TRAŽIM POMILOVANJE
U ono jutro, sad već davne jeseni,
uz pozdrav sunca, krenuh ka slobodi.
pjevala je poletna duša u meni,
mišljah, ideja jedna sve nas vodi!
U ono jutro, sad već davne jeseni,
znao sam, zlu tom na kraj ćemo stati!
Ostade za mnom grad moj i dom rođeni,
i brat, i sestre, stari moj i mati.
U ono jutro pokosi me britki ubod
da kao sjeme brazdu zemlji oplodim
i jednom da donesem bogat urod,
Hrvatsku svoju da oslobodim.
I sada, evo, nemirne su kosti moje,
da l zaludna su nadanja i krv, i muke,
jer zveket čujem zlatnika što Jude broje,
ubrusi mašu Pilata što peru ruke.
Dok stijeg nam sveti žari plamenom i krvlju,
tko osim Boga može krivnju brisat, prati!?
Oprostite mi naivnosti tešku mrlju
što ostavih vas brate, sestre, oče, mati!
Davnno napisano ali uvijek aktualno. Pitamo se o smislu žrtve i čestom trijumfu nepravde, ali se uvijek nadamo pobjedi Dobra.
Danas je 29 godina od pogibije mog nećaka Marija Jadreška.
Laka mu hrvatska zemlja!
