I još jedan Dawkinsov 'misfire'... iako vrlo oprezan i ne toliko agresivan. U poglavlju 'If there is no God, why be Good?' u knjizi 'The God Delusion'... ('Iluzija boga' je hrvatski prijevod kojeg ja nisam mogao čekati), Dawkins napada apsolutnost morala, odnosno njegovo utemeljenje na nečemu apsolutnom. I tu nailazi na Immanuela Kanta kao glavnog pobornika jedne takve strategije koja nije maligna kao ogromna većina drugih koje to 'apsolutno' drže svojom dogmom i ne osjećaju potrebu da se objašnjavaju zbog svojih postupaka koji su u skladu sa njom. Ponovo, baš zbog te ogromne većine luđaka koji svaku glupost podižu na razinu apsolutnog, onog neupitno neospornog, na razinu dogme. Kant je jednom izjavio 'The death of dogma is the birth of morality' i Dawkins jasno i oprezno pravi distinkciju između Kanta i ostatka dogmatskog krda...
'The springboard (odskočna daska) for this discussion of moral philosophy was a hypothetical religious claim that, without a God, morals are relative and arbitrary. Kant and other sophisticated moral philosophers apart, and with due recognition given to the patriotic fervour, the preferred source of absolute morality is usually a holy book of some kind, interpreted as having an authority far beyond tts history's capacity to justify.'
Prije toga Dawkins ovako opisuje Kanta...
'Some philosophers, notably Kant, have tried to derive absolute morals from non.religious sources. Though a religious man himself, as was almost inevitable in his time,* Kant tried to base a morality on duty for duty's sake, rather than for God's. His famous categorical imperative enjoins us to 'act only on that maxim whereby thou canst at he same time will that it should become a universal law.' Ne znam odakle ova 'thou canst' verzija kategoričkog imperativa, zvuči kao King James version of second critique. Ona zvjezdica označuje fus notu: ' This is a standard interpretation of Kant's views. (....) that, athough Kant publicly went along with religious conventions of his time, he was really an atheist.'
Kant je nesumljivo bio vjernik. To da je bio religiozan čovjek znači nešto potpuno drugačije. Ako Kant, kao rektor sveučilišta u Koenigsburgu, svaki put na poziv da prisustvuje nekoj vjerskoj svetkovini odgovara da je 'indisponiran' te da neće prisustvovati, to ne znači da je ateist. Iako je 1. listopada 1794. primio kraljevom rukom potpisano pismo u kojemu je ukoren jer je 'zloupotrijebio' svoju filozofiju 'da iskrivi i osramoti velik dio glavnog i temeljnog nauka svetog pisma i kršćanstva', i u kojem mu je naloženo da se čuva kraljeve nemilosti i ikakve slične optužbe, 'inače, u slučaju daljnje nepokornost, možete pouzdano očekivati neugodne posljedice'... to ne znači da je on komunistički agitator i zakleti ateist. Kant je vjernik koji svako konkretno religijsko izražavanje svoje vjere koje bi skretalo pažnju sa onoga jedino bitnog (Zlatnog pravila) smatra licemjernim farizejstvom, od hodočašćenja pa do tibetanskih molitvenih mlinaca. Kant nije bio ateist baš kao što to ni Isus iz Nazareta nije bio. Ali ni jedan ni drugi nisu imali imalo obzira prema 'farizejima i književnicima... onima koji ne žele uči pa ni drugima ne dopuštaju da uđu.' i svaki je na svoj način odbojevao svoju bitku sa ljudskom potrebom da se pokloni raznim oblicima zlatne teladi jer je to puno lakše nego 'usuditi se znati' (Sapere aude!).
Osim toga, Dawkinsova primjedba 'as was almost inevitable in his time' je pomalo uvrijeđujuća za čovjeka koji je polomio sve dotadašnje metafizičke pokušaje dokazivanja božje opstojnosti i koji je u vrijeme američke i francuske revolucije (UVIJEK TIM REDOM!) pisao o svjetskoj federaciji država zasnovanih na predstavničkoj vlasti i nije niti malo krio svoje simpatije za revolucionarne ideje... svesti nekog takvog na 'inevitable in his time' je isto kao i reći da Dawkins pije pivu 8 sati dnevno i gleda TV evangeliste.
Dawkins ima namjeru diskreditirati apsolutni moral zbog ogromne opasnosti koju jedna takva ideja nosi sa sobom jer je vrlo lako zloupotrebljiva, ali nailazi na tog Kanta koji je isto to radio 200 godina prije Dawkinsa, samo daleko temeljitije i daleko efikasnije.
Sad dolazimo do jednog dijela teksta koji je kontradiktoran...
'This (categorical imperative) works tidily for the example of telling lies. (...) Lying, as a rule for life, is inherently unstable. More generally, selfishness, or free-riding parasitism on the good will of others, may work for me as a lone selfish individual and give me personal satisfaction. But I cannot wish that everybody would adopt selfish parasitism as a moral principle, if only because then I would have nobody to parasitize. The Kantian imperative seems to work well for trutth-telling and some other cases. It is not easy to broaden it to morality generaly. Kant notwithstanding, it is tempting to agree with my hypothetical apologist that absolutist morals are usually driven by religion.'
Dawkins je znanstvenik... pravi, čisti znanstvenik koji se cijeli život bori za integritet znanosti i dobar dio svojih aktivnosti provodi diskreditirajući kvazi-znanstvene doktrine koje pokušavaju uvesti u racionalno zdanje znanosti virus iracionalnog u obliku valjanog argumenta 'čuda'. Znanost je predanost objektivnoj spoznaji svijeta ili ljudskog uma i ne dopušta sebi luksuz samozavaravanja laganjem. Kako onda Dawkins može reći da kategorički imperativ može vrijediti za govorenje istine i za još neke stvari kao što je nepravedna distribucija bogatsva ili zloupotreba prava koja nudi socijalna država (free riding parasitism) i da mu je to nekakav krajnji doseg jer ga je teško proširiti na moral uopće? Pa već ga je, kao jedan vrhunski princip etike, nazvao podobnim da bude kriterij i u znanosti (jer univerzalnost nije samo moralna kategorija, i prirodni zakoni su univerzalni dok netko ne dokaže drugačije) i još ga upotrijebio u vrlo konkretnom, ali jako elastičnom primjeru sebičnosti i odnosa prema svojim bližnjim. Kako onda ne može biti proširen na moralnost GENERALNO (tu je u pravu, kategorički imperativ ne priznaje moralnost 'generalno', Kantov moral je u sukladnosti sa univerzalnim, a razlika između generalnog i univerzalnog je da generalno svoju istinitost dokazuje nabrajanjem izuzetaka koji potvrđuju pravilo...'moral majority rule') i koji su... grešni.
Ukratko, Dawkins ne može ništa Kantu ali za ljubav svoje hipoteze da moral zasnovan na absolutnom obično ima korijen u religiji, on je Kanta tiho maknuo sa scene jer mu netko takav stvarno može napraviti dar-mar ako ga se uzme na tenane proučavati. Baš kao i Isusa. Puno lakše je ta dva veličanstvena uma maknuti sa scene, sve u nastojanju da se sruši autoritet čudno obučenih ljudi koji provode život obnašajući besmislene rituale, dobrim dijelom odvojeni od stvarnog života bez obzira što pretendiraju da taj stvarni život podrede svojim redovito neugodno stupidnim planovima. Puno je lakše, zbog dosljednosti jedne anti-religiozne knjige, knjige koja neće niti jednog religioznog čovjeka uvjeriti da je budala što vjeruje u šarene laže niti će ijednog iskrenog vjernika poljuljati u njegovoj vjeri da poraz nije niti smije biti opcija niti će gomile neprincipijelno kritičnih pojedinaca koji znaju da nešto smrdi pod popovskim mantijama uvjeriti da je to leš onog čovjeka u čije ime oni govore dok njegovo uskrsnuće konzumiraju reciklirajući nekrozno tkivo njegove nekadašnje slave.
Richard Dawkins je dobar čovjek, vanredan znanstvenik i ima iznimno dobar smisao za humor. Naći se u dilemi pri pisanju knjige koja bi bila oštar napad na religiju uopće, da li zanemariti neke tako teško shvatljive istinitosti jer su baš te istinitosti najkontaminiranije religijskom atrofijom do te mjere da je sama terminologija već unaprijed prisvojena od tisućljetnih kanibala ljudskih duša u ime 'ljubavi, mira, milosti, kraljevstva nebeskog, svetog duha, oprosta, pokajanja itd.' predisponirana da ne bude lako upotrijebljiva izvan religijskog konteksta... ili naopisat 'all out attack' knjigu u kojoj će se takve stvari zanemariti... naći se u takvoj dilemi nije lako. U svakom slučaju pročitajte svaku Dawkinsonovu knjigu na koju naletite... 'Climbing the Mount Improbable' je temeljita i konačna dekontaminacija 'inteligentnog dizajna' kao 'wanna-be' znanstvene teorije i prikaz evolucije u svoj njenoj beskrajno kompleksnoj i neponovljivoj ljepoti. Ako tražite boga možda bi mogli poslušati Aldousa Huxleya, ali samo do pola... jednom je prilikom ženi dr. Alberta Hofmana rekao da treba na LSD-ju pogledati u cvijet runolista i ugledat će cijeli svemir i njegovu vječnost u jednom trenutku... ne kažem vam da vam treba LSD da bi vidjeli boga, ta ideja je ubila liberalni politički projekat krajem 60 -ih... pogledajte neki od onih 'ljepljivih, mladih proljetnih listova' koje spominje Ivan Karamazov (i njega se dohvaća Dawkins) ili nešto sasvim obično ali u svojoj beskrajnoj jednostavnosti neponovljivo... kao boja očiju nekog djeteta, kao rastezanje lijene mačke, kao ono zvjezdano nebo nad vama... kao pomisao da ste sad i nikada više ŽIVI i da nikakva evolucijska teorija ne može niti pokušava dati odgovor na pitanje: 'Zašto?'.
Post je objavljen 21.07.2008. u 21:53 sati.