|
Ponekad me život uhvati u koraku u neznanju u traganju u gubitku u htjenju i nestajanju,ponekad se uhvatim kada se probudim iz tih snova kako je smrt upravo izašla na moja vrata i milovala me po licu,ništa nije isto a opet svaki dan je isti,uhvatio sam se danas kako pričam sa djevojkom iz Londona sa sumnjivim naglaskom i potpuno se zaljubio iako ima već tridesetak godina,nešto me privuklo k njoj kao i već tisuću puta do tada da se prolazno zaljubim u svaku djevojku sa kojom vodim prenatrpani razgovor o svemu o životu,idejama i neispunjenim snovima,o želji za nečim boljim koje nikada neće doći jer jednostavno ne uhvatim vremena. DANAS PADA KIŠA A JA GLUMIM GOSPODINA!!! Za svakim turistom otškrinem vrata svoje duše i imam osjećaj kako je taj dio zauvijek nestao u osmjehu meni nepoznatih ljudi,prolaznika,patnika,kad sam bio mali vikali su mi:TEŽAK JE LJUDSKI SJAJ!! Kada sam spoznao da BOG ne postoji imao sam 15 godina,kada sam zaista shvatio kako nitko na nas ne gleda kroz zamišljenu ključanicu i kako nagrađuje one ljude(a njih sam zaista rijetko u životu zaista upoznao) koji su pošteni i dosljedni,koji čitaju knjige bez nekog razloga,tek toliko da čitaju,zaista pošteni do srži i da se još k tome znaju odnositi pošteno prema sebi a kamoli prema drugima,jer kažu kad napuniš 30 onda kad ti cura zabaci priču kod prekida kako je mislila da si rijetki pošteni dečko sa kojim je imala čast spavati u istom krevetu(ali doslovno spavati) i dijeliti sa tobom otškrinuta vrata svoje duše a ti njoj na to odgovoriš kako je tebi trideset i da si barem PET GODINA PRESTAR DA LAŽEŠ SAMOME SEBI I DA TO NAZIVAŠ POŠTENJEM(F.S.Fitzgerald u nekim boljim i tankočutnijim godinama kada je mislio da ako nosi zlatni šešir jer joj to godi i da ako se ima kome pohvaliti da se pohvali njoj sve dok ne kaže: DRAGI,HVALISAVKO DRAGI U ZLATNOME ŠEŠIRU,MORAŠ BITI MOJ!!!) sad ide jedna stvar vrijedna slušanja iako je tu drugi čovjek na bubnjevima pa ide ovako nekako u mojem dnevnom boravku daleko od sebe daleko od srca: Da budem iskren sanjao sam Bobeka i mene kako sjedimo u jednom od onih klubova u koje već zalazimo da bi bacali blues filozofije i upijali sam život u jednom od onih separea ali ne više sami već sa djevojkama u zlatnome šeširu i sad se Bobek diže i na onoj šupljoj gibsonki odsvira i pjeva jednu stvar od neke melankolične crnkinje i solira urnebesno i zatim ponovno sjeda u separe orošenog čela i njegova cura ga povuče za rukav poljubi u obraz i moli ga za još jednu pjesmu a on joj odgovara kako je znao da će ga tražiti deset stvari da odsvira a ona njemu kako i on nju stalno traži još deset pjesama kada ona nastupa a mi je dođemo gledati,tako je,sretane je sa svojom djevojkom koja upija blues kao i on a ja kada sanjam onda sanjam iskrene stvari samo se ne znam pohvaliti njoj u zlatnome šeširu da bude moja jer danas muškari ne nose zlatne šešire već samo djevojke i nose vodu na glavi kako bi rekao moj prijatelj Frenki Boy. Nedorečeno i prolazno,mutno i neizgovoreno,to su epiteti svih mojih najljepših izgovorenih rečenica,vidimo se sutra u centru grada u jednom od onih šupljih popodneva kako bi rekao Waits dok te čekam na uglu Praške i Tesline da me uzmeš i spasiš pa ide ovako nekako sa strane dok gledam valcer od Matilde: A ovako zvuči velcer sa naružnijom curom koju sam vidio u snu a svejedno sam se zaljubio u nju jer ja sam takav tip čovjeka i tu nema pomoći pa ide: Ako niste sve preslušali nemojte molim vas navraćati u moje snove jer nemamo o čemu pričati...jazz do smrti i natrag,pa makar samo do smrti...ono bez povratka... |
|
...znate sve...samo polako...sve će biti u redu... -Svaki dan je novi početak,često mi je govorila profesorica iz engleskog. Mlada i nadobudna svježe oženjena dama koja je ponekad razumjela probleme maloljetnika poput mene. Ne znam zbog čega,ali jedina lijepa uspomena iz srednje škole bila mi je ona,zato se vjerojatno još i danas sjetim tih njenih toliko puta ponavljanih i izlizanih riječi,poput znakova na cesti u nekom zabačenom mjestu,moraš usporiti kako bi shvatio gdje se nalaziš. U tom periodu nisam želio stajati ili usporavati već u potpunom miru duha prohujati tim nesigurnim godinama u jednom trenutku. Bio sam zaljubljen u nju i svoju privrženost pokazivao na čudan način,obično bi je toliko živcirao da bi me često slala kod ravnateljice. U toj sobi gdje se biljke redovno zalijevaju i gdje melankolija i dosada prolaze ljepljivo i neshvatljivo sporo dok mi se trubi o boljoj budućnosti a ja se pravim da slušam. -Svaki dan je novi početak- Jedino što je mogla reći besperspektivnom mladom čovjeku,kao da se ta fraza nalazi u svim pedagoško-obrazovnim priručnicima. Tako je moja ljubav prolazila iz dana u dan,u fantastičnim grčevima dok sam je gledao kako onako šepava i za druge neugledna a meni neobično privlačna mlada žena puna živosti u tim nježnim očima gubi bitku sa životom kakav je htjela. Bio sam previše mlad i nesiguran kako bi sa njom podijelio svoje osjećaje. Svaki razred sam se provlačio i mogao sam imati diplomu da sam htio ali neke stvari su u čovjeku ponekad iznad njega samog,mladi ljudi često posegnu za nekim fantastičnim rješenjem tih poriva da nikome iz njihove okoline takvo ponašanje nije u potpunosti jasno. Tada obično svi odmahnu rukom i kažu: -Nije ni čudo,oduvijek je bio takav.- Ili: -Nikakva šteta,ionako neće biti ništa od njega.- Ili neke slične isprane znakove u zabačenim mjestima. Kako je vrijeme prolazilo sve sam više markirao,tada bi obično odlazio gledati treninge svog gradskog kluba pokraj zoološkog vrta. U proljeće,kada je lijepo vrijeme i park preko puta zazeleni gledao bi te mlade dečke kako udaranjem lopte stvaraju svoju budućnost,uvijek mi je bilo teško shvatiti mlade sportaše,kada nitko ne vjeruje u tebe a ti imaš viziju i boriš se za svoju ljubav. Ponekad bi ih prezirao zbog toga,jer se ja nisam osjećao kao čovjek sa vizijom,a ponekad bi im se divio kako su to ostvarili,čvrstom vjerom u sebe i u ono što rade. Na putu do doma gledao bi lijepe djevojke iz centra grada kako šeću svoje pse i kako se smiju njihovim glupim dogodovštinama. Dok bi se vozio prema domu u jednom od onih starih autobusa koji voze na periferiju grada gdje pernate domaće životinje zaustavljaju promet obični nisam mislio o ničem drugom već o tome kako ću se zadovoljiti sa Ginger Lynn ili njenom europskom kolegicom Juliom Chanel preko interneta,svakodnevno bi otvarale vrata mog djetinjstva u tihim,mračnim trenucima prije nego bi mi se roditelji vratili sa posla. Majka je radila za jednog privatnika koji je proizvodio nekakve kartonske bačve,proizvodna zanimanja iz ljudi iscrpe sve snove i nadanja u tijelo koje se već naviklo na norme proizvodnog procesa uvlačio bi konstantni umor i bol i sve one trenutke na traci dok razmišljate što bi sve mogli raditi u ovom trenutku. Uvijek se ranije vračala kući,mrzovoljna i umorna,skuhala bi ručak za pola sata i zatim bi čekali oca da se vrati. Otac je pak bio čistač teretnih vozila za neku veliku kompaniju. On je bio potpuno nedorečena osoba,vječno nemiran,boležljiv i pijan. Nikada mu nisam zamjerio sve one pijane sate kada me,nadahnut crnim vinom,pokušavao učiti životu. Pamtim samo loše dane i one još gore,one koji su prolazili mrtvački sporo,kada me nije bilo danima u krugu škole,kada je nisam viđao tjednima,povrijeđen,ostavljen. Jednog dana sam tako pronašao 50 kuna kako leži na uglu Tesline i Praške u jednom od onih dosadnih popodneva u centru grada. Stavio sam ih u džep i ušao u prvi kafić da se povrijedim ili zaliječim sa šljivovicom,travaricom ili lozom. Konobarica sa obližnjeg fakulteta gledala me tužno dok sam sjedio tamo satima uz lozu i čašu vode sa kockama leda koje su se polagano topile. Ljudi koji su prolazili pokraj mene na vrhuncu još jednog dana,srednjoškolci koji su nakon škole sjedili na kavama i raspravljali o studentskim budućnostima,doktori i znanstvenici,bogati i moralni,najgora vrsta ljudi,uz mene,naravno,tužna pojava u svojim samoubilačkim mislima. Tako sam i ja odlučio odlaziti tamo svakog dana sa 20 kuna džeparca i učvrstiti svoju želju za odlaskom,ako odem izgubljen sam ako ostanem mrtav sam. Jednog jesenskog dana,na početku druge godine nakon već gotovo godinu dana opijanja i razgovora sa konobaricom,ponudila mi je posao pomoćnog konobara. Plačen minimalcem preko student servisa na neko drugo ime,radio sam tamo dok ne skupim dovoljno za odlazak. Tako sam radio u kafiću tri koraka jedan tjedan prije,jedan poslije škole. Roditelji nisu ništa pitali jer su mislili kako provodim dane sa svojom nepostojećom djevojkom,koju sam eto,odlučio skrivati od njih. Često bi me majka znala pitati kada će upoznati onu moju ili zašto imam tako osrednje ocjene pa si je sama obrazložila da ona moja loše utječe na mene. Uvijek sam se znao podsmjehnuti svim njezinim teorijama,kada bi barem znala da je moja draga uvijen negdje na početku boce a nestane na samom dnu. Kako sam sada već imao svoj novac imao sam slobodu raditi sa njim što me volja. Većinu bih uštedio dok bi dio uvijek trošio od djeda na kraju ulice kupujući od njega pet litara rakije na mjesec. Nakon nekog vremena uvijek bi mi napunio pljosku koju sam nosio sa sobom od kad sam se zaposlio. -Za vjerne mušterije pljoska gratis.- Govorio bi svaki mjesec. Njega sam ponekad volio više nego sebe jer mi je pružio ono što mi je oduvijek trebalo. Jednom smo tako zajedno otišli gledati lokalni klub iz treće lige ali nikada nismo stigli do igrališta jer smo prodali dio svoje jetre u obližnjem kafiću. Djed se toliko napio da je jednostavno izdahnuo po noći u svojoj trošnoj kući. Pronašao sam ga pokraj peći drugi dan kako vječno spava. Prije nego što sam anonimno pozvao hitnu sa obližnje govornice prebacio sam svu rakiju u štalu iza kuće,ispod starog sjena punog štakora. Ionako bi,da je znao kako će umrijeti,meni poklonio tu tužnu šljivu sa njegovih voćnjaka na istočnim brdima. Tako je otišao moj najbolji prijatelj,životni suputnik i usputni znanac,uostalom,nikada nije dobro ako ljudi koje veže strast prema alkoholu ostanu previše dugo zajedno. |
|
Koliko mi samo stvari ponekad padne napamet u istom trenutku. Jučer sam trčao po kiši,potpuno sam,lavež pasa u daljini,čovjek je izveo koze između nasipa,ja mislim da nitko nije svijestan poneke zemaljske ljepote u trenutku. Kiša mi klizi niz obraze poput dugo isčekivanih emocija,iz negativnog u pozitivno,sam se uplašim ponekad veličine svojih nedostižnih snova. Koliko je jednostavan i lijep trenutak kada vidite u daljini pastira kako tjera koze kroz nasip,uzbrdo kroz visoka štagljena vrata,škripe dok se otvaraju,ne znam da li ste ikada osjetili onaj suhi miris sijena koji vam preplavi tijelo kad otvorite štagljena vrata,jednostavna ljepota u pokretu. Pastir je umoran i star,vidim ga po pokretu,vidim ga kako šepa kroz lokve ne mareći za nogavice izlizanih štofanih hlača. Za cijelo to vrijeme svojih misli ja i dalje trčim,vidim lovca u daljini sa svojim psom koji markira nekog skrivenog fazana,kiša svakog trenutka pojačava,teško će mu biti pucati,odjednom se oslobađam svega jer ulazim u borovu šumu,koraci su mi tiši zbog vlažnih iglica na podu,ponekad čujem šuškanje u daljini,divlje i nedodirljivo,neka cura šeće svog psa,pozdravlja me u prolazu,teško hoda kao i stari vučjak,ponekad se gazde ponašaju poput psa. Danas sam u novinama čitao o studentskim demonstracijama,završile su demonstracija a studenti su se uredno vratili nastavi,čitao sam o jednom čovjeku koji je uzimao postotak od neoporezivih davanja crkvenih udruga za nemoćne starice u našoj županiji,čitao sam o jednom čovjeku iza jupiterovih brda kako je pojeo svoju ženu a dijete zaklao,razrezao i prodavao pod pseće meso nekim retardiranim siromašnim klincima koje su starci poslali u dućan da kupe meso za juhu,odlučili su kupiti ovo jeftinije pseće i sa ostatkom kupili litru pelinkovca,juhu nisu taknuli,ali su starci podijelili među sobom svakome po dva tanjura,ja i dalje trčim nepreglednom šumom,već osjećam napetost u nogama,kad se vratim kući poljubiti ću svoju nevjenčanu suprugu u vrat i zaželjeti dobro jutro,sutra odlazim u guineu,plačenik sam koji ne zna gdje mu je mjesto na svijetu i koja mu je funkcija ali moram vam reći kako ipak smireno koračam među minama jer tamo nemamo pristup novinama,tek se ponekad čujem sa svojom budućom zaručnicom,njoj je teško prihvatiti kako sam ja svaki dan na fronti,meni i nije tako strašno,ionako svaki dan ljude gaze autobusi i tramvaji,sada sam druga osoba,pretvorili su me u sigurnosni stroj sa malom šansom za pogrešku,poznajem dvadeset vrsta borilačkih vještina,a opet ništa ne znam,svijet je isprazno mjesto,život je prolazan,ne bježim od toga kako sam u nekoliko navrata krivo procijenio i ranio civila,ali ipak,nikada ubio,nikada nisam pomislio podivljati,izgubiti nadzor nad razumom,znam da nam je svima ponekad teško,meni je vojska pomogla pronaći mir i savjest,bijeg od mržnje,sve mi je jasno,ipak se svi ljudi pokušavaju dati sve od sebe kako bi bili pošteni ili ako ništa drugo pokušavaju sebi prikazati u glavi stvari koje čine pogrešno pravima i poštenima pa onda ih i nije za kriviti,jer tko od nas zna gdje je ta granica poštenja,pravde i samosvijesnosti kojoj kao svi težimo,zato sa sebe a ni za druge nisam tvrdio da su dobri ljudi,svi smo mi prosječni pa čak i Marija Tereza ili Isus Krist iako u njega ne vjerujem,ali pak s druge strane ja sam plaćen da ubijem one koji prekrše osnovno ljudsko pravilo,nikada nauditi drugom čovjeku pa makar iz osvete,što nas vraća ponovno u krug,svakim moj odrađeni posao,tj.ubojstvo znači da bi i mene trebalo ubiti,ali svi se ipak trudimo,ostalo je na statistikama...i dalje trčim,možda stignem prije potpunog svitanja... |
|
Nema kraja mome kraju,nema,na korak sam do odustajanja,na korak sam od ponovnog rođenja u francuskoj legiji časti,odlazim,ozbiljno razmišljam,daniela me probudila i rastužila komentarom na starom postu,kako sam bio naivan i moćan,ljut i agresivan,sve što sam htio reći rekao sam,jebemu mater,svijet se nikada neće promijeniti,to je činjenica,zašto onda ne postati plaćenik i raditi za bržu propast svega ovoga? Sinoć sam čitao do jutra i dobio krila,nakon godinu dana tuge,dana kada nisam htio izaći iz kreveta pogledati se u ogledalo,kako sam jadan i bijedan,kako ponekad prijatelji mogu značiti tako malo kako ponekad roditelji ranjavaju vlastitu dijecu,kako ponekad svi mogu biti naivni,promjene,nepromijenjene promijene,posao preko veze,neradnici u institucijama,filijalama i uredima,svi vide kako to nije u redu ali svejedno iskorištavaju,kako možeš biti toliko licemjeran vrijeđati državu a raditi protiv nje,na crno,ne platiti porez ne dijeliti novac u humanitarne udruge ako imaš viška,zašto u udrugama uzimaju svoj postotak,zašto se ljudi smiju i govore kako su oni volonteri a plaćeni su minimalcem,zašto je sve toliko sjebano,zašto ja razmišljam o tome,na korak sam do nestajanja,ponovno,kada sam otišao konobariti na jupiterove mjesece nisam imao pojma da odlazim u korporacijskog zmaja koji guta,uništava i uz smiješak zarađuje,nisam znao kako tamo sve ovisi o tebi i tvome poniženju,nisam znao kako pravda tamo ne postoji kako uvijek gledaju na boju kože iako tvrde da ne gledaju,zašto samo bijelci brže napreduju, zašto su me svi čudno gledali dok pričam i držim za ruku nasmijanu crnkinju,kada pijem i pušim tako mlad,kada plačem kada padam i ustajem,ali unatoč svemu uvijek postoji jedan savršen dan,kao što jednom pesnik reče,imam jednu ponudu za razgovor za posao za četiri mjeseca koja bi me odvela ponovno na kraj svijeta,ako upali bježim ako ne upali legija evo me doma,moja obitelj,ostavljam sve iza sebe a do tada prestajem piti i pušiti i ujutro počinjem trčati,vojnički život i širenje demokracije i očuvanje mira,marširaj ili umri,marširaj ili umri smeće bijedno,ipak se sami financiramo,ipak postojimo odvojeno,nakon pet godina zatražiti ću francusko državljanstvo i zauvijek napustiti sve svoje,ono što volim,mrzim,ono što nemam,mama,tata,oprostite mi zaista na svakodnevnim šokovima i terapijama,oprostite mi molim vas što čitam što sudjelujem što sam ljut i zaista ekstremno pokolebljiv...bolje od metka nego od katetera,mislim da mi ga je dosta za jedan život... |
| < | lipanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |