Oluja
Drniš par dana nakon Oluje: zakrčen centar grada i pivo sjedeći na ciglama u nedostatku stolica. Veselje na ulicama, a par metara dalje grč u želucu: i danas se rasplačem kad se sjetim u kakvom stanju smo našli našu kuću, a mogu misliti kako je mojim roditeljima koji su je gradili. Ja sam išao u školu i meni je život tek počinjao, a njihov se raspao preko noći četiri godine prije. I zato je Oluja velika stvar: dan pobjede i povratka kući.
Naravno, ako to uopće moram reći, da osuđujem sve zločine, kojih je nažalost bilo. Prvih dana sam bio šokiran, ali kasnije sve manje, a danas nakon dvadeset pet godina najmanje. Jer kad vidim kakva je Hrvatska država, zašto je čudno da običan mali čovjek, koji će i u miru bez problema iskoristiti priliku da nađe rupu u zakonu, bespravnu građevinsku dozvolu, zaposlenje preko veze ili lažne poljoprivredne poticaje, to isto napravi i u ratu, tj zapali nečiju kuću ili ubije nečiju babu? I da onda kasnije pravna država ne funkcionira? Ali: atomska bomba na Hirošimu i bombardiranje Dresdena su također bili ratni zločini, ali je ipak apsolutno jasno da je u redu slaviti pobjedu u drugom svjetskom ratu. I zato slavim Oluju i zahvaljujem svim pravim hrvatskim vojnicima.
(Donosim objavu moga nećaka, s kojom se slažem do svakog slova! Uvijek volim naglasiti da se poštenje vidi na malim stvarima, a onaj koji se provlači kroz rupe u zakonu u miru, lako će podleći opasnijim izazovima u ratnoj atmosferi.
Nema apsolutnog poštenja, sve je na pojedincima koji trebaju odgovarat za vlastita djela, a krajnje mjerilo je uvijek savjest.)