Rujan, 1991.
Žao mi je sestre
1992.
Ruka u ruci, hodamo kroz noć,
nebo visoko, a zemlja tvrda,
zvjezdani svod, (srećom, noć je vedra!)
ispred nas lik oca bijeli se ko jedra,
i vodi nas kroz nepoznata brda.
Puštam da me tvoja mala ruka vuče,
dok nijemo koračaš s nadom u svanuće.
Tvoje crne oči crnje su od tuge,
u njma su duge izgubile šare.
(Za djetinje snove zlikovci ne mare!)
«Ostati ću bosa», ja se tebi žalim.
Ti mi stišćeš ruku i šapućeš tiho:
«Ja ću tebe vodit!» I dalje koračaš.
Tvoj korak je čvršći, vidim, ti me shvaćaš!
«Čučnite u grmlje!» komanda je pala.
Ti se malo trgneš, saginješ i šutiš.
U tom trenu sazrela je tvoja duša mala
ko što zrije samo kad opasnost slutiš.
Pričali smo često o toj dugoj noći
pokraj dviju rijeka
poslije, kad su krinke opasnosti pale.
«Da l' si bio više uplašen il' tužan?»
«To je bio, majko, san nadasve ružan!
Mislio sam, ovo nikad neće proći,
možda smrt nas čeka!
Žao mi je bilo moje sestre male!»
Vagoni u Zagrebu
1992.
Od kuda idu, to znaju oni,
i zašto puni su vagoni,
al' kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Uplašen pogled, uzdah u noći,
kad li će ovo progonstvo proći,
i kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Želudac prazan, duša je pusta,
vidici tonu, jer noć je gusta ,
i kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Svjetla se gase, zatvaraju vrata.
Tko u bjeguncu poznaje brata?!
I kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
