U spomen VUKOVARU
Prije 11 godina bila sam prvi put u Vukovaru. To je bilo 8 godina poslije Oluje, dakle već su djelomično bile obnovljene neke zgrade i uklonjen materijal od ruševina. Pa ipak je slika bila stravična, izrešetani zidovi na svakom koraku!
U subotu, 29. ožujka og. došla sam ponovo u taj grad i zaključila da sad već treba tražiti pogledom preostale ruševine, što je pozitivno, međutim puno je teže zaliječiti rane koje se ne vide!
Cilj posjeta našeg pjevačkog zbora "Neuma" iz Drniša bilo je održavanje korizmenog koncerta u Gospinoj crkvi na Sajmištu i pjevanje na misi u crkvi sv. Filipa i Jakova, koja je bila srušena, a sad je obnovljena i restaurirana, dok je samo jedna niša ostavljena sa oštećenjima kao podsjetnik na minula ratna vremena. U toj niši se nalazi slika skidanja s križa, probijena hitcima, a u crkvi je i raspeti Isus bez ruke. Moju ekumenski raspoloženu dušu vrijeđa činjenica da je cilj pripadnika jedne kršćanske crkve bio Isus koji nam je zajednički, što je dokaz da vjera nije razlog ratova nego paravan za neke druge ciljeve.Obnavljanje freski na zidovima također čeka neka bolja vremena. Franjevac, koji nas je upoznavao s poviješću crkve spomenuo je kako nas iz Drniša povezuje s Vukovarom slično stradanje. Mene je iskreno bilo sram te usporedbe, jer nije primjerena. Naše prognanstvo i paljevine kuća u Drnišu i okolici, oštećenja crkava i groblja,te do temelja srušena crkva sv.Ivana u Badnju, kao i određeni broj poginulih, ne mogu se usporediti sa zvjerstvima koja su se dogodila u gradu na Dunavu! Jedino je Škabrnje primjereno uspoređivati s Vukovarom, što se tiče Hrvatske!
Posjetili smo ratnu bolnicu pretvorenu u muzej. Nevjerojatno je kolika količina mržnje je dala snagu i drskost da se jedna bolnica gađa tzv. krmačama! U podrumskim prostorijama su bili natisnuti i često uz svijeće njegovani ranjenici, ne samo Hrvati nego i neprijateljski vojnici. Umiralo se i rađalo u dvjema susjednim prostorijama. Operiralo se s minimumom sanitetskog materijala, struje i vode, a ravnateljica je bila dr Vesna Bosanac. Ne znam kako je ona uopće mogla dospjeti među osumnjičene za ratno profiterstvo?! Na jednom zidu su slike svih nestalih i poginulih ranjenika i osoblja bolnice. Različiti svjetlosni i zvučni efekti dočaravaju atmosferu tih preteških dana.
Vidjeli smo i snimke izvještavanja novinara Siniše Glavaševića, kao i razgovora francuskih novinara s dvama ranjenicima neposredno prije njihovog odvođenja u skladište Veleprometa, gdje su, sa ostalima, mučeni prije smaknuća na Ovčari.
Poslije smo, među ostalim lokalitetima, posjetili novoosnovani Spomen-dom u spomenutom skladištu. To je nešto najpotresnije što sam vidjela u životu! Izloženi su predmeti nađeni kod ekshumiranih osoba. Ima tu dokumenata, novčanica, ručnih satova, krunica,slomljena čeljust...Normalno i tu su fotografije i podaci o stradalima.
Na sredini prostorije je svjetlosna spirala života, koja ponire u dubinu, simbol prekida uglavnom mladih života.
Posjetili smo i groblje stadalih uz koje se nalazi polje sa 900 križeva i spomenik braniteljima koji još zovu i zračni križ, jer se sa svih strana vidi otvor u tom obliku. Taj spomenik je također čestoi viđen na televiziji. Htjela bih napomenuti da je u slučaju Vukovara sve što se tiče poginulih utvrđeno i dokumentirano. Nije utvrđeno samo gdje su nestali, jer to druga strana neće da kaže. U ovom slučaju nema bajki i pretjerivanja, kakvima smo nekad bili svjedoci. Pa ipak, na aktualnom procesu u vezi međusobnih optužbi za genocid između Hrvatske i Srbije netko pokušava dokazati da smo svi jednaki! (Ko nas, bre, zavadi!?) Zašto oni koji znaju ne kažu gdje su nestali, zašto se oni koji su pravedni ne ograde od zločina, kao što su to učinile npr. Žene u crnom i z Beograda, i svaka im čast, kao i svakome tko poštuje istinu!
Ovaj post nije poziv na mržnju nego samo podsjetnik da uvijek ima spremnih da nam izbrišu sjećanje i umnože osjećaj krivnje.
Žao mi je što nisam fotograf, ali znam da i bez mene postoje materijali koji svjedoče o svemu. Uz žaljenje zbog svakog zločina koji je počinjen od strane hrvatskih vojnika, moramo biti svjesni da imamo pravo i od strane napadača očekivati da stvari nazove pravim imenom!
Toliko sam ojađena viđenim da nemam volje ni poticaja za neki umjetnički izričaj, jednostavno sam slomljena, i samo želim u ovom blogoprostoru posvetiti poneki redak aktualnom problemu koji to zaslužuje puno više nego neki drugi. Jer samo istina oslobađa!
03.04.2014. u 21:50
Ponovo objavljujem post iz 2014. jer mi je posjet Vukovaru uvijek u živom sjećanju. Neki misle da se pretjeruje sa okupljanjima u tom gradu o ovo doba godine, a ja smatram da je to najmanje što se može činiti dok se ne riješe pitanja nestalih i ne procesuiraju zločini koliko je moguće.
Slažem se da se trebamo okrenuti budućnosti ali najprije dostojno zaključiti prošlost, da nam se ne vuku repovi kao poslije Drugog svjetskog rata...
