Ne idi!
Ne idi!
Pred Božić 1992.
Na srmenom karu od snova
u djetinjstvo uš'o si moje
dok snježna bijaše duša.
Ostani ispod mog krova,
sve ti povjeravam svoje,
dok zlo nas vrijeme kuša!
Ne idi iz ovog stana,
strah me, jer noć je gluha,
i zle se moći roje,
i budi s neba mana
svima što željni su kruha
a mraka i smrti se boje!
Takni ledena srca,
kamene mekšaj ćudi,
ukloni zatora sjene!
Dok pravda zgažena grca,
utjeha blaga budi
za slomljene majke i žene!
Maleno, Božansko dijete,
ne daj da majčina duša
dionik bude strahota,
dok Herodi pustoše, prijete,
ne daj da zloduh ih kuša,
budi im luč života!
