Potopljeni
31.03.2011., četvrtak
Morbidne stanice na putu do kuće
 Dodijelila je psiho testove hrpi budala koje sjede u predavaonici,spavaonici,kupaonici i sve što završava na onici,nije moja graciozna,visoka mršava žena koja prkosi svima sa svojom bulimijom i slabim živcima,ali mi je došlo da je tamo rastrgam i odvedem u nebeske visine tihih,nježnih orgazama kojima nema kraja iako sam svjestan da nemam ja te nježnosti i taj meki dodir koji će je natjerati da se naježi,nema vatre u njenim očima,ispred mene stoji nezadovoljna žena sa zelenim očima,nema valjda dobrog čovjeka pokraj sebe. Neki dan igrao sam belu sa čovjekom osušene desne ruke i skraćenih prstiju na šakama,kao ruka bebe,ali samo podlaktica,barem mi se tako činilo,vidi se da je dešnjak jer karte drži desnom,kada uzubđeno zove dvajst do asa nagne glavu u desno,osmjeh mu je produžen na desnoj strano obraza,pitam se da li se samozadovoljava tom rukom,ali mi se čini da ima prekratke prste da penis cijelog obujmi,a možda je istrenirao lijevu,nikad se ne zna,kad pokušava zadovoljiti ženu u predigri,kad izmiješa jezik i kažiprst i slatke navike njenog zadovoljstva koji kažiprst gura,onaj sa desne ili lijeve ruke jer znanstvena je činjenica da se žene mogu zadovoljiti i sa tek par centimetara,mislim nešto između 5 i 8. Proklete bile proljetne kiše i tvornica duhana Rovinj,prokleti bili nezadovoljni ljudi,proklete bile uzvišene,napuhane žene koje ne žele prihvatiti slatke trenutke grubog,nezadovoljnog muškarca i svih onih koji nisu htjeli postati ono što su danas,pijane gubice na cesti koji plaćaju za svoja seksualna opuštanja,zadovoljstva ili kako to već zovu...budi bez brige spavaj...svoje osjećaje više ne zapisujem kao nekada jer sve je umjetno izazvano. Neki ljudi kažu da kada najveći pjesnici opisuju smisao života ili smrt koriste klišeje jer su oni najprihvatljivije stanje u trenutku teške tuge ili bolesti,npr.: -Život je gorak kao rane višnje na proljetnoj kiši -Život je kanta prolivene vode na autostradi,dok se upija u grubi asfalt sa sobom nosi svu prljavštinu,tako da ipak jedno vrijeme za sobom ostavlja čisti trag,barem jedan trenutak -Život je,baš kao i smrt,sasvim prolazna pojava,svi oni pogledi koje izmjenjujemo,sve suze i osmjesi,postojano je samo pokoje pitanje koje se ponavlja u povijesti,kako,zašto i zbog čega??? -Netko svoj život voli više netko manje ali jedno im je zajedničko,nitko ne želi umrijeti,čak i samoubojice uživaju nesvjesno u svojoj slavi nakon svojeg djela,prije smrti kolaju im po glavi misli o tome što će tko reći o njima,pa znao sam ja ili predpostavljao sam ja ili... -Kada bi mogli svoje osjećaje pospremiti u ladice zvali bi se roboti,kada bi se mogli suzdržavati od suza zvali bi se životinjama,kada bi mogli spriječiti smrt zvali bi se bogovima -Moji osjećaji su slikarsko platno,moje suze dokumentarac a moj život vrijedan zaborava(pismo jednog samoubojice) -Jednog dana vadit ćemo memorijske kartice iz svojih glava i brisati neželjenu memoriju,time ćemo biti bolji i sretniji ljudi ali da li potpuno svijesni svojih pogrešaka? -Moramo zapamtiti činjenicu kako Zemlja može živjeti bez nas ali mi ne možemo bez nje,a može li moja draga živjeti bez mene...jer ja bez nje ne mogu?(meni osobno najsmiješniji) -Činjenice gomilaju glupi,neiskreni ljudi koji imaju problema sa svojim ljubavno-seksualnim životom i koji neopušteno razgovaraju o običnim temama...itd..... Smrt je kraj jednog besmislenog ciklusa bez kraja,toliko od mene... |
23.03.2011., srijeda
Lijepe žene samoborske...
|
...zaintegrirale su moju dušu i opsjene koje lutaju u njoj(isprika mom kumu). Da marljivost i realnost imaju smisla svijet bi izgledao puno drugačije,zato jednostavno snovi ponekad djeluju ekscentrično jer se guše pod nekom nerazumljivom logikom realnosti,možda djeluju stabilno i povezano ali to ne znači kako su u pravu. Sokolovi sa oštrim vidom na minimalcu ispijaju kavicu i čuvaju mramorne ploćice ljudskog dostojanstva,uzimam napola popušenu cigaretu iz gradske pepeljare jer se SIDA ne prenosi preko sline,a kolumbo puše radnici srednje klase,rekli bi ona x generacije,ratna,rođena početkom sedamdesetih,oni i ne poznaju tih problema. Na marginama društva sjedimo on i ja,grabimo prvu priliku za hvatanje magle,danas ću prespavati kod tebe ljubavi,ljubit ću ti ranu na butinama,uzrujavaš se bezrazložno,noćaš umiremo mladi...mi smo netalentirani i ostavljeni... |
17.03.2011., četvrtak
Cigarete,duhovi u tami i sitniš svijeta u mojim rukama
|
Moja baka ima nježne ispucale ruke,sretne žuljeve i zemlju ispod noktiju. Danas sam vidio lijepu curu na štandu u utrinama na tržnici,mala romkinja indijske kože,tuga u tamnim očima,sjetna pojava u hodnicima okupanim prljavom vodom,mirisom ljudskih osjećaja,ispremiješano,pokvareno,sve na jednom mjestu nekih drugih,teških dana. Čudne duše i ljudske sudbine pomiješane hodaju ovim crnim oblacima bez kraja,držeći se za ruke,očito zaljubljeni,tužni parovi koji čine naše doba bez imena,ispremiješani duhovi i njihovi depresivni likovi na slikama,ulje na platnu,nisu vrijedni ali gledam ih sa oduševljenjem,zemaljska administracija otkazala je sve sastanke,nikada neće biti otkriveni u svojoj potpunoj,istinskoj ljepoti,anđeli nikada neće vidjeti crno-bijele osjećaje ljubavi,tužan je ovo svijet bez određenih stanja svijesti,antidepresiva,velike čaše točene pive i rana koje stalno prematamo svježim zavojima,otvaramo ih na vjetru da nam odu sva loša sjećanja,sve na drugu stranu ulice,dok čekamo da se pokrene javni gradski prijevoz iza kišnih oblaka,počinje vrijeme bosonogih lutalica sa gitarama na ramenima i saksofonista u oktogonu,možda im se jednom priključima,prva pjesma koju naručim u proljeće je šejn a kasnije zajedno plačemo uz ja bi mogo da mogu,ali nikada ne odem jer sam nesposobni,nekompetentni i priglupi kukavica...ja sam sam svoj pastor koji upropaštava samog sebe kao jedinog sljedbenika... |
02.03.2011., srijeda
Gledaj kako prolaze...
|
...nemam više što za opisati sve ono nestaje sve ono ostaje iza mene...ponekad osjećam kako ću iskočiti iz kože zbog malih,nepotrebnih stvari,sitnice koje mi zagorčavaju život,ponekad se predam i sasvim mi je svejedno,onda se malo smirim na koji dan,ponovno odem negdje ne vraćam se dugo,opijam se ludujem,nepismen sam nekoliko dana,zatvoreni svijetovi ponovno se otvaraju,nešto napišem,onda kasnije to čitam,potpune gluposti,potpune gluposti,dižem ruke od svega,što si ti u odnosu na sve ostale,prestajem pisati blog,jer je glupost,moram početi slati pisma svojim pokojnim prijateljima... |