Sjećanje na jednu prognanicu iz Bosne
TEK MALO POGURENA
(1994.)
Tek malo pogurena, al ponosita lica
ti darove nabrajaš što poslaše ti djeca,
a meni sve se čini da nekim šestim čulom
osjećam tvoju dušu gdje usamljena jeca.
Jer darovi su jedno, a topla riječ je drugo,
kad licem se u lice, uz plamen oka, zbori,
al ipak našao se bar netko da te sluša,
pa sada tvoja duša snom ozarena gori.
Pa, neka makar šalju starici lijepe stvari
dok uznosita lica o odanosti mašta!
To toplo srce majke za propuste ne mari,
za svoju djecu moli, nada se, ljubi, prašta.
(Životna zavrzlama koju samo rat može iznjedriti!)
