|
Raspadnuta stanja uma,goleme ideje koje splasnu ispred zida,prije pozdrava,u zoru,svaki jebeni dan u zoru,svaka stvar gleda u tebe i smiješi se cinično,sve bi porazbijao i otišao ponovno na jupiter konobariti ostaviti sve iza sebe ne djeluje kao lagano riješenje,odričem se prava na život zbog drugih ljudi sa kojima dijelim životne puteve,jednog dana kunem se,kunem se u onaj dan koji nikada neće doći,podignute ljestve da pofarbam brodski pod ispod krovišta,ponovno spuštene jer nemam laka,nezaštićeno drvo,boca petroleja,poluprazna boja plina i dva sasušena penzlina i vrt na kojem se kukuruz suši,zbog kiše,kada će ta prokleta kiša,kada će ta prokleta jesen,kada će proljeće 2013? Sve je isto,svaki dan ponor u koji propadam u mislima u velikim željama a svejedno ležim i gledam i mislim i želim,bez rezultata,sve je jedna velika želja,jedno veliko htijenje jedna velika crna rupa,svaki pozdrav na ulici i smiješak koji podignem glumom,lijepom gestom koja mi je urođena,imam urođenu lijepu gestu da napravim od toga karijeru? Zovi ginesa,zovi bolnicu,daj hitnu,daj rakiju,daj mi pet,podigni visoko pa spusti nisko i ponovno visoko,odigrati ću na dva mala,popiti pivo za novce od roditelja,nepokretan sam i lijen,ružan i nezamiječen,mlad i nadobudan,ne više toliko,ostavi me na miru,upucaj me jer ja sam ne mogu,reci da sam učinio to sam,tko ima pištolj tko ima metak,tko ima veeeliku želju? Gdje sam,gdje smo? Lijepim se za pod i svejedno padam,ležim a kao da stojim,sve me boli,kao da imam osamdeset godina,gdje si nestala? Nekada sam mogao cijelu noć lutati ulicama i pitati se jedno te isto,pisati jedno te isto,dijelili smo iste stvari,litru rakije i kutiju columba,jedini pomorac među cigaretama,sada više ne mogu,ljut sam i ne mogu više,zašto si ostala zauvijek? Zašto si ostala tamo kada sam ja tu? zašto sam ja tu kada si ti tamo? Slijep sam na svoje jedno zdravo oko,drugo curi u podrumu ispod bačve vina od prošle godine,iskopaj me,zakopaj me,mrzi me,voli me,doživi me,zaboravi me,ne mogu više misliti na sve i na ništa,pokolebala me volja,umoran sam,daj me ostavi na miru,molim te,volim te,ona stara,ona dobra,pokušao sam ali više ne mogu,sutra je novi dan,koji dan? Ne veselim se ničem i ne živim za nikog,ostavi me,posvoji me,zaželi se,zaželi me...ma ostavi me...gledam kroz prozor tmuran je dan a ja sam sasvim sam,promijeniti ću boje na obzoru putem antenskog pojačala,tipkovnice,miša,digitalne-zemaljske ili zemaljsko-digitalne i svih ostalih sranja koje me ne zanima,dodaj me na facebook,ostavi poruku na msn-u,nemoj,hvala ti...bok...nemam čemu više da se divim i nikog da zadivim.................... Zadnji post,odjava i zbogom...zauvijek... |
|
Koliko mi samo stvari ponekad padne napamet u istom trenutku. Jučer sam trčao po kiši,potpuno sam,lavež pasa u daljini,čovjek je izveo koze između nasipa,ja mislim da nitko nije svijestan poneke zemaljske ljepote u trenutku. Kiša mi klizi niz obraze poput dugo isčekivanih emocija,iz negativnog u pozitivno,sam se uplašim ponekad veličine svojih nedostižnih snova. Koliko je jednostavan i lijep trenutak kada vidite u daljini pastira kako tjera koze kroz nasip,uzbrdo kroz visoka štagljena vrata,škripe dok se otvaraju,ne znam da li ste ikada osjetili onaj suhi miris sijena koji vam preplavi tijelo kad otvorite štagljena vrata,jednostavna ljepota u pokretu. Pastir je umoran i star,vidim ga po pokretu,vidim ga kako šepa kroz lokve ne mareći za nogavice izlizanih štofanih hlača. Za cijelo to vrijeme svojih misli ja i dalje trčim,vidim lovca u daljini sa svojim psom koji markira nekog skrivenog fazana,kiša svakog trenutka pojačava,teško će mu biti pucati,odjednom se oslobađam svega jer ulazim u borovu šumu,koraci su mi tiši zbog vlažnih iglica na podu,ponekad čujem šuškanje u daljini,divlje i nedodirljivo,neka cura šeće svog psa,pozdravlja me u prolazu,teško hoda kao i stari vučjak,ponekad se gazde ponašaju poput psa. Danas sam u novinama čitao o studentskim demonstracijama,završile su demonstracija a studenti su se uredno vratili nastavi,čitao sam o jednom čovjeku koji je uzimao postotak od neoporezivih davanja crkvenih udruga za nemoćne starice u našoj županiji,čitao sam o jednom čovjeku iza jupiterovih brda kako je pojeo svoju ženu a dijete zaklao,razrezao i prodavao pod pseće meso nekim retardiranim siromašnim klincima koje su starci poslali u dućan da kupe meso za juhu,odlučili su kupiti ovo jeftinije pseće i sa ostatkom kupili litru pelinkovca,juhu nisu taknuli,ali su starci podijelili među sobom svakome po dva tanjura,ja i dalje trčim nepreglednom šumom,već osjećam napetost u nogama,kad se vratim kući poljubiti ću svoju nevjenčanu suprugu u vrat i zaželjeti dobro jutro,sutra odlazim u guineu,plačenik sam koji ne zna gdje mu je mjesto na svijetu i koja mu je funkcija ali moram vam reći kako ipak smireno koračam među minama jer tamo nemamo pristup novinama,tek se ponekad čujem sa svojom budućom zaručnicom,njoj je teško prihvatiti kako sam ja svaki dan na fronti,meni i nije tako strašno,ionako svaki dan ljude gaze autobusi i tramvaji,sada sam druga osoba,pretvorili su me u sigurnosni stroj sa malom šansom za pogrešku,poznajem dvadeset vrsta borilačkih vještina,a opet ništa ne znam,svijet je isprazno mjesto,život je prolazan,ne bježim od toga kako sam u nekoliko navrata krivo procijenio i ranio civila,ali ipak,nikada ubio,nikada nisam pomislio podivljati,izgubiti nadzor nad razumom,znam da nam je svima ponekad teško,meni je vojska pomogla pronaći mir i savjest,bijeg od mržnje,sve mi je jasno,ipak se svi ljudi pokušavaju dati sve od sebe kako bi bili pošteni ili ako ništa drugo pokušavaju sebi prikazati u glavi stvari koje čine pogrešno pravima i poštenima pa onda ih i nije za kriviti,jer tko od nas zna gdje je ta granica poštenja,pravde i samosvijesnosti kojoj kao svi težimo,zato za sebe a ni za druge nisam tvrdio da su dobri ljudi,svi smo mi prosječni pa čak i Marija Tereza ili Isus Krist iako u njega ne vjerujem,ali pak s druge strane ja sam plaćen da ubijem one koji prekrše osnovno ljudsko pravilo,nikada nauditi drugom čovjeku pa makar iz osvete,što nas vraća ponovno u krug,svakim moj odrađeni posao,tj.ubojstvo znači da bi i mene trebalo ubiti,ali svi se ipak trudimo,ostalo je na statistikama...i dalje trčim,možda stignem prije potpunog svitanja... |
|
Bijele ergele,širokogrudne bale sijena,tvoj osmjeh na traktoru,naši razgovori u sutonu napornog dana,osvoji me,osvajaš se,vikendima plovimo sjeverom,autocestama, zaboravljamo na nedjelju popodne,daj molim te ispričaj onaj stari vic o čovjeku bez ruke,povedi me,zavedi me,poslušaj koji stari savjet na obali kupe,stani na trenutak i slušaj stare ribiče,nove klince sa ulice,pokušaj sjesti,daj sve od sebe,osvajamo život korak po korak,evo me tu sam ispred tebe,vratio sam se i vjerojatno više neću nikada bježati od svih vas,od tebe,to je sudbina,sve što radimo na kraju se svede na poznato na depresiju svakidašnjeg dana,na zadah,jednu riječ,pravu stvar,gramofonsku ploču,boba dylana ili tvog zagrljaja na snježnoj ulici,pankeri,koncerti,kukuruzišta,šetnje,osam sati,od sedam do tri sve dok me ne ukroti šef na ulici u prolazu u nestvarnom svijetu i sve dok nas jednom više ne probude,metak ili kateter sasvim je svejedno,pamtim samo loše dane,kao noćna mora,tužna pijana jutra,nedjeljna prašina na bakinoj kuti,miris vrta,miris trule zemlje,rane jabuke,susjedova stara kruška,pijemo u sjeni rakiju od prošle godine,pušimo,brojimo dane do sna,dane do prvog i zadnjeg poraza,kako je tebi ispalo? Gdje si nestala? U svim tim godinama samoće,jesi u redu? Dečki su na ljetnim praznicima,igraju nogomet ispred škole,popiju koje pivo,smiješe se smrti u oči bez razmišljanja,zvali su me da branim,pijano teturam,to su moji stari prijatelji iz nekih boljih dana,nedjelja predvečer,ja sam na nogometu,prebacili smo na dva mala preko puta škole u uske prolaze selske birtije,dani su na izmaku,duše nam lete ponedjeljkom,od sedam do tri dok nas ne ukroti,jedan ima sina,godinu dana,plave kose i blistavog osmjeha,mora da će biti odvjetnik,mora da će biti političar ili slikar ili pekar,sve ono što mi nismo mogli biti,lopovi i samoubojice,muhe na šanku,stara ofucana konobarica sa previše šminke,drvene klupe i dim,lopta na stubištu ispred ulaza,praznina u zraku,umorni smo,znojni,doma nas čekaju hladne postelje,zaboravi na to,idemo na još jedno,teško se rastati nakon samo dvije,uvijek ista priča,bježimo u noć,ugodnu večer želim,uvijek nedostaje prava riječ za takve blažena stanja kada je svima svejedno,da je barem cijelom svijetu svejedno,nama bi bilo lakše,ovako,ovako samo starimo i ne napredujemo... |
|
Svježe cvijeće i divlji razgovori u predgrađu,dosadnom predgrađu,čekao sam te na uglu Tesline i Praške,drži me za ruku,idemo,let traje kratko,suvišan pogled na svijet i visoke zgrade,anđeo što leti do kraja svijeta i uzima želje od mladih mangupa,krade prazne čaše pelinkovca sa ledom i limunom i donosi pune,na račun kuće,anđeo u prački,isprazni brigu na njenom ramenu,to joj je posao,shvati me,strah me je,miris suhih bala,kauboji gradskih ulica sa pivom umjesto pištoljem na reveru,debele jakne,skitnice,pazikuće,izbacivači u diskotekama,noćnim klubovima,zaplešimo,sluša moje želje,posjeti me,stavi stonseeee,zaplešimooooo,na našem oblaku,vidi me,vidimo se,teturam,povračam od sreće,sretan od povračanja,idemo dalje,na kajganu sa špekom,na jaja na oko sa pancetom,pršutom,shvati me,strah me je,osam sati dnevno dovoljno je za smrtno stanje,teško prolazim,plazim,nema me,shvati me,strah me je,djeca koja su odrasla a snovi su ostali vani na vjetru,na ne-klimatiziranom području državnog zemljišta,znam,naći ću posao na otvorenom,Sunce ili Mjesec,svejedno je,drži me za ruku,zaplešimooooo,kad sam bio mlad skupljao sam bale na parkiralištu,kuna i trideset po bali,dobar posao,pošten posao,nisam talentiran za ništa,malouman,glup,nesnošljiv,shvati me,strah me je,život je vjera,život je nadanje,htjenje,težnja boljem,psihički nestabilni barski tipovi,bourbon ili rakija u venama ali svejedno nitko ne napreduje,teški snovi nekog dalekog samoubojice,shvati me,strah me je. Ponekad kad imam nekoliko slobodnih dana zatvorim se i gledam depresivne filmove,izlazim sa listama najdepresivnijih filmova,simultano gledam,pijem i pušim i pišem i mislim,da li su oni svjesni svih godina koje su prošle od te scene koje su snimile a na koje plačem i da li znaju,da li su svijesni povijesti koje stvaraju,zaigram se mislima,da li ti ljudi u jednom trenutu tog određenog dana kada gledam taj film i tu scenu pomisle u isti trenutak na taj film,na tu scenu,odmah mi je lakše,zvijezdana povezanost glumaca i gledatelja,da im stave u ugovor da moraju svaki dan do kraja života barem jednom pomisliti na neki određeni film ali to su neke daleke slutnje i to je već vlasništvo uma,mašte...kako prokleto naivno. Pomislim na to kako je čudno da nikada ne plačem na film kada ga gledam prvi put jer ne shvatim bol i izraz lica već nakon drugog trećeg gledanja i daaaaaleki rekorder bio bi Lebowski, cigarete i pivooooooooo preko dvadeset puta,na kraju smjene kada imam ružan dan,pogledam ta dva sata urnebesa,poštovani gledatelji gledamo smrti u oči i to je u redu,sutra je novi dan,sutra je party,na picu u šesticu pa na party,sretan sam i sjetan u isto vrijeme,ostavi me ove depresije i nađi sreću u predgrađu,tužnom predgrađu,na pivo i pelin u pračku,kod anđela za kojeg se držim i padam,leti,zaplešimo,pusti stonseeee,pjevaj,imaš divan glas,spasi me,pusti me,spasi sebe,ali ima nešto u tebi u meni da se ne možemo odreći onoga do sebe...glumci,glumice,glumice i glumci,sutra radim a zatim se ponovno vidimo,Teslina je na tri koraka od mene a Dalmatinska još tri i zadah nervoznih cigareta... iiii najdraža od svih: ...i zadah nervoznih cigareta,zajedno pušimo i tu nema spasa ali zato nervozu otklanjamo kao da je nikada nije bilo za koji trenutak...samo sam mali glumac u oceanu talentiranih ljudi i svojom ih mržnjom i neznanjem pokušavam dostići,treba se smiriti,prihvatiti,polako,takoooooouopaaasasasa...tako...teturam ulicom bez nasilja...hahahehe...bez nasiljaaaa.... |
| < | kolovoz, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||