?'
'pa ti si predložio Lumiere'
'ne moramo tamo ako nećeš'
'ma oke je izbor, to mi je od frendice'
'onda tamo'
'i, jesi kupio to što si trebao?'
uzima mi ruku i prelazi nježno po svom licu
'mi si to možemo priuštiti, osjetiš, obrijao sam se?
nisam ponio brijaći aparat pa sam ga išao kupiti'
'pa lijepo od tebe ali nisi trebao'
'ma nema veze, sad imam još nešto iz osijeka, nisam mogao biti neobrijan'
'neka ti onda ovaj osječki bude putni :)'
u Lumieru ok atmosfera,
konobari se lome
pijemo vino i pričamo uz večeru
vrijeme leti
'znaš, ti možeš biti i umiljata kad hoćeš'
'ma ja sam uvijek umiljata'
'ne, samo kad hoćeš, a nekad si otrovna,
a sad mi i u lošoj stvari nađeš nešto pozitivno'
sati su prolazili
hranu smo dijelili
ugodno čavrljali.
pričala sam o poslu, firmi, putovanjima, mojoj ljubavi.
'zadovoljna si, vidim'
'jesam'
'tako i izgledaš' nasmiješio se
par puta je sam sebe zakočio,
jednom i naglas otkometnirao
kako postaje romantičan a zna da sam u vezi.
pogledala sam ga i valjda je shvatio da je pretjerao.
nastavili smo pričati o svemu i svačemu, opušteno,
kao da se viđamo svakodnevno pa imamo bezbroj zajedničkih tema.
ostali smo pretposljednji gosti u lokalu.
prošla je odavno ponoć.
podsjetila sam ga da mu je i sutra radni dan
i da je bolje da idemo spavati.
izašli smo na svježi zrak.
pogledao je na sat, čestitao mi Dan žena
i ispričao se što je došao bez cvijeća.
provjerili smo jednu sitnicu na jednoj fasadi u gradu
i bio je toliko sretan što nisam bila u pravu i što sam to priznala :)
'vidiš, kad god dođem, naučiš nešto novo o svom gradu a i o sebi :)'
'da, istina'
dovezao me kući
putem mi pušta jednu pjesmu i komentira
'ovo je naša pjesma, samo ti toga još nisi svjesna'
i smije se.
pusa u obraz.
'hvala ti na večeri i na večeri'
'hvala tebi na ugodnom društvu'
'laku noć'
nedjelja prije podne.
odmaram dugo.
Micko gušta što sam doma
valjamo se zajedno po krevetu.
zvoni mi mobitel.
on je.
što se dogodilo da zove?
'evo,
samo se javljam da sam završio s predavanjima za danas,
popio sam kavu u tvom kafiću
i odlazim iz tvog grada pa ti mašem, vidiš li?'
uvijek me uspije nasmijati :)
'mašem i ja tebi, mah, mah' :)'
'želio sam ti se zahvaliti na lijepoj večeri sinoć'
'hvala tebi :) sretan ti povratak doma'
'hvala, pusa'
'pusa'
opet se osjećam blesavo kad mu takvo što kažem.
morat ću prestat odgovarati istim odgovorom.
sve je u mojoj glavi.
ali zašto me zove ponovo,
zašto ispipava moju snagu kad zna da sam slaba?
neću više o tome razmišljati.
nedjelja kao i svaka druga,
spremam ručak
mirno popodne
sutra je radni dan,
skupljam energiju za novi radni tjedan.
nisam nikad do sad bila toliko usamljena
koliko u zadnje vrijeme
otkako sam razdvojena od svog dragog.
nikad mi nitko nije toliko nedostajao.
i onda kad se pojavi poneki 'duh prošlosti'
još više osjetim kako mi nedostaje,
koliko želim da je pored mene stalno.
ne ide mi se nigdje.
doma sam.
frendice zovu da navratim do našeg lokala na kavu.
druge zovu da odem prošetat s njima.
ne priča mi se.
ne otvara mi se usta
niti mi se sluša tuđe priče večeras.
zvoni mi mobitel.
opet on.
'samo da ti se javim da sam stigao doma,
odmorio se i sad idem u onu svoju konobu,
znaš, kod Ive, pričao sam ti,
idem se naći s jednim svojim frendom,
pričao sam ti i o njemu,
idemo na čašu vina i girice,
i ponio sam jedan od svojih upaljača, jedan svoj omiljeni :)
vidiš koliki utjecaj imaš na mene'
'lijepo se provedi večeras'
'hoću, hvala ti'
'drago mi je da imaš pošteni upaljač napokon'
'razmišljao sam puno o onome o čem si pričala'
'drago mi je :)'
'htio sam ti se još jednom zahvaliti za sinoć'
'i meni je bilo lijepo, ugodnu večer ti želim'
'i ja tebi'
ponekad razmišljam
možemo li stvarno ostati s nekim prijatelji
nakon što smo nešto imali?
koliko god se trudila stvarno biti prava prijateljica
kao da me stalno stavlja baš on na kušnju.
kao da isprobava koliko sam slaba, koliko sam jaka,
koliko mu mogu odoljeti.
cima me svakim svojim pozivom.
i onda mislim bi li mi bilo draže da se ne čujemo uopće
ili da ipak kontaktiramo barem povremeno.
ne znam odgovor.
'naša pjesma':
- 09:14 -
