Kad sam sjetna
Usamljenik
Ja pjesnik sam, što reći se ne stidim,
i usamljenik, ko svaki pjesnik što je,
i mojom dušom često studen bridi,
i jedino je griju pjesme moje.
Ko oro sam što nadliječući brda
visinu motri, a i ponor sivi,
"visoko nebo, a zemlja je tvrda",
al' duh moj ipak od ljepote živi.
I ne kažem da pjesme su mi snažne
ko one put što utiru ka slavi,
utjeha tek su za obraze vlažne
i kapi rose žednome u travi.
I, dokle život u dvojbama traje,
u posrtanju dok gorčinu ćutim,
ja hvalim Bogu što mi milost daje
da kroz ljepotu vječnu Ljubav slutim!
Na čistini
"Gdje su oni?" i mene pitaš, Bože!
Gdje otiđoše s kamenjem u ruci?
Nikoga nema, ostadoh sama s tobom,
oči u oči, na čistini života!
"Gdje su oni čiju si sućut htjela,
kao da ne znaš da sućut ljudska je krhka?"
Nikoga nema, sama sam ostala s tobom,
oči u oči, na čistini života!
Gdje su oni!? Povukoše se, šute!
I meni daruj blagu radost tišine,
da u samoći sebe i tebe nađem
i bit prepoznam, na čistini života!
