KAVA
( Mala povijest „droge“ u mojem sedamdesetogodišnjem sjećanju)
Još dok sam bila dite znala san da moja mater voli kavu. Tada je to bila dosta skupa sirovina, zelenkasta zrna koja su domaćice pržile u bruštulinu, posudi koja se umećala u otvor na ploči špahera na drva tako da joj dno i stijenke budu što bliže vatri. Na poklopcu je bila ručka kojom se pokretala svojevrsna miješalica da se zrnje kave ravnomjerno prži (bruštulaje) do tamno-kafene boje, uz širenje vonja po cilom komšiluku. Mi smo imali drveni mlinac sa lipin škafetinon, a ja san uvik bila đeloža na Tonu Zanzininu radi njezinog valjkastog, mesinganog mlinca.
Najveći gušt je bilo ispijanje iz malih ćikarica i gatanje iz fundaća, normalno, za šalu. Ali nekad se kava morala zaminit Divkon.
Sićan se kad smo prolazili priko Potoka kako je Mare Raosova vikala sa terace: „Ivka, dođi, iman malo otrova“. To je dobila u paketu iz Amerike.
Kasnije je doša letrični špaher, a i bruštulini su progorili pa se je kava bruštulala u peći, u plitkoj tepsiji, uz povremeno mišanje, i komšiluk je svejedno vonja.
Zaredalo se kupovanje pržene kave i električni mlinci (koji su se kvarili radi mlivenja cukra), pa mlivenje u dućanu i na kraju je prevladalo kupovanje mlivene kave. Pilo se u sve većin ćikarama a sve manje je mirisalo, dakle kvalitet obrnuto razmjeran količini.
Zadnja nestačica bila je sedamdesetih kad je moja susida Katica dobila u salveti malo kave od svoje bivše gazdarice, pa me je s tim dočekala isprid vrata stana u Pučišćima na Braču da podili sa mnom taj dragocijeni gušt. To nikad ne mogu zaboravit.
Koliko je ovaj crni napitak popularan govori sintagma kad se nađemo „na kavi“ makar pili neki sok ili mineralnu vodu...
