Richard Dawkins je čovjek koji je evolucijsku znanost podigao na viši stupanj svojom teorijom o 'sebičnom genu'. za razliku od prijašnjeg pogleda na proces evolucije u kojem je nositelj prirodne selekcije bila jedinka neke vrste, Dawkins tu jedinku spušta na potpuno sporednu ulogu 'vozila' za gene, a sam gen postavlja na mjesto nositelja prirodne selekcije. Taj preokret baca potpuno drugačije svjetlo na mnoge interpretacije koje su kao teorije bile iznesene ranije i cijeli proces evolucije komplicira tako temeljito da on u mnogim slučajevima postaje anti-intuitivan i potrebne su matematičke formulacije tipa teorija igara da bi neka teorija dobila na svojoj težini.
Dawkins se upleo u dugotrajni i mukotrpni sukob sa pristašama 'inteligentnog dizajna' i većinu njihovih kvazi-argumenata obara u svojoj knjizi 'Climbing the Mount Improbable'.
U svom žaru da neprijatelja što više diskreditira, Dawkins se okreće upravo onom najjačem savezniku 'inteligentnog dizajna' i napada religije iz sve snage. Neosporno je da su organizirane religije, dogmatički ustrojeni sustavi racionalnih vjerovanja bile i još uvijek jesu izvor ogromne količine netolerancije i pretstavljaju 'clear and present danger' razvoju ljudske vrste (i kulturnom i biološkom, u smislu opstanka). Nije potreban duboki uvid u djelovanje svih organiziranih religija da bi se sasvim lako zamjetila njihova konzervativno-reakcionarna uloga u društvenom životu. Tako je Dawkins napisao dvije knjige koje se direktno diraju te tematike: 'Vražiji kapelan' i 'Iluzija boga'.
U prvoj, odmah negdje na početku, napada filozofe koji unose 'relativizam' u znanost... na stranu sa svim postmodernističkim junacima koji su toliko odmaknuti od stvarnosti da ih je teško uopće i napasti, ali Dawkins napada dvije velike face u filozofiji znanosti: Kuhna i Poppera.
Iako su Kuhn i Popper poprilično oprečnih gledišta na prirodu i društvo, Dawkin ih trpa u isti 'relativistički' koš. Kuhn i njegova 'normalna znanost', odnosno različita interpretacija empirijskih podataka prije i nakon 'znanstvene revolucije' za Dawkinsa su nagrizanje samih temelja strukture znanstvene zgrade. Što Kuhn možda i jest, ali ipak on to radi prema nekim premisama svoje teorije znanstvenih revolucija koje 'drže vodu'... znanost nije bila kontinuirani napredak bez rušenja trulih 'kula u zraku' i često je potpuno mijenjala svoj paradigmatski okvir. Paul Feyerabend je u 'Against the Method' lijepo opisao koju je promjenu u ljudskoj intuitivnoj percepciji svijeta oko sebe morala napraviti Gallileovo uvođenje različitih referentnih sustava. Popper je tu ni kriv ni dužan. On, 'branitelj znanosti', optužen je zbog svog temeljnog stava da ni jedna znanstvena tvrdnja ne smije za sebe uzeti pravo da bude neopovrgljiva. Dawkins ga ismijava i pita se kojom bi se to metodom moglo osporiti da se Zemlja okreće oko sunca. U svom strahu od desno-fundamentalistički nastrojenih rušitelja znanosti koji pokušavaju uvođenjem 'čuda' kao prihvatljive instance u nekom teoretskom ustroju, Dawkins napada ljude koji rade upravo suprotno - ukazuju na mogućnosti koje zbog kompleksnosti i konačne nedefiniranosti pojma 'znanstvenog progresa' otvaraju put upravo tim snagama 'zla' (evo ga) da zagrizu svojim zaraznim zubima u antifundacionalističko tkivo moderne znanosti. Popper nije relativist i cijeli se život borio protiv svakojakih vidova tog pristupa znanosti. Od demoliranja principa verifikacije u 'Logici znanstvenog otkrića' pa do prokazivanja Platona i Hegela kao zlotvora koji su napravili veliku štetu svojim učenjem pa do 'Bijede historicizma', gdje napada sve historicističke poglede na svijet i znanost posebno pa do uspostavljanja tri principa kritičkog racionalizma: falsifikacije, antifundacionalizma i moralnog imperativa koji jedini može opravdati racionalizam kao kritički pristup prirodi i društvu. Ne trebam spominjati da to sve izgleda kao Kant samo razmahan do mahnitosti. Dawkins pravi onu STRAVIČNU grešku da u svojim dobrim namjerama gazi po ljudima koji imaju ili su imali iste takve dobre namjere samo su ih malo kompliciranije izrazili. Ne znam kako bih mogao opravdati Dawkinsonov napad na Poppera osim činjenicom da ga nije dovoljno dobro proučio ili da ga je proučavao sa već pretpostavljenim 'mind-frameworkom'... što ga odvodi do Kuhnove 'normalne znanosti'.
Istu pogrešku Dawkins radi i u 'Iluziji boga'. Izjednačavati religiju kao povijesni fenomen koji ima svoju više-manje suvislu razvojnu priču (da ne okolišamo... razvojne priče religija su poprilično nesuvisle i ponekad ih je teško uzeti za ozbiljno i kao metafore) i osnovne principe koje su postavili konkretni pojedinci oko kojih su se kasnije omatale razne mistifikacije i kalemila razne dogmatske nakaradnosti.
Kvantni skok koji se dogodio pojavom pojave koja je sama sebe nazivala 'Ja sam onaj koji jesam' i time se potpuno ograđivala od bilo kakvog određivanja ljudskim ili bilo kojim drugim pojavnim atributima Dawkins ne uočava baš naglašeno. Nakon tisuća godina i cijele jedne civilizacije koja je obožavala slike i prikaze raznih božanstava, koja je božansko svodila na igrokaz kojim su vješto upravljali svećenici, nakon epohe egipatske dominacije potpuno arbitrarnog i intuitivno lako razumljivog jer je božansko svedeno na nadnaravnu kopiju međuljudskih odnosa, pojavljuje se Mojsiju, u pustinji, JHVH i ne želi puno pričati o sebi nego mu daje 10 zapovijedi. Taj skok iz receptivno-intuitivno određenog pojma nekog-nečeg koje bi davalo objašnjenja za sve nedoumice, pojavljiuje se potpuno anti-intuitivan bog, bog čiste apstrakcije, bog koji zahtijeva DEMARKACIJU svega zemaljskog od onoga što bi se moglo smatrati božjim, taj ZNANSTVENI korak u nezavisnost uma od svijeta u kojem se um silom prilika našao... to Dawkins ne registrira. On navodi kako je Lot dao sodomitima iz Sodome svoje dvije nevine kćeri da svoju pokvarenu potrebu za neprirodnom kopulacijom utaže na njima, a ne na dva anđela koje je bog poslao da upozori Lota da slijedi termonuklearno rješenje te pomame za sodomijom u Sodomi i Gomori. I stvarno, kad čovjek tu priču uzme za ozbiljno tretirao bi i Lota i anđele i sodomite i 'Onog koji jest' iperitom i pustio ih da cvrče na bliskoistočnom zvizdanu. Ali to je samo priča. I jest, glupo je uzimati takve priče ozbiljno. Za razliku od 'Knjige o Jobu' koja je vrhunac kritičke misli i maestralno odbacivanje svake 'hvalevrijedne' naivnosti baš kao i pasivnog prepuštanja božjoj volji bez prava na dijalog. Previdio je Dawkins da se Abraham samom svom bogu obraća sa 'ti' i poziva ga na poštivanje zakona koje je donio jer zakoni ne bi bili zakoni ako ne bi vrijedili i za zakonodavca. Dawkins se opet okreće genocidu koji su Židovi napravili kad su pronašli svoju obećanu zemlju i detaljna uputstva koja im je njihov bog slao u vezi tog 'konačnog rješenja' njihove potrage za onim što im je ugovorom i predviđeno da bude dato na raspolaganje. Dobro, Stari zavjet je kompilacija priča koje često pobijaju same sebe i koje nisu nikako podobne da bi se na njima mogla izgraditi etički svjetonazor tipa 'Because the Bible told me so.'
Nakon toga Dawkins prelazi na Novi zavjet i odmah priznaje kako je Isus izrugivao i napadao farizejske običaje i kako je tvrdio da nije čovjek stvoren zbog sabata nego sabat zbog čovjeka i kako je to veliki uspjeh u razvoju religijske misli. Ali bez obzira na gomilu čisto revolucionarnih proglas koje je Isus izgovorio (urlao ih je iz sve snage, a danas se te riječi pjevaju), Dawkins inzistira na pojmu 'Original sin'... 'Istočnog grijeha' koji je neodvojiv od Novog zavjeta i predstavlja temelj kršćanske religije. Baš kao i sa Kuhnom i Popperom, koje Dawkins odbacuje zbog svog borbenog stava u vezi nerelativnosti znanstvene spoznaje, tako Dawkins odbacuje i čovjeka koji je udario kamen temeljac projektu političkog liberalizma, Isusa iz Nazareta. Zbog navodne urođene griješne prirode ljudskog bića koje potjeće još od onog trenutka kad je Torchbearer nagovorio Adama i Evu da kušaju vočku sa drveta spoznaje dobra i zla, ljudi su zauvijek opterećeni stečenim bremenom 'Istočnog grijeha' i jedino ih žrtva sina jedinog božjeg može djelomično opravdati u nastavcima njihovih inherentno zlih egzistencija kroz trajno i uvijek prisutno pokajanje.
Ne znam je li ikad ikome palo na pamet da konzumaciju te voćke dovede u vezu sa prelaskom ljudske vrste iz stotinjak tisuća duge povijesti skupljačko-lovačkih skupina u fazu zemljoradnje i cijele one degeneracije koja je sa tim svođenjem ljudi na sredstva proizvodnje, a ne svrhu proizvodnje napravljena.
Elem, Dawkins se u svom nemilosrdnom obračunu sa ogromnom gomilom američkih krščanskih fanatika i svih drugih koji napadaju najobičniju ljudsku pristojnost i racionalnost kao njen zajednički nazivnik zaletio i iza sebe ostavio najmoćnijeg saveznika kojeg uopće može ikad imati.
Isus iz Nazareta radio je potpuno istu stvar koju i Dawkins radi. I zbog toga je platio glavom. Thomas Jefferson je to prepoznao (i njega Dawkins spominje, ali u sasvim drugom kontekstu) i objavio 'Jefferson Bible', kratki sažetak sinoptičkih Evanđelja iz kojih je izbačeno sve nadnaravo ('Hop, Lazare... hop!) i ostavio samo čisto Isusovo učenje koje je nazvao najsavršenijim uputama koje bi mogle biti dane ljudskom rodu.
Napadati autoritet kao što je Dawkins je nezahvalno. Čovjek je uložio ogromnu energiju i dobar dio života u borbu protiv iracionalne netolerancije koja je jedno vrijeme bila u agresivnoj medijskoj ofenzivi u Americi. Njegove namjere su dobre. Ali propustiti priliku pa citatima iz Evanđelja po Mateju prokazati cijeli taj pokret i dobar dio službenih kršćanskih religija je... veliki propust. A zašto? Zbog mazohističkog utemeljenja kršćanske vjere na urođenom (stečenom) Istočnom grijehu.
Otud dolazi moja želja da razgraničim ono što Kant naziva 'radikalnim zlom' i taj 'Istočni grijeh' jer ja u Evanđeljima ne nalazim opravdanja da se taj inherentni grijeh stavi u usta Isusa iz Nazareta već držim da ga i on odbacuje u svom učenju.
To što se tijekom kasnijih sabora taj grijeh definirao i redefinirao nije puno bitno, baš kao ni Lutherovo potpuno pokoravanju neospornoj neizbježnosti takve griješnosti... bitno je gdje se taj grijeh kao takav (stečen) spominje u četiri Evanđelja i ima li ikakve osnove prozivati Kanta da je svojim pojmom 'radikalnog zla' podržao takvu doktrinu inherentne ljudske griješnosti i grižnje savijesti koju bi čovjek trebao osjećati zbog samog svog božjoj milosti nedostojnog postojanja.
Post je objavljen 21.07.2008. u 18:30 sati.