Iza Oluje
Oluja
1995.
Jek oluje,
siva stina,
krv, suze, more,
tvrđa iznad Knina,
u sjaju sunca
zadrćala* srca!
Sakrile se guje!
RUŽA
(mom domu u Siveriću)
1995.
Gle, kuća naša s ispražnjenim očima,
vrata ko usta u nijemom kriku zjape,
godine duge za smilovanjem vape
u pustm i ko tuga crnim noćima.
Sve obgrlio ljuti korov, besplodni,
i suhe voćke poput kosti skeleta.
Gle, plamen-ruža*, nevin osmijeh djeteta,
ozario me njezin miris ugodni!
Tad obiđosmo druga pusta ognjišta
I crkvu što je zvijeri ljuto raniše.
Čuvari, ptice u njoj gnijezda saviše!
Sad ruža moja miriše sred grobišta!
("Plamen-ruža", nazvala sam je po bojama, a u meni je pobudila optimizam!)
