Svježe cvijeće i divlji razgovori u predgrađu,dosadnom predgrađu,čekao sam te na uglu Tesline i Praške,drži me za ruku,idemo,let traje kratko,suvišan pogled na svijet i visoke zgrade,anđeo što leti do kraja svijeta i uzima želje od mladih mangupa,krade prazne čaše pelinkovca sa ledom i limunom i donosi pune,na račun kuće,anđeo u prački,isprazni brigu na njenom ramenu,to joj je posao,shvati me,strah me je,miris suhih bala,kauboji gradskih ulica sa pivom umjesto pištoljem na reveru,debele jakne,skitnice,pazikuće,izbacivači u diskotekama,noćnim klubovima,zaplešimo,sluša moje želje,posjeti me,stavi stonseeee,zaplešimooooo,na našem oblaku,vidi me,vidimo se,teturam,povračam od sreće,sretan od povračanja,idemo dalje,na kajganu sa špekom,na jaja na oko sa pancetom,pršutom,shvati me,strah me je,osam sati dnevno dovoljno je za smrtno stanje,teško prolazim,plazim,nema me,shvati me,strah me je,djeca koja su odrasla a snovi su ostali vani na vjetru,na ne-klimatiziranom području državnog zemljišta,znam,naći ću posao na otvorenom,Sunce ili Mjesec,svejedno je,drži me za ruku,zaplešimooooo,kad sam bio mlad skupljao sam bale na parkiralištu,kuna i trideset po bali,dobar posao,pošten posao,nisam talentiran za ništa,malouman,glup,nesnošljiv,shvati me,strah me je,život je vjera,život je nadanje,htjenje,težnja boljem,psihički nestabilni barski tipovi,bourbon ili rakija u venama ali svejedno nitko ne napreduje,teški snovi nekog dalekog samoubojice,shvati me,strah me je. Ponekad kad imam nekoliko slobodnih dana zatvorim se i gledam depresivne filmove,izlazim sa listama najdepresivnijih filmova,simultano gledam,pijem i pušim i pišem i mislim,da li su oni svjesni svih godina koje su prošle od te scene koje su snimile a na koje plačem i da li znaju,da li su svijesni povijesti koje stvaraju,zaigram se mislima,da li ti ljudi u jednom trenutu tog određenog dana kada gledam taj film i tu scenu pomisle u isti trenutak na taj film,na tu scenu,odmah mi je lakše,zvijezdana povezanost glumaca i gledatelja,da im stave u ugovor da moraju svaki dan do kraja života barem jednom pomisliti na neki određeni film ali to su neke daleke slutnje i to je već vlasništvo uma,mašte...kako prokleto naivno. Pomislim na to kako je čudno da nikada ne plačem na film kada ga gledam prvi put jer ne shvatim bol i izraz lica već nakon drugog trećeg gledanja i daaaaaleki rekorder bio bi Lebowski,
cigarete i pivooooooooo
preko dvadeset puta,na kraju smjene kada imam ružan dan,pogledam ta dva sata urnebesa,poštovani gledatelji gledamo smrti u oči i to je u redu,sutra je novi dan,sutra je party,na picu u šesticu pa na party,sretan sam i sjetan u isto vrijeme,ostavi me ove depresije i nađi sreću u predgrađu,tužnom predgrađu,na pivo i pelin u pračku,kod anđela za kojeg se držim i padam,leti,zaplešimo,pusti stonseeee,pjevaj,imaš divan glas,spasi me,pusti me,spasi sebe,ali ima nešto u tebi u meni da se ne možemo odreći onoga do sebe...glumci,glumice,glumice i glumci,sutra radim a zatim se ponovno vidimo,Teslina je na tri koraka od mene a Dalmatinska još tri i zadah nervoznih cigareta...
iiii najdraža od svih:
...i zadah nervoznih cigareta,zajedno pušimo i tu nema spasa ali zato nervozu otklanjamo kao da je nikada nije bilo za koji trenutak...samo sam mali glumac u oceanu talentiranih ljudi i svojom ih mržnjom i neznanjem pokušavam dostići,treba se smiriti,prihvatiti,polako,takoooooouopaaasasasa...tako...teturam ulicom bez nasilja...hahahehe...bez nasiljaaaa....
Post je objavljen 02.08.2012. u 22:25 sati.