petak, 06.03.2009.
sunčani dan
tako je lijepo jutros zasjalo sunce
tako je lijep sunčani dan :)
raspoloženje mi raste
sa svakom novom i jačom zrakom sunca :)
počelo je u stvari još jučer.
nekako sam u zadnje vrijeme svugdje i nigdje.
tako se barem osjećam.
sve nešto radim, na sto strana, bojišta,
sve što se od mene očekuje
na poslu, privatno, moji najbliži.
a ponekad osjećam kako vrijeme leti
i kako na kraju od svega toga sebe ne vidim,
gdje sam ja u stvari.
kamo idem
koje su mi želje
koji su mi ciljevi.
sve je nešto nedorečeno, nedefinirano
a takve situacije mogu jedno vrijeme 'prolaziti'.
samo odrađujem jednu radnju za drugom
i sve to savršeno 'klapa'
i svi su sretni, svi...osim mene.
i ne primjećujem kako vrijeme leti
i kako za sebe nemam dovoljno vremena.
i znam da sam za to i sama kriva.
najviše baš ja.
ali odjednom puknem
i onda sve raz....
baš zbog toga što ne mogu dugo biti nedefinirana
ni u čemu.
a najmanje u vlastitom životu.
i prošlu vezu, onu dugogodišnju
sam baš iz razloga jako duge nedefiniranosti prekinula.
nisam se dobro osjećala u toj koži.
a sad imam osjećaj da ponovo ulazim u takvu nekakvu fazu.
pa iz istog razloga
ne uzimam više niti novi cvijet
jer ne znam koliko ću moći brinuti o njemu
hoću li ga morati nekome pokloniti ili nositi sa sobom,
hoće li preživjeti sve to,
moje obaveze, moja putovanja,
moju neredovitu brigu.
i zato me ponekad hvata tolika tuga
što znam da i Micku falim
i da se onda kad dođem doma baš zato ne odvaja od mene,
kao mali priljepak je,
gdje sam ja on je već tamo.
i planiram ga naučiti da bude sa mnom u automobilu
kad putujem negdje
no moram još smisliti kako,
jer teško je postići onaj stupanj dobrote
u kojoj već neki uživaju sa svojim kućnim ljubimcima dok ih voze ;)
i zbog svega toga moj privatni prostor sve manje je živ.
a ne želim tako živjeti.
jučer kad sam otišla u trgovinu gdje sam uzela cvijeće
trgovkinja me prepoznala iako ondje nisam barem dvije godine dolazila
i pitala me nasmiješena već pri ulazu 'došli ste po orhideje?'
da, bila sam pomalo u šoku kako me uopće prepoznala,
ali kad se sjetim da sam davno prije iz tjedna u tjedan
znala dolaziti kad god bi dobivali novo cvijeće,
obilaziti ga i diviti mu se,
kao luđakinja... satima,
ponekad nešto kupiti
a ponekad samo napuniti svoju glavu ljepotom cvijeća,
nije niti čudno da me pamti :)
i kad se samo sjetim svog tog cvijeća koje sam imala u prijašnjem domu,
prilikom selidbe sve sam poklonila
ostala bez ijednog cvijetka.
jer nisam željela da uz mene umre.
i sad opet zbog toga što ne želim gledati
kako uz mene i zbog mene nešto umire
nisam dugo donosila niti jedan novi cvijet,
novo živo biće.
ali u stvari svoj život uskraćujem za neke ljepote trenutka
u kojima bih mogla i trebala uživati.
i zato sam jučer
(dobro, dijelom i zbog ljubomore zbog tamo nekih koji imaju vrtove pune cvijeća
i samo se hvale s tim, a nama smrtnicima neka 'rastu zazubice')
otišla u grad i imam tri nova člana svog kućanstva,
dvije nove orhideje i jednog zamioculcasa,
cvijeće koje inače volim i već imam
ali sad u malo većem broju.
neki dan nam se doselila i jedna mlada pachira :)
pa smo sad jedna brojna obitelj
koja se ujutro veseli svakom pomaku i rastu jednog od članova :))
naravno, ne moram posebno naglašavati
kako se Micko veselio novim članovima obitelji :)
kako smo se odmah presadili u nove lončanice
on je velikodušno pomagao pri tom
te se odjednom samo stvorio u sredini hrpe zemlje.
pretpostavljam da ne moram crtati kako su bijele šapice izgledale :))
bila je to jedna lijepa večer :)
- 09:45 -
