Potopljeni
31.05.2012., četvrtak
Julia Chanel(otvara vrata mog djetinjstva)
|
Na burzi rada ništa novo,svega ima samo posla nema,oni stari sa izlizanim radnim knjigama premeću ih iz ruke u ruku,nervozno,nelagodno se osjećaju u društvu mladih,bolje obrazovanih,poletnijih ali nezaposlenih,misle si kako naći posao pokraj mladih lavova,ja sam jedan od mladih lavova koji je digao ruke od svega,baš danas,odlazim u višeslavovu krstionicu pokraj đamije,sjedim za šankom,pušim,odmaram od odmaranja,od potrage od poraza,oko mene sjede nadobudni budući filozofi,doktori ili što već iz križanićeve,skup gimnazija nekih izgubljenih vremena kada sam črčkarao po gradu neko sada već zaboravljeno ime,sjećanje je čudna stvar,kao i osjećaji,isprazne se i nestanu pod pritiskom drugih,zato je brak oličenje trajnosti i poigravanje sudbine. Gledam dim cigarete na tramvajskoj stanici,sve je u redu,pokositi ću travu,popiti pivo u predgrađu u dosadi u potrazi,supijan brojim zvijezde,avione,krijesnice po svježe pokošenoj travi,ptice su zamrle sa sutonom,pada kiša,grmi,puše vjetar,ali proljetno,lagano,usporeno,smotao sam joint,shvatio sam da propadam zajedno sa svijetom,shvatio sam da mi nema spasa,baš mi je svejedno,dočekujem prijatelje na kavama,na pivama,pijem brzo,popio bi i samog boga da mi se pruži,hladno i krvavo,blijedo i umrtvljeno,prolzano,prolaznooo,šapat,vjetar na vrhu oraha,na vrhu onih suhih grana,kao da se toliko teško rastati od ovog svijeta,kao da se odavno nema za što živjeti. Promatram ulicu na kiši,pleše,postaje hladno,kiša prestaje,lelujaju se neki duhovi u sjenama na uličnoj rasvjeti,pospremam iza sebe,podvlačim stolce pod stol,dozivam psa po dvorištu,lijepa djevojka na biciklu nasmijala mi se u prolazu,kosa joj je mokra,duša joj isijava i kaska za njom,vjetar sve odnosi u vis,plastična vrećica pleše uz štalu,gledam blato uz mladi krumpir,sve je zauvijek nestalo,na trenutak,na tren,čujem pozdrav susjeda na drugom kraju,uzimam psa u ruku,cijela vječnost između ovog trenutka i ulaska u kuću,napušen sam,melankoličan,idem spavati,hvala na razumijevanju...pusti play,molim te,volim te,zar nije dovoljno iako nije povoljno? |
24.05.2012., četvrtak
Panceri koji su eksplodirali u sjajnim bojama munjevitog električnog šoka(jedan vic i jedna djevojka u centru grada)
|
(ne pitaj previše već se opusti i kreni jablane,kreni) Kad sam tužan čitam gatsyba,kad sam zaista tužan čitam gatsbya,opčinjen sam zelenim svijetlom koje me čeka na dnu ulice i razmišljam,stojim na mjestu,ne napredujem,ne trudim se,ne postojim,ne želim,shvati me. Sreo sam jednu od najzanimljivijih žena u svom životu u gradskoj šetnji budalastim hodnicima,nekako sam joj morao pristupiti i zamoliti je za šetnju zološkim vrtom ili barem sladoledom u parku maksimir. -Ali zima je,sve je zatvoreno i nema sladoleda,pada snijeg moram u školu...- Nasmiješila se i nastavila tramvajsku vožnju prebirući slušalice pod prstima kao da će isčarobirati da nestanem. Nasmiješio sam se i nastavio. -Imam rukavice u džepu i posudim ti kapu iako malo smrdi po cigaretama...-Gleda me i nasmiješi se,nekako predosjećam da će pristati. -Padam razred...-Gledam kroz prozor. -Molim?- U tom trenutku hvata me za ruku -Rekoh nema veze...idemo...- Buka je u tramvaju,izlazimo van na Maksimirskoj kod stanice pokraj mioca,kraj zagrebačke banke,unutra je gužva a vani hladno. Prešetali smo se jednu stanicu,ne znam o čemu da pričamo. -Daj mi reci zašto padaš razred?- -Znači čuo si me?- -Jesam...ali nisam obratio pažnju...- -...na posljednju stvar...- Nasmijala se i primila me za ruku. -Možeš mi sad predati rukavice...- Posežem u džep i svečanim pljeskom iz dubine duše predaje rukavice ionako više nisu moje. -Poklanjam ti ih zauvijek...- -Molim?- -Obrati pažnju na posljednju stvar...- Hodamo u tišini dok prelazimo cestu. -Zašto nosiš poderane starke po snijegu?- Pitala me za zadrškom dok je pokušavala naći moju ruku u praznom prostoru između mene i zraka. -Ne znam a ti? -Zato jer nemam za nove...- -Onda zašto padaš razred?- -Jer se svaki dan smucam po gradu sa sumnjivim tipovima i jedem sladoled na minus dvadeset pa sam stalno bolesna...- Hodamo,vrijeme prolazi poput dosadnih ljudi pokraj nas. -Šalim se,mogao si se nasmijati...- -Mislio sam da si ozbiljna...- -Ne...zato jer konobarim sa strane pa baš i nemam vremena za učiti...- -Pa dobro...i ja sam pao treći razred...bilo je bolno i stresno...- -Za mene i nije,već znam da sam pala,samo se moram pojaviti da me ne izbace iz škole...- -Aha...- Ulazimo u terarije sa krokodilima i zmijama i ljudima koji ih hrane,kupujemo kartu od deset kuna. -Idemo na Dinamovu tekmu ovaj vikend...- -Zar nije odgođeno ovo kolo zbog snijega?- -Nije...igrali budu sa rukavicama i pisanicom i počistit će snijeg prije tekme...- -Onda idemo već dugo nisam bila...imam strukirani dres i obučem minicu jer imam dobre noge...- -Da imaš dobre noge...- -Hvalim se sa nogama kao ona ženska iz murakamijevog romana...- -Aha...- Plutamo između sniježnih nanosa dosade ovog dana,bacili smo sendvič krokodilima koji joj je mama spremila za ručak. -Sad smo kao u pjesmi Lou Reeda,samo što je hladno...- Nasmiješila se,nježno me ljubi u obraz baš poput ljubavnice i prijateljice,onaj filmski,nježni kad od hladnoće za sobom vuće tanke niti svoje sline,replay,replay,replay,sve do proljeća kad će mi ovo strašno nedostajati. Izašli smo van i zapalili cigaretu. -Bio je biseksualac...zanš li to?-Pita me dok cupkamo na mjestu. -Nisam znao...znači moguće je da je to napisao za frajera?-Nasmiješi se slatkasto,kao da se to podrazumijeva.Kako čudno zar ne? -Što pušiš?- -Mekani benston...- -Još ih drže u mekanom pakovanju?- -Ma ne,već godinama ali ovo mi je od djeda,kad je prestajao pušiti nakupovao je valjda deset šteka i skrivao ih po kući za slučaj da mu se poželi zapaliti,kad naletim na koju kutiju onda je uzmem...- -Smiješan si...- -Zašto?- -Pa...tko još puši benston iz devedesetih?- -Jesi gledala pulp fiction?- -Jesam...- -E onaj vic od ume thurman kad se rastaje od travolte na kraju večeri...- -Onaj sa paradajzom?- -E...to je smiješno...a ne benston iz devedesetih...- -Ne sjećam se tog dijela...- -Ima danas u dva na tuškancu tjedan tarantinovih filmova i baš je pulp fiction na rasporedu...- Nije ni razmislila nego me zagrlila i pristala. Sjedamo u tramvaj i vozimo se do ilice,silazimo dolje i ulazimo u trinaesticu,pijemo kavu,pušimo,kuliramo. -Znaš da su tu intervjuirali kekina prije izlaska ovog novog albuma...rekao je da je ovo zadnja socijalistička birtija u gradu...- -Ma da...ne znam,uglavnom najjeftiniji pelinkovac u centru grada...može dva dupla?- -Može...-Naručujemo dva dupla pelinkovca iako nitko nema osamnaest ali gdje je inspekcija u petnaest do dva u centru grada? Odgledali smo film,djelovala je zadovoljno,nasmijala se na vic o paradajzu iako se uma nije smijala,a ni travolta,nije im bilo do smijeha. Kad smo izašli uhvatila me za ruku i poljubila. -Sad trčim na zadnja dva sata...u redu?- -U redu..- -Nađemo se sutra ovdje u dva za reservoir dogse gospon pink?- -Može gospon brown...-Tako smo se odlučili zvati jer si neznamo prava imena. -A poslije kavijar i pljačkanje draguljarnice ili barem pošte?- -Može...- Rastali smo se a mene je pogodila munja na ilici,naravno,kad su panceri popucali,nikada se više nismo vidjeli u strašnoj agoniji života. |
22.05.2012., utorak
Priložio sam sliku uz životopis
|
(ne pitaj previše,uklopi se zaroni se,stisni pauzu uzmi kavijar,pročitaj novine,pa onda play) Pušim iza starih kuhinjskih vrata,na dnu sobe u potpunom mraku stoje cigle rastavljene kaminke,možda ću je presložiti jednog dana ali ne danas,možda sutra,ponekad si zamišljam kako je to nekada bilo,gdje su bili zeleni a gdje sam bio ja,nestala je ona čarolija zaboravljenih trenutaka depresije i očaja,jednostavno se prepuštam mislima bez kraja,nezadovoljstva,cinizma i vatrene nesreće. Prije dva tjedna radio sam na jednoj farmi nojeva sa dobrim gazdom,preslagivali smo naslage vlage i betona,očaj i nesreća,odgovara mi,posao je propao,on nastavlja sa nekim drugim životinjama,seli se u daleku i hladnu liku gdje će uzgajati ovce,nije me pozvao jer mu nisam potreban,biti će to mala farma a i što ja znam o prokletim ovcama,što ja znam o bilo čemu,pa na svakom poslu nisam ostao dugo zbog nezadovoljstva,nisam bio poštovana ličnost u dugim hodnicima bez kraja oblijepljenima plavim linoleumom,ljuljali smo se na dnevnoj bazi lakih živaca,zatvorska čistoća,kontrola,alarmi usred sna nakon noćne smjene,posao koji zahtjeva probojnost i lakoumnost kao što netko lakoumno zaključuje da je život tužan,tako jednostavno tužan,zakopan ispod naslaga naslage naslaga,jednoumlja,ne mogu poreći da sam slab,ponekad,hladno je u gradu,uvijek se tako čini,evo jednog ulomka nečeg što sam napisao prije godinu dana,dok sam razmišljao o kiši i svim tim trenucima opće izgubljenosti,jednog jutra kada sam ranije ustao da se obrijem i postanem netko u plavoj košulji kupljenoj isključivo za razgovore za posao,koji nikada nisu došli,pa ide ovako nekako(kao da najavljujem sentiš na pozornici na koncertu u nekom klubu gdje sviram za pet ljudi od kojih je šest pijano(uključujući konobara)): Samo je tako sjedio. Nijem u svojoj jednostavnosti koja je označila ovaj trenutak. Podočnjaci ispod očiju kao neka nesanica iako nije imao problema sa spavanjem,kao da je bolestan,na licu nije imao boje,sasvim blijed,gotovo proziran,robotski. Promatrao je sat koji je otkucavao dva. -Prošlost i sve što leti...- U tom trenutku odškrinula su se vrata,baka je došla po ulje u kuhinju jer je svoj potrošila. Nije ga čula kako razgovara sam sa sobom. Frknula je sa nosom i spustila se na koljena kako bi lakše došla do ulja na donjim policama. Kad je odlazila zastala je na trenutak,on uopće nije obraćao pažnju na nju. -Kaj delaš?- Pitala ga je sada sasvim iznenađujuće. -Kaj delam...(kratka pauza i dubok izdah iz pluća)...kaj ne vidiš...gledam sat!?- Automatski je odgovorio on kao da se to podrazumijeva i kao da je luda što ga to uopće pita. Nije se ni odgovarajući okrenuo prema njoj da je pogleda u oči. Baka je uzdahnula kao na samrtnoj postelji pokušavajući kretnjama tijela iskazati kako je on zapravo ubija. (-Da li da je pitam sastav deterdženta za pranje suđa i hoće li mi pojesti jetru ili da šutim?-) Odlučio se na šutnju i ona je vidjela da ne želi ulaziti u daljnje razgovore te je otišla čvrsto zatvarajući vrata. Dok su njeni koraci odjekivali po stubištu ja sam se ustao,uzeo bocu deterdženta i natočio pola čaše. Malo je razrijedio s vodom,gledao je kako se stvaraju mjehurići te je naiskap popio čašu razrijeđenog kuhinjskog deterdženta. Vratio se na mjesto na kojem je sjedio. Nakon desetak minuta počelo mu se vrtjeti i osjećao je slabost u želucu. Otrčao je do wc-a,povraćao je desetak minuta sa odvratnim okusom na ustima i pao u nesvijest. Probudio se nakon pola sata. Ustao je i pogledao se u ogledalo. (-Oči su mi jarko crvene,gotovo ljubičaste,sad će misliti da pijem onu susjedovu rakiju kad se vrate s posla...-) Izgledao je sav napuhnut,lice mu je sada poprimilo žarko crvenu boju kao i ruke,otrovao je tijelo kemikalijama. -Sad je u redu,duša je vjerojatno u potpunosti pročišćena,moglo bi se reći...- Govorio je naglas dok je puštao vodu u tušu i obučen ušao unutra,puštao je sasvim hladnu vodu koju uopće nije osjećao od odjeće nekoliko minuta dok se nije dobro namočila. Ponovno je osjećao slabost,ugasio je vodu,izašao van i ponovno je povraćao u školjku. Psovao je i vikao,povraćao je iz sebe bijes,gubitak,snagu,poštenje i samopouzdanje. -Pročišćena duša,sad si mi čista,sad si mi čista...- Ponavljao je uz silno povraćanje koje mu je treslo cijelo tijelo,izbacivao je neku rijetku smeđu tekućinu. Ponovno se srušio pod školjku. Kada se probudio prošlo je cijelo stoljeće i sada je već živio u letećoj kući,nasmijao se kada je pročitao u novinama jedan članak o torpedima jer mu je jednom netko rekao kako će u budućnosti pomorci koji umru na brodovima ići kući sa lijesovima poput torpeda,samo bi ih ispustili u vodu isprogramirali kućnu adresu i zbogom,a ako bi se izgubili negdje na putu tada bi plaćali obitelji neki sitni novac i poslali neki lančić ili što već(možda sat,plišanu igračku ili plastičnu dušu) što bi zadržali za slučaj takvog slučaja. Pokušaj samoubojstva koji je završio kao u futurami,samo što oko kuće nisu hodale žene sa četvorkama i jednim okom. Uvijek postoje određene stvari koje sam napravio u životu koje neću reći nikome,na zato jer ih se sramim koliko me progone u bezdušna jutra,te stvari nikada se ne spominju na razgovoru za posao iako sam priložio sliku uz životopis,možda se ponekad to vidi u očima pa me zato ne zovu na razgovore...a do tada,kavijar i red house paintersi... |
16.05.2012., srijeda
Kuliram,ne studiram,masturbiram...ni odjeću koju nosim ne mogu da podnosim(jer ju sklepa beba iz trećega svijeta)
|
(ako već ne shvaćate ne morate ni biti tu u prolazu,samo stisni play) Nakon dugog razdoblja alkoholizma i onesviještenosti životom pokupio sam te ispred kuće te smo se zaputili do pokrajine alesund,kao što jednom pjesnik reče,plovimo između velikih teretnih brodova toliko je lijepo da se čovjeku ponekda plače,svaki dan ljudi ustaju i odlaze loviti ribe,lokalni mangupi koji ispijaju litru ruma na dan,mašemo prekrasnim skandinavskim ženama,dok sjedim u sobi okružen slikom nekog kraljevstva pišem pismo svojoj majci,kako je tužna činjenica da život prolazi u grču,nikada slobodan,nikada zuvijek tvoj,nikada zauvijek moja,gledam nježni dim iz dimnjaka u siva jesenska jutra,promatram oblake,kišu u proljeće,zauvijek izgubljen između tebe i realnosti,kako je to kada osjećaji nikada ne potraju,zašto se vrijeme ne može jednostavno zamrznuti da sretni trenuci nalik na raj,ako ne i svijetlije,bolje,osjećanije,nježnije ostanu zauvijek u nama,zauvijek sa nama. Neki dan sjedio sam ispred kuće nakon što sam pokosio travnjak,promatrao sam divlje golubove kako se igraju u zraku,miris truleži kakvo već samo proljeće može donjeti,pijem pivo,sam sam kod kuće,mati je otišla u dućan,znojim se i pitam kako si mi ti,koliko si se promijenila,osjećam se kao da nikada nisam bio zadovoljan životom,život u grču je toliko težak,ne mogu vjerovati da nikada nisam osjetio onu nježnost,poletnost kao što si je ti nekada znala imati,ne mogu shvatiti,kao da sam zauvijek zarobljen lik u murakamijevim romanima,cijeli život potračen na sitnice koje zapravo ništa ne znače. Kad sam tužan i tužen izađem van i pušim ispred kuće,toliko polagano,zamišljeno da mi vjetar ionako pojede većinu cigarete,gledam na ulicu,skrivam se u mraku,ponoć je,neki duhovi izlaze van,psi laju,život je prolazan,ljubav je prolazna,ja sam prolazan,toliko neodlučnosti za jedan život previše je čak i za mene. Ne znam kamo,svađam se sa roditeljima preko telefona,mlad sam i nisam poletan,već sam lud od ljubomore,nemam novosti preko oceana,svi su me zaboravili,nije važno ionako su zaboravljeni. Razmišljam o životu,gledam scene Seke i Ginger Lynn,tražim posao da mi zaokupi um da prestanem razmišljati i stopim se sa smjesom mase nepreglednih ideala koji čine život,suze i ujednačenost zauvijek će nestati,zauvijek,volio bih se zauvijek osjećati uzvišeno,pripitomljeno i nadahnuto ali ne mogu jer onda bi život bio idealan a ne kao u naslovu...pokušavam...žao mi je...  (ne,ovo nije photoshop kao u turističkim vodićima,ovo zaista postoji) |