pookapookapookapookapooka

I još jedan Dawkinsov 'misfire'... iako vrlo oprezan i ne toliko agresivan. U poglavlju 'If there is no God, why be Good?' u knjizi 'The God Delusion'... ('Iluzija boga' je hrvatski prijevod kojeg ja nisam mogao čekati), Dawkins napada apsolutnost morala, odnosno njegovo utemeljenje na nečemu apsolutnom. I tu nailazi na Immanuela Kanta kao glavnog pobornika jedne takve strategije koja nije maligna kao ogromna većina drugih koje to 'apsolutno' drže svojom dogmom i ne osjećaju potrebu da se objašnjavaju zbog svojih postupaka koji su u skladu sa njom. Ponovo, baš zbog te ogromne većine luđaka koji svaku glupost podižu na razinu apsolutnog, onog neupitno neospornog, na razinu dogme. Kant je jednom izjavio 'The death of dogma is the birth of morality' i Dawkins jasno i oprezno pravi distinkciju između Kanta i ostatka dogmatskog krda...
'The springboard (odskočna daska) for this discussion of moral philosophy was a hypothetical religious claim that, without a God, morals are relative and arbitrary. Kant and other sophisticated moral philosophers apart, and with due recognition given to the patriotic fervour, the preferred source of absolute morality is usually a holy book of some kind, interpreted as having an authority far beyond tts history's capacity to justify.'
Prije toga Dawkins ovako opisuje Kanta...
'Some philosophers, notably Kant, have tried to derive absolute morals from non.religious sources. Though a religious man himself, as was almost inevitable in his time,* Kant tried to base a morality on duty for duty's sake, rather than for God's. His famous categorical imperative enjoins us to 'act only on that maxim whereby thou canst at he same time will that it should become a universal law.' Ne znam odakle ova 'thou canst' verzija kategoričkog imperativa, zvuči kao King James version of second critique. Ona zvjezdica označuje fus notu: ' This is a standard interpretation of Kant's views. (....) that, athough Kant publicly went along with religious conventions of his time, he was really an atheist.'
Kant je nesumljivo bio vjernik. To da je bio religiozan čovjek znači nešto potpuno drugačije. Ako Kant, kao rektor sveučilišta u Koenigsburgu, svaki put na poziv da prisustvuje nekoj vjerskoj svetkovini odgovara da je 'indisponiran' te da neće prisustvovati, to ne znači da je ateist. Iako je 1. listopada 1794. primio kraljevom rukom potpisano pismo u kojemu je ukoren jer je 'zloupotrijebio' svoju filozofiju 'da iskrivi i osramoti velik dio glavnog i temeljnog nauka svetog pisma i kršćanstva', i u kojem mu je naloženo da se čuva kraljeve nemilosti i ikakve slične optužbe, 'inače, u slučaju daljnje nepokornost, možete pouzdano očekivati neugodne posljedice'... to ne znači da je on komunistički agitator i zakleti ateist. Kant je vjernik koji svako konkretno religijsko izražavanje svoje vjere koje bi skretalo pažnju sa onoga jedino bitnog (Zlatnog pravila) smatra licemjernim farizejstvom, od hodočašćenja pa do tibetanskih molitvenih mlinaca. Kant nije bio ateist baš kao što to ni Isus iz Nazareta nije bio. Ali ni jedan ni drugi nisu imali imalo obzira prema 'farizejima i književnicima... onima koji ne žele uči pa ni drugima ne dopuštaju da uđu.' i svaki je na svoj način odbojevao svoju bitku sa ljudskom potrebom da se pokloni raznim oblicima zlatne teladi jer je to puno lakše nego 'usuditi se znati' (Sapere aude!).
Osim toga, Dawkinsova primjedba 'as was almost inevitable in his time' je pomalo uvrijeđujuća za čovjeka koji je polomio sve dotadašnje metafizičke pokušaje dokazivanja božje opstojnosti i koji je u vrijeme američke i francuske revolucije (UVIJEK TIM REDOM!) pisao o svjetskoj federaciji država zasnovanih na predstavničkoj vlasti i nije niti malo krio svoje simpatije za revolucionarne ideje... svesti nekog takvog na 'inevitable in his time' je isto kao i reći da Dawkins pije pivu 8 sati dnevno i gleda TV evangeliste.
Dawkins ima namjeru diskreditirati apsolutni moral zbog ogromne opasnosti koju jedna takva ideja nosi sa sobom jer je vrlo lako zloupotrebljiva, ali nailazi na tog Kanta koji je isto to radio 200 godina prije Dawkinsa, samo daleko temeljitije i daleko efikasnije.
Sad dolazimo do jednog dijela teksta koji je kontradiktoran...
'This (categorical imperative) works tidily for the example of telling lies. (...) Lying, as a rule for life, is inherently unstable. More generally, selfishness, or free-riding parasitism on the good will of others, may work for me as a lone selfish individual and give me personal satisfaction. But I cannot wish that everybody would adopt selfish parasitism as a moral principle, if only because then I would have nobody to parasitize. The Kantian imperative seems to work well for trutth-telling and some other cases. It is not easy to broaden it to morality generaly. Kant notwithstanding, it is tempting to agree with my hypothetical apologist that absolutist morals are usually driven by religion.'
Dawkins je znanstvenik... pravi, čisti znanstvenik koji se cijeli život bori za integritet znanosti i dobar dio svojih aktivnosti provodi diskreditirajući kvazi-znanstvene doktrine koje pokušavaju uvesti u racionalno zdanje znanosti virus iracionalnog u obliku valjanog argumenta 'čuda'. Znanost je predanost objektivnoj spoznaji svijeta ili ljudskog uma i ne dopušta sebi luksuz samozavaravanja laganjem. Kako onda Dawkins može reći da kategorički imperativ može vrijediti za govorenje istine i za još neke stvari kao što je nepravedna distribucija bogatsva ili zloupotreba prava koja nudi socijalna država (free riding parasitism) i da mu je to nekakav krajnji doseg jer ga je teško proširiti na moral uopće? Pa već ga je, kao jedan vrhunski princip etike, nazvao podobnim da bude kriterij i u znanosti (jer univerzalnost nije samo moralna kategorija, i prirodni zakoni su univerzalni dok netko ne dokaže drugačije) i još ga upotrijebio u vrlo konkretnom, ali jako elastičnom primjeru sebičnosti i odnosa prema svojim bližnjim. Kako onda ne može biti proširen na moralnost GENERALNO (tu je u pravu, kategorički imperativ ne priznaje moralnost 'generalno', Kantov moral je u sukladnosti sa univerzalnim, a razlika između generalnog i univerzalnog je da generalno svoju istinitost dokazuje nabrajanjem izuzetaka koji potvrđuju pravilo...'moral majority rule') i koji su... grešni.
Ukratko, Dawkins ne može ništa Kantu ali za ljubav svoje hipoteze da moral zasnovan na absolutnom obično ima korijen u religiji, on je Kanta tiho maknuo sa scene jer mu netko takav stvarno može napraviti dar-mar ako ga se uzme na tenane proučavati. Baš kao i Isusa. Puno lakše je ta dva veličanstvena uma maknuti sa scene, sve u nastojanju da se sruši autoritet čudno obučenih ljudi koji provode život obnašajući besmislene rituale, dobrim dijelom odvojeni od stvarnog života bez obzira što pretendiraju da taj stvarni život podrede svojim redovito neugodno stupidnim planovima. Puno je lakše, zbog dosljednosti jedne anti-religiozne knjige, knjige koja neće niti jednog religioznog čovjeka uvjeriti da je budala što vjeruje u šarene laže niti će ijednog iskrenog vjernika poljuljati u njegovoj vjeri da poraz nije niti smije biti opcija niti će gomile neprincipijelno kritičnih pojedinaca koji znaju da nešto smrdi pod popovskim mantijama uvjeriti da je to leš onog čovjeka u čije ime oni govore dok njegovo uskrsnuće konzumiraju reciklirajući nekrozno tkivo njegove nekadašnje slave.
Richard Dawkins je dobar čovjek, vanredan znanstvenik i ima iznimno dobar smisao za humor. Naći se u dilemi pri pisanju knjige koja bi bila oštar napad na religiju uopće, da li zanemariti neke tako teško shvatljive istinitosti jer su baš te istinitosti najkontaminiranije religijskom atrofijom do te mjere da je sama terminologija već unaprijed prisvojena od tisućljetnih kanibala ljudskih duša u ime 'ljubavi, mira, milosti, kraljevstva nebeskog, svetog duha, oprosta, pokajanja itd.' predisponirana da ne bude lako upotrijebljiva izvan religijskog konteksta... ili naopisat 'all out attack' knjigu u kojoj će se takve stvari zanemariti... naći se u takvoj dilemi nije lako. U svakom slučaju pročitajte svaku Dawkinsonovu knjigu na koju naletite... 'Climbing the Mount Improbable' je temeljita i konačna dekontaminacija 'inteligentnog dizajna' kao 'wanna-be' znanstvene teorije i prikaz evolucije u svoj njenoj beskrajno kompleksnoj i neponovljivoj ljepoti. Ako tražite boga možda bi mogli poslušati Aldousa Huxleya, ali samo do pola... jednom je prilikom ženi dr. Alberta Hofmana rekao da treba na LSD-ju pogledati u cvijet runolista i ugledat će cijeli svemir i njegovu vječnost u jednom trenutku... ne kažem vam da vam treba LSD da bi vidjeli boga, ta ideja je ubila liberalni politički projekat krajem 60 -ih... pogledajte neki od onih 'ljepljivih, mladih proljetnih listova' koje spominje Ivan Karamazov (i njega se dohvaća Dawkins) ili nešto sasvim obično ali u svojoj beskrajnoj jednostavnosti neponovljivo... kao boja očiju nekog djeteta, kao rastezanje lijene mačke, kao ono zvjezdano nebo nad vama... kao pomisao da ste sad i nikada više ŽIVI i da nikakva evolucijska teorija ne može niti pokušava dati odgovor na pitanje: 'Zašto?'.

Richard Dawkins je čovjek koji je evolucijsku znanost podigao na viši stupanj svojom teorijom o 'sebičnom genu'. za razliku od prijašnjeg pogleda na proces evolucije u kojem je nositelj prirodne selekcije bila jedinka neke vrste, Dawkins tu jedinku spušta na potpuno sporednu ulogu 'vozila' za gene, a sam gen postavlja na mjesto nositelja prirodne selekcije. Taj preokret baca potpuno drugačije svjetlo na mnoge interpretacije koje su kao teorije bile iznesene ranije i cijeli proces evolucije komplicira tako temeljito da on u mnogim slučajevima postaje anti-intuitivan i potrebne su matematičke formulacije tipa teorija igara da bi neka teorija dobila na svojoj težini.
Dawkins se upleo u dugotrajni i mukotrpni sukob sa pristašama 'inteligentnog dizajna' i većinu njihovih kvazi-argumenata obara u svojoj knjizi 'Climbing the Mount Improbable'.
U svom žaru da neprijatelja što više diskreditira, Dawkins se okreće upravo onom najjačem savezniku 'inteligentnog dizajna' i napada religije iz sve snage. Neosporno je da su organizirane religije, dogmatički ustrojeni sustavi racionalnih vjerovanja bile i još uvijek jesu izvor ogromne količine netolerancije i pretstavljaju 'clear and present danger' razvoju ljudske vrste (i kulturnom i biološkom, u smislu opstanka). Nije potreban duboki uvid u djelovanje svih organiziranih religija da bi se sasvim lako zamjetila njihova konzervativno-reakcionarna uloga u društvenom životu. Tako je Dawkins napisao dvije knjige koje se direktno diraju te tematike: 'Vražiji kapelan' i 'Iluzija boga'.
U prvoj, odmah negdje na početku, napada filozofe koji unose 'relativizam' u znanost... na stranu sa svim postmodernističkim junacima koji su toliko odmaknuti od stvarnosti da ih je teško uopće i napasti, ali Dawkins napada dvije velike face u filozofiji znanosti: Kuhna i Poppera.
Iako su Kuhn i Popper poprilično oprečnih gledišta na prirodu i društvo, Dawkin ih trpa u isti 'relativistički' koš. Kuhn i njegova 'normalna znanost', odnosno različita interpretacija empirijskih podataka prije i nakon 'znanstvene revolucije' za Dawkinsa su nagrizanje samih temelja strukture znanstvene zgrade. Što Kuhn možda i jest, ali ipak on to radi prema nekim premisama svoje teorije znanstvenih revolucija koje 'drže vodu'... znanost nije bila kontinuirani napredak bez rušenja trulih 'kula u zraku' i često je potpuno mijenjala svoj paradigmatski okvir. Paul Feyerabend je u 'Against the Method' lijepo opisao koju je promjenu u ljudskoj intuitivnoj percepciji svijeta oko sebe morala napraviti Gallileovo uvođenje različitih referentnih sustava. Popper je tu ni kriv ni dužan. On, 'branitelj znanosti', optužen je zbog svog temeljnog stava da ni jedna znanstvena tvrdnja ne smije za sebe uzeti pravo da bude neopovrgljiva. Dawkins ga ismijava i pita se kojom bi se to metodom moglo osporiti da se Zemlja okreće oko sunca. U svom strahu od desno-fundamentalistički nastrojenih rušitelja znanosti koji pokušavaju uvođenjem 'čuda' kao prihvatljive instance u nekom teoretskom ustroju, Dawkins napada ljude koji rade upravo suprotno - ukazuju na mogućnosti koje zbog kompleksnosti i konačne nedefiniranosti pojma 'znanstvenog progresa' otvaraju put upravo tim snagama 'zla' (evo ga) da zagrizu svojim zaraznim zubima u antifundacionalističko tkivo moderne znanosti. Popper nije relativist i cijeli se život borio protiv svakojakih vidova tog pristupa znanosti. Od demoliranja principa verifikacije u 'Logici znanstvenog otkrića' pa do prokazivanja Platona i Hegela kao zlotvora koji su napravili veliku štetu svojim učenjem pa do 'Bijede historicizma', gdje napada sve historicističke poglede na svijet i znanost posebno pa do uspostavljanja tri principa kritičkog racionalizma: falsifikacije, antifundacionalizma i moralnog imperativa koji jedini može opravdati racionalizam kao kritički pristup prirodi i društvu. Ne trebam spominjati da to sve izgleda kao Kant samo razmahan do mahnitosti. Dawkins pravi onu STRAVIČNU grešku da u svojim dobrim namjerama gazi po ljudima koji imaju ili su imali iste takve dobre namjere samo su ih malo kompliciranije izrazili. Ne znam kako bih mogao opravdati Dawkinsonov napad na Poppera osim činjenicom da ga nije dovoljno dobro proučio ili da ga je proučavao sa već pretpostavljenim 'mind-frameworkom'... što ga odvodi do Kuhnove 'normalne znanosti'.
Istu pogrešku Dawkins radi i u 'Iluziji boga'. Izjednačavati religiju kao povijesni fenomen koji ima svoju više-manje suvislu razvojnu priču (da ne okolišamo... razvojne priče religija su poprilično nesuvisle i ponekad ih je teško uzeti za ozbiljno i kao metafore) i osnovne principe koje su postavili konkretni pojedinci oko kojih su se kasnije omatale razne mistifikacije i kalemila razne dogmatske nakaradnosti.
Kvantni skok koji se dogodio pojavom pojave koja je sama sebe nazivala 'Ja sam onaj koji jesam' i time se potpuno ograđivala od bilo kakvog određivanja ljudskim ili bilo kojim drugim pojavnim atributima Dawkins ne uočava baš naglašeno. Nakon tisuća godina i cijele jedne civilizacije koja je obožavala slike i prikaze raznih božanstava, koja je božansko svodila na igrokaz kojim su vješto upravljali svećenici, nakon epohe egipatske dominacije potpuno arbitrarnog i intuitivno lako razumljivog jer je božansko svedeno na nadnaravnu kopiju međuljudskih odnosa, pojavljuje se Mojsiju, u pustinji, JHVH i ne želi puno pričati o sebi nego mu daje 10 zapovijedi. Taj skok iz receptivno-intuitivno određenog pojma nekog-nečeg koje bi davalo objašnjenja za sve nedoumice, pojavljiuje se potpuno anti-intuitivan bog, bog čiste apstrakcije, bog koji zahtijeva DEMARKACIJU svega zemaljskog od onoga što bi se moglo smatrati božjim, taj ZNANSTVENI korak u nezavisnost uma od svijeta u kojem se um silom prilika našao... to Dawkins ne registrira. On navodi kako je Lot dao sodomitima iz Sodome svoje dvije nevine kćeri da svoju pokvarenu potrebu za neprirodnom kopulacijom utaže na njima, a ne na dva anđela koje je bog poslao da upozori Lota da slijedi termonuklearno rješenje te pomame za sodomijom u Sodomi i Gomori. I stvarno, kad čovjek tu priču uzme za ozbiljno tretirao bi i Lota i anđele i sodomite i 'Onog koji jest' iperitom i pustio ih da cvrče na bliskoistočnom zvizdanu. Ali to je samo priča. I jest, glupo je uzimati takve priče ozbiljno. Za razliku od 'Knjige o Jobu' koja je vrhunac kritičke misli i maestralno odbacivanje svake 'hvalevrijedne' naivnosti baš kao i pasivnog prepuštanja božjoj volji bez prava na dijalog. Previdio je Dawkins da se Abraham samom svom bogu obraća sa 'ti' i poziva ga na poštivanje zakona koje je donio jer zakoni ne bi bili zakoni ako ne bi vrijedili i za zakonodavca. Dawkins se opet okreće genocidu koji su Židovi napravili kad su pronašli svoju obećanu zemlju i detaljna uputstva koja im je njihov bog slao u vezi tog 'konačnog rješenja' njihove potrage za onim što im je ugovorom i predviđeno da bude dato na raspolaganje. Dobro, Stari zavjet je kompilacija priča koje često pobijaju same sebe i koje nisu nikako podobne da bi se na njima mogla izgraditi etički svjetonazor tipa 'Because the Bible told me so.'
Nakon toga Dawkins prelazi na Novi zavjet i odmah priznaje kako je Isus izrugivao i napadao farizejske običaje i kako je tvrdio da nije čovjek stvoren zbog sabata nego sabat zbog čovjeka i kako je to veliki uspjeh u razvoju religijske misli. Ali bez obzira na gomilu čisto revolucionarnih proglas koje je Isus izgovorio (urlao ih je iz sve snage, a danas se te riječi pjevaju), Dawkins inzistira na pojmu 'Original sin'... 'Istočnog grijeha' koji je neodvojiv od Novog zavjeta i predstavlja temelj kršćanske religije. Baš kao i sa Kuhnom i Popperom, koje Dawkins odbacuje zbog svog borbenog stava u vezi nerelativnosti znanstvene spoznaje, tako Dawkins odbacuje i čovjeka koji je udario kamen temeljac projektu političkog liberalizma, Isusa iz Nazareta. Zbog navodne urođene griješne prirode ljudskog bića koje potjeće još od onog trenutka kad je Torchbearer nagovorio Adama i Evu da kušaju vočku sa drveta spoznaje dobra i zla, ljudi su zauvijek opterećeni stečenim bremenom 'Istočnog grijeha' i jedino ih žrtva sina jedinog božjeg može djelomično opravdati u nastavcima njihovih inherentno zlih egzistencija kroz trajno i uvijek prisutno pokajanje.
Ne znam je li ikad ikome palo na pamet da konzumaciju te voćke dovede u vezu sa prelaskom ljudske vrste iz stotinjak tisuća duge povijesti skupljačko-lovačkih skupina u fazu zemljoradnje i cijele one degeneracije koja je sa tim svođenjem ljudi na sredstva proizvodnje, a ne svrhu proizvodnje napravljena.
Elem, Dawkins se u svom nemilosrdnom obračunu sa ogromnom gomilom američkih krščanskih fanatika i svih drugih koji napadaju najobičniju ljudsku pristojnost i racionalnost kao njen zajednički nazivnik zaletio i iza sebe ostavio najmoćnijeg saveznika kojeg uopće može ikad imati.
Isus iz Nazareta radio je potpuno istu stvar koju i Dawkins radi. I zbog toga je platio glavom. Thomas Jefferson je to prepoznao (i njega Dawkins spominje, ali u sasvim drugom kontekstu) i objavio 'Jefferson Bible', kratki sažetak sinoptičkih Evanđelja iz kojih je izbačeno sve nadnaravo ('Hop, Lazare... hop!) i ostavio samo čisto Isusovo učenje koje je nazvao najsavršenijim uputama koje bi mogle biti dane ljudskom rodu.
Napadati autoritet kao što je Dawkins je nezahvalno. Čovjek je uložio ogromnu energiju i dobar dio života u borbu protiv iracionalne netolerancije koja je jedno vrijeme bila u agresivnoj medijskoj ofenzivi u Americi. Njegove namjere su dobre. Ali propustiti priliku pa citatima iz Evanđelja po Mateju prokazati cijeli taj pokret i dobar dio službenih kršćanskih religija je... veliki propust. A zašto? Zbog mazohističkog utemeljenja kršćanske vjere na urođenom (stečenom) Istočnom grijehu.
Otud dolazi moja želja da razgraničim ono što Kant naziva 'radikalnim zlom' i taj 'Istočni grijeh' jer ja u Evanđeljima ne nalazim opravdanja da se taj inherentni grijeh stavi u usta Isusa iz Nazareta već držim da ga i on odbacuje u svom učenju.
To što se tijekom kasnijih sabora taj grijeh definirao i redefinirao nije puno bitno, baš kao ni Lutherovo potpuno pokoravanju neospornoj neizbježnosti takve griješnosti... bitno je gdje se taj grijeh kao takav (stečen) spominje u četiri Evanđelja i ima li ikakve osnove prozivati Kanta da je svojim pojmom 'radikalnog zla' podržao takvu doktrinu inherentne ljudske griješnosti i grižnje savijesti koju bi čovjek trebao osjećati zbog samog svog božjoj milosti nedostojnog postojanja.

Draga Catma,
evo ti neke sugestije u vezi toga što ti to smeta kod Jeffrey Sachsa, Kanta, JFK-a, mene i ...... (slobodno izaberi još nekog velikana misli pa ga umetni u slobodan prostor)... dakle, sad ću ti ja objasniti što ti misliš da ti je nejasno, a jasno ti je samo uz male nejasnoće...

Ovo je dio iz Jutarnjeg lista, iz razgovora sa Sachsom, u kojem se on osvrće na to kako je jedan dan gledao Poljoprivrednu emisiju, kad ono tamo tenkovi i bradati pijanci sa ručnim raketnim bacačima te kako nije mogao vjerovati svojim očima pa je to tako nastavio gledati punih deset godina.... pokušat ću ti dočarati ona vremena kada ti još ipak nisi bila dovoljno velika da znaš što znači 'demokratski centralizam', a bogami ni SIZ (Samoupravna Interesna Zajednica)... ja to, vidiš... znam. Ali ne znam čemu je SIZ služio, a ovo prvo je bio komunistički izraz za 'nigdar nije, a da nekak nije... i da nigdar ne bu, a da nekak ne bu... e to se bute uvjerili.'
Dakle... Jutarnji i Sachs...

'- S ove povijesne distance, što je bilo pogrešno kad je Ante Marković pokušavao spasiti Jugoslaviju?

- Mislim da je bilo više razloga za propast Jugoslavije: prvo, razmahala se ekonomska kriza. Zemlja je doživjela hiperinflaciju, što je dovelo do velikih razočaranja i konfuzije. Drugo, žestoke nacionalne tendencije Titovom su političkom opresijom godinama potiskivane, ali na njih su zaigrali nacionalni političari porazivši njegovu političku opciju koja je mnoge probleme godinama, izgleda, samo gurala pod tepih.

Milošević je bio najgori, no i Tuđman je igrao na jaku nacionalnu kartu. Igrati se tim nacionalnim snagama značilo je igrati se vatrom. Osobno, nikad nisam mogao povjerovati u to da bi se takva tragedija mogla dogoditi Jugoslaviji jer ondje sam upoznao toliko mnogo predivnih, inteligentnih i kreativnih ljudi. Mislio sam da oni sigurno imaju drukčiji scenarij. Kad sam vidio što se događa, nisam mogao vjerovati svojim očima.'

A evo i citat iz knjige Drage Buvača, nekadašnjeg ekonomskog kolumniste u tjedniku 'Danas' (LEGENDARNOM tjedniku 'Danas'), 'Ekonomika sa srcem... američki ekonomisti za jugoslavensku upotrebu', August Cesarec Zagreb, 1990. Ti ekonomisti su: Jeffrey Sachs, Paul Krugman (New York Times columnist op ed, 'Doba smanjenih očekivanja', Masmedia, Zagreb), Martin Weitzman, Lawrence Summers, Henry Rosovsky, Abram Bergson, Janos Kornai i Paul Samuelson... svi osim Samuelsona su lijevi, politički liberalni ekonomisti... zato se Buvačeva knjiga i zove 'Ekonomija sa srcem'. Ovo sad nije copy paste pa uzmite to u obzir... to da sam ovo ručno pretipkao!

Post Scriptum
'U studenom 1989. godine - ne ulazeći u sve okolnosti kako je do toga došlo - J. Sachs našao se u Beogradu. Kao gost predsjednika Predsjedništva SFRJ Janeza Drnovšeka, a zatim u dugim razgovorima s našim bankarima, ekonomistima, pa čak i čitavih šest sati s premijerom Antom Markovićem, harvardski profesor je ponudio i svoje viđenje o tome kako da Jugoslavija brzo ukroti svog hiperinflacijskog konja.
Na osnovi tih informacija, ali i dva razgovora s njim, stekao sam sljedeći zaključak:
J. Sachs smatra jugoslavenski slučaj hiperinflacije lakšim nego što je, recimo, u Boliviji (koju je brzo izliječio) ili Poljskoj (koja ga je također nedavno pozvala kao savjetnika). On procjenjuje da se ta hiperinflacija može brzo sasjeći već od početka 1990. godine. Bez ikakvih zamrzavanja cijena i plaća - već kroz slobodnu tržišnu igru. Jugoslavija najprije mora prekinuti štampanje dinara. Zatim, na tim osnovama, dinar vezati uz zapadnonjemačku marku (kao što je učinila Bolivija s dolarom). Da bi se ta operacija mogla izvesti , moraju se zatvoriti budžetske i financijske 'rupe'.
(...)
Kad budemo pratili privrednu i političku scenu 1990. godine - provjerit ćemo koliko Sachs ima pravo.'

Iz zadnje je rečenice jasno da je Buvač knjigu pisao tijekom 89. godine. 1990. godine Ante Marković uvodi monetarnu politiku (tečaj) 1 DM = 7 dinara... i to konvertibilnih dinara, što znači da se tada moglo otići u bilo koju banku i promijeniti svoje dinare u njemačke marke ili dolare... što je do tada bilo potpuno nezamislivo.
Inflacija je brzo obuzdana, a da plaće i cijene nisu 'zamrzavane'. Koliko se ja mogu sjetiti, to je bilo zlatno doba kasnog socijalizma... SFRJ je bila, zbog svog luđačkog projekta samoupravnog socijalizma i relativne neovisnosti poduzeća na tržištu, miljama ispred svih ostalih socijalističkih zemalja. Jugoslavija je (ekonomski gledano) bila samo nekoliko koraka od lagane tranzicije u čistu tržišnu ekonomiju. Ja sam 1990. godine imao 18 godina, nosio sam kufere u hotelu i napijao sam se svaku noć k'o životinja, a da bi ujutro još uvijek imao zgužvanih 'markovićevih' dinara u džepovima... a pio sam u kafićima gdje su me sexy teenagerke gledale kako sagorjevam etanol, ne kao kasnije... u zapaljenim hotelima i crkvenim potkrovljima.
Ekonomski je Jugoslavija krenula žestoko i efikasno naprijed i to se osjetilo na standardu ljudi. Politička stvarnost bila je mučno različita. Debeljuškasti beogradski bankar, čudnovata pojava još čudnovatije karizme, kreatura koja je preuzela vlast u komunističkoj partiji Srbije tako što je marksizam zamijenio nacionalizmom (čudno kako je ta forma tako lako prihvatila novi sadržaj... recimo, Tuđman je bio zakleti komunist da bi postao još zakletiji nacionalist... tu ja čarobna riječ 'povijest') gledao je na to Markovićevo ekonomsko čudo sa neprikrivenom mržnjom jer mu je kvarilo osobne planove da permanentnim konfliktom zadrži vlast sve dok ga spoznata povijest (istorija) ne nagradi vječnom ulogom u svojoj nekroznoj svaštari.
Tako je Milošević napravio baš ono što je Sachs zabranio da se radi... pustio je u pogon topčidersku štampariju para i torpedirao Markovićevu monetarnu disciplinu primarnom emisijom gomile bezvrijednih jugoslavenskih dinara. To je bio ekonomski kraj Jugoslavije kao neke smislene (ekonomski gledano) tvorevine, svojevrstan državni udar, srpski državni udar.
Mene su u rujnu (prijatno, septembar) 1991. godine poslali da odslužim vojni rok u JNA. Dubrovački vojni odsjek poslao je i decembarsku i martovsku i junsku (!!!!) klasu hrvatskih ročnika u tu istu JNA.
Ja sam čitao taj 'Danas' (to i alkohol su bili najizraženiji simptomi moje socijalne devijantnosti) i znao sam da Srbija ruši Jugoslaviju, Srbija, a ne Hrvatska kako je to vikao svaki HDZ-ovac, znao sam da je savezna država najveća smetnja tom nastojanju, znao sam i da je JNA bila čudna institucija koja nije tada još uvijek nije bila 'četnička' nego stupidno-naivno-partizanski-jugoslovenska... znao sam i da će u slučaju raspada Jugoslavije 600 000 Hrvata ostati u Bosni, baš kao i milijun i nešto Srba, znao sam da se Jugoslavija ne može raspasti bez... ili besmislenih dijaspora u susjednim državama ili bez totalno užasnog krvavog rata koji bi to 'očistio'.
Znao sam... i te kako sam znao da je rat jedna od opcija, ali nisam vjerovao da je moguće da će se nešto tako stvarno i dogoditi na kraju 20. stoljeća, u sred Europe.
Lawrence Eagleburger, tadašnji (Bushov) državni tajnik dao je podršku jugoslavenskom vrhu (i Anti Markoviću, iako je zapovjednik JNA bilo Predsjedništvo SFRJ) da pošalje JNA (ročnu vojsku) na granice Slovenije sa drugim državama jer je Slovenija preuzela kontrolu nad njima, a po Ustavu su one bile pod saveznom upravom... Slovenci su bez puno problema potamanili one nesretne guštere koji su bez ikakve strategije izašli iz kasarni i krenuli prema granicama... to uopće nije bila profesionalna vojska nego gomila djece obučena u partizanske uniforme... i to je bio definitivni politički kraj Jugoslavije.
Do tog događaja i Tuđman je razmišljao i kalkulirao o nekakvoj konfederaciji (što je SFRJ 'de iure' i bila prema Ustavu iz 1974. godine... ako se taj Ustav stavi u demokratski i tržišni kontekst bivša Eseferjot bila bi jedna vrlo labava federacija).
Nije debeli Eagleburger bio taj koji je bio 'primus movens' napada na Sloveniju... Milošević i vrh JNA koji je već bio pod njegovom kontrolom želio je izbaciti Slovence iz igre, ubiti svaku mogućnost Jugoslavije, razbiti multinacionalnost JNA i okrnjiti saveznu državu do te mjere da ona postane apsolutno neprihvatljiva Hrvatskoj kao nekakva zajednica u kojoj bi Hrvatska vidjela svoju budućnost. Sve do tog srpnja 1991. godine postojala je mogućnost da ljudi koji ne sanjaju o masovnim grobnicama i svojim povijesnim ulogama kojima bi oni na tim masovnim grobnicama izgradili svoje velebne nacionalne države... svi ti 'dobronamjerni' ljudi nisu željeli prihvatiti mogućnost tog totalnog užasa kao vrlo vjerojatne opcije. Ja sam bio jedan od tih 'dobronamjernih' ljudi, a Jeffrey Sachs koji nije ništa znao o Neretvi i Sutjesci zasigurno je u svojoj 'dobronamjernosti' bio dobrije namjeran.
A sad gledaj ovo... tri mjeseca nakon toga je ono što je sebe nazivalo JNA minobacačima u crveni prah pretvorilo jedan srednjeeuropski predivni gradić, rušeći ga i držeći pod opsadom mjesecima, a da nitko iz Europe nije ni prstom maknuo. Vukovar se dogodio odmah na početku... to nije Srebrenica gdje su godinama trenirani koljaći i kriminalci napravili ono što su napravili... Vukovar su do temelja srušili i besramno ponizili ljudi koji nisu imali APSOLUTNO nikakvog iskustva u ratovanju. Tko je takvo nešto mogao pretpostaviti... tu razinu bestijalne agresije i tako otvoreno kršenje svih zamislivih moralnih i demokratskih načela... jedan grad je sravnjen sa zemljom dok je u Njemačkoj problem broj jedan bila monetrna kriza zbog ujedinjenja i saveznog deficita koji nije bio u skladu sa dogovorenim europskim standardima.
Kako Jeffrey Sachs nije mogao predvidjeti raspad Jugoslavije? Tako jer nema bolestan um i ne želi u prvi plan stavljati patološki-monstruozne scenarije. A uz to je i ekonomist. Pa kad kaže da nije mogao vjerovati svojim očima, vjeruj mi... nije bio jedini.
'Petty Hitler' - tako je Weley Clark nazvao Miloševića na suđenju istom u Haagu. Taj Wesley Clark ga je tek 1999. godine uspio srušiti... deset godina permanentnog izazivanja sukoba... nikakva strategija Virovitica - Karlovac - Karlobag... Milošević nije imao strategiju, ali je bio bezobzirno okrutan taktičar. Btw... Wesley Clark će biti potpredsjednik Amerike, he he he... vjerujte mi... a ja sam ga prije ne znam koliko godina primjetio jer čovjek hoda savršeno. I da nije bilo Clintona i tog Clarka... možda bi Babo imao državu u zapadnoj Bosni, a ja emigrant u Rumuniji. I 'Feral Tribune'... ne zaboravimo taj svijetionik koji se nedavno ugasio... bar sam tako čuo na koncertu The Beat Fleet.

Ono sa Angelinom Jollie... neugodna ti je činjenica da ona ima u svom ormaru cipela u vrijednosti dovoljnoj da nahrani ne samo onu djecu u propagadnom spotu nego barem još deset puta više njih... neugodna ti je njena prisutnost u onom očaju, a da ne dođe u 'napast' i sve razdijeli... možda ti to djeluje kao polu-jeftini PR... to 'UN Ambassador of Good Will' malo je 'posh'... Majka Terezija bi se u toj ulozi jako dobro snašla, beskompromisno predana i nepobjedivo uporna. Zato trebaš pročitati 'Kraj siromaštva' od Jeffrey Sachsa, knjigu u kojoj on opisuje more frustracija koje je doživio u kontaktima sa političarima, UN-ovom birokracijom, MMF-ovom i birokracijom Svjetske banke, financijskim krugovima od kojih je tražio pomoć... godinama... znaš li kad je bila 1989. godina? E, od tada Sachs tumara svijetom i pokušava nešto popraviti. I sve te godine zapljuskuje ga more frustracija, sudara se tisućama potpuno iracionalnih ili otvoreno beskrupuloznih korupcijskih zapreka. Pa je čovjek odlučio da mobilizira i onaj 'apolitički' dio društvene stvarnosti... Bono Vox mu je napisao predgovor za 'Kraj siromaštva', Lara Croft ide sa njim i pita gladnu djecu što bi željela biti kad odrastu, govori na YouTubu kako ona nije završila koledž i kako je Sachs odličan učitelj koji joj je ukazao kako je lako svu tu strahotu rješiti samo uz onih jebenih 0,7% GNP-a razvijenih zemalja koje su se obvezale toliko odvajati za siromašne, a do sad su to ispunile Švedska, Norveška, Danska i ne znam tko još. Sachs koristi sve što mu stoji na raspolaganju jer postoji zemlja kao što je Malawi, u Africi (nikad čula, ha?) u kojoj je gledao kako ljudi umiru od AIDS-a u krevetima doslovno naslagani jedni na druge... a slušaj ovo... (iz 'The End of Poverty')

'On that basis, Malawi made proposals to the international community to help Malawians try to reach about one a third of the total infected population ( about 300 000 people) with anti-AIDS drug treatment within five-year scale-up period.
Yet international processes are cruel. The donor governments - including the United States and Europeans - told Malawi to scale back its proposals sharply because the first proposal was 'too ambitious and too costly'. The next draft was cut back to a mere hundred thousand on treatment at the end of five years. Even that was too much. In a tense five-day period, the donors prevailed on Malawi tu cut another 60 percent from the proposal, down to forty thousand on treatment. This atrophied plan was submitted to the Global Fund to Fight AIDS, TB and Malaria. Incredibly, the donors that run that fund saw fit to cut back once again. After a long struggle, Malawi received funding to save just twenty-five thousand at the end of five years - a death warrant from the international community for the people of this country' (btw, afrički HIV virus 'strain' nije razvio toleranciju prema lijekovima koji su na zapadu skoro pa neupotrebljivi jer je pod njihovim djelovanjem zapadni HIV virus 'strain' mutirao i postao otporan... u Malawiju je uspješnost terapije 100 %)

Možda zbog takvih stvari Sachs pokušava sve što god može pa i dovesti anoreksičnu Angelinu Jollie u grmlje zaraženo malarijom, dizenterijom, difterijom, tifusom, tuberkulozom, HIV-om, pješačkim minama i klimom koja postaje sve okrutnija.

Ono što ti smeta u mom tekstu je njegov prikriveni elitizam. Radikalni optimizam može biti nešto u što vjeruje ili potpuni idiot ili gotovo-pa-savršeno-inertni elitist. Pogledaj citate... JFK i Kant... pa ona blago ironična usporedba nogometne groznice i potencijalnog 'ustajte vi zemaljsko roblje' kršćanskog zanosa... prepoznala si pamflet i to ti smeta. Ja ne pišem o svojim emocionalnim doživljajima svijeta oko sebe, ne znam zašto bi oni vas zanimali... ja nisam lako probavljiv i moj okus je artificijelan. Ja sam pamfletist i trudim se konačno reći nešto što ne mogu reći, a da to ne zauzme deset A4 stranica. Koliko god ljudska pristojnost bila nešto 'normalno' ili zdravo razumsko... uvijek će se pojaviti neki birokrat-populist i pitati: 'A zašto bi smo MI (ili 'ja'... u Americi je to potpuno otvorena polemika) uložili dio svog truda da pomogmnemo drugima?' Odgovor na to pitanje je samo jedan, on je temelj liberalno-političke dogme... pitanje 'Zašto?' nije primjenjivo u ovom (moralnom) slučaju. I točka. (.) Nema više objašnjavanja, barem ne onih koja ne bi zauzela 10 A4 stranica ili, ako su nedorasla izazovu, završila u soc-komunističkom-fašističkom-fundamentalističkom-uvjerenju da smo mi dio galaktičke obitelji duhovnih bića pa da nam se aure preklapaju i nije u redu da ne budemo u skladu sa drugim spiritualnim modnim trendovima.
Smeta ti jer sam ja elitist. To i mene izluđuje jer ne mogu sažeti taj 'anti-zašto', a da to ne bude litanija. John Rawls je pokušao nešto takvo u 'Theory of Justice'. A evo ti jedan citat od Kanta (iz prve kritike, te stravične knjige, u kojoj on govori isto što sam i ja rekao, te nakon toga cijeli život posvećuje oklopljavanju moralnosti od svih zamislivih napada...

'Ja neću ovde da hvalim uslugu koju je filozofija učinila ljudskome umu napornim trudom svoje kritike; čak ni pod pretpostavkom da će se ona po rezultatu pokazati čisto negativna; jer o tome će biti još nešto govora u sledećem odseku. Ali zar vi zahtevate da se jedno saznanje koje se tiče svih ljudi treba da prevazilazi sile običnog razuma, pa da vam ga tek filozofi moraju otkriti? Upravo to što vi zamerate jeste najbolja potvrda dosadašnjih tvrđenja, jer time se otkriva ono što se ranije nije moglo predvideti, naime da se prirodi u pogledu onoga što svima ljudima bez razlike leži na srcu ne može da prebaci nikakva pristranost pri podeli njenih darova, i da nas u pogledu bitnih ciljeva ljudske prirode najviša filozofija ne može odvesti dalje nego što to čini i ona svetlost kojom je ona obdarila i najobičniji ljudski razum.'

Što je rekao dosadni Kant? Da jebe mater svima onima koji filozofiju (uz razne druge spiritualno-teološke discipline) uzimaju kao dar kojima su obdareni samo pojedini i da samo ti pojedini imaju pristup 'istini'... jer je filozofija, njegova definitivno, samo jedan monolitan instrument kojim se treba koristiti kad se pojavi neki takav idiot koji tvrdi da je 'NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda za nezavisnošću.'... ili idiot koji tvrdi da je tržište samodostatan regulator samog sebe... ili idiot koji tvrdi da je ljudska spolnost nešto prljavo i griješno... ili idiot koji misli da je njegova slučajna (rodbinska) pozicija u hijerarhiji poduzeća ili, još bolje, neke državne institucije, sasvim dovoljan razlog da vas jebe u mozak i to na ne-protuprirodan način nego baš onako konvencionalno, misionarski.

Kad je to rekao Kant? Negdje 1781. godine... na početku perioda od deset i više godina tijekom kojih je branio od dogmatičkih napada ono što je Kennedy rekao: 'The man can be as big as he wants.'

To ti smeta, Catma... elitizam u koji čovjek upada kad ga patološkom kondicioniranošću unazađen pojedinac pita: 'A zašto... zašto biti dobar?'
Jebiga... evo ti malo hrapavija verzija te dileme, verzije čovjeka kojeg su bivši prijatelji popljuvali kao 'osobu koja za nikoga nije imala finu riječ'... jednog i jedinog, genijalnog do autoanihilacije... pjesnika... mahnito dobrog pjesnika...

Da je igra zamišljena da zabavlja djecu
to znate je l' da?
A da na djeci ostaje
da mijenjaju stvari
i to znate je l' da?
Da drugi misle za vas
to vas ne smeta,
navikli ste se.
Da postoje zakoni jači od propisanih
to ne znate,
to su heroji govorili
kad su bili mali...
loše, loše...
MSP
Koga briga...
Maloumno...
Ponižavajuće...
Da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju,
to smo čuli je l' da?
Da je lijepo prevariti glupljeg od sebe,
i to smo čuli je l' da?
A gledati trunku u tuđem oku,
a ne vidjeti balvan u svom,
i to znamo je l' da?
A da je hrabrost braniti sebe od drugog,
a čojstvo druge od sebe...
e tooooo...
loše, loše...
MSP
A da su ljudi pingvini
pa kad jedan padne da ostali skaču...
A da su ljudi dupini
pa da se nijemo dogovaraju...
A da su ljudi ptice
pa kad odlete da zadnji svijeću gasi...
A da nigdar nije, a da nekak nije...
I da nigdar ne bu, a da nekak ne bu...
E to se bute uvjerili.