pookapookapookapookapooka

'For Lisa, Adam and Hannah, my three best reasons for hope'

To je posveta s kojom počinje knjiga 'Common Wealth, Economics for a Crowded Planet', 340 stranica čistog optimizma, bez trunke iluzije. Jeffrey Sachs je jedan od najpoznatijih ekonomista današnjice, njegovo životno iskustvo je zapanjujuće baš kao i njegova energija koja ga već tri desetljeća tjera da popravlja štete nanešene od strane zlosretne povijesti nad raznim narodima i državama. Davne '89 godine i Ante Marković je tražio savjete J. Sachsa zbog inflacije u bivšoj državi iako je Sachs tada bio 'samo' Wunderkind koji je u roku od mjesec dana uklonio hiper-inflaciju u Boliviji. Sachs je danas stariji i puno iskusniji čovjek koji bi mogao lako živjeti na lovorikama slave i uživati u blagodatima visokog akademskog svijeta. Ali on je izabrao nešto drugo, a to nešto drugo je na prvi pogled samo još jedan od medijski eksponiranih aktivistički angažiranih humanitarnih pokreta, još jedan polu-jalovi glas savijesti koji nitko ne sluša i koji utihne nakon prvog žešćeg okršaja sa frustirajućom odbojnošću inertne kolektivne pasivnosti.
Jeffrey Sachs ne odustaje. I nije lijevo-anarhistički populist koji viče na sav glas ono što svi već znaju, to da pred nama leži užasna budućnost ako nešto hitno ne poduzmemo. Sachs to ne viče, on to staloženo, argumentirano i detaljno govori... i nudi odgovore i rješenja, rješenja koja se ne svode na prazne fraze i 'wannabe-green' retoriku... Sachs je vrhunski ekonomist koji je oko sebe okupio ogroman broj vrhunskih umova iz svih relevantnih znanstvenih grana i ono što on predlaže ima težinu ozbiljnosti i jasno izraženu mogućnost neuspjeha. Sachs je idealist bez iluzija, kao što je to za sebe govorio JFK, njegova knjiga je ispunjena optimizmom, ali taj optimizam ima svoju cijenu.
Ja nemam djecu. Moj život je određen lagodnom brigom o mojoj vlastitoj budućnosti. Ja ne moram brinuti o tome hoće li moja djeca imati sigurnu budućnost, hoće li odrasti u miru, hoće li biti gladna i žedna i hoću li ja možda doći u onu vjerojatno najstravičniju situaciju u koju čovjek može doći, situaciju da gledam kako moje dijete pati. Moj život je relativno lagodan. Ponekad pomislim da bi me strah za budućnost svoje djece doveo do ludila, ali u isto vrijeme znam da sa djecom dolazi i ona vrsta nade zbog koje je ljudski život uopće vrijedan življenja. Zato sam naveo posvetu Sachsove knjige na početku ovog teksta. Snaga njegove odlučnosti izvire iz nade u sretnu budućnost njegove djece. Kao čovjek koji nema iluzija, Sachs zna da je budućnost njegove djece vezana za budućnost druge djece ovog svijeta i njegov optimizam mora biti radikalan bez obzira na tisuće frustrirajućih razočarenja koje je doživio i doživljava dok pokušava progurati svoju nadu u svijet koji je nadu pretvorio u bajku za lakovjerne.
'Kraj siromaštva' je Sachsova knjiga koja je prevedena na hrvatski i izdana u biblioteci 'Facta'. Možete je kupiti i pročitati. To što je Bono Vox napisao predgovor za nju i to što Angelina Jollie putuje po svijetu sa Sachsom kao UN-ov ambasador dobre volje ne znači da je 'The End of Poverty' samo još jedna 'posh' angažirana knjiga. Sachs je iskusan ekonomist i ne dopušta sebi izlete u sanjarenja kojima se npr. George Montbiot teško može oduprijeti usprkos svojim dobrim namjerama u 'Dobu dogovora', knjizi izdanoj u istoj toj 'Facta' biblioteci. Kupite njegovu knjigu i pročitajte je. Nije nimalo ugodna, ali nakon nje će vam svijet ipak biti malo manje neugodan.
Ako vam vaš svijet uopće nije neugodan i sve ovo o čemu vam ja tipkam vas zamara, vrlo skoro ćete se susresti sa svojom neugodnom sudbinom. Nisam 'schaden-freue' tip i nemam običaj navještati mračnu budućnost samo zato da bih privukao pažnju uvijek spremnih griješnika u potrazi za samokažnjavajućim pokajanjem. Ali stvarno bih lagao bih kad bih rekao da mi je žao što je vašoj bezbrižnosti došao kraj. Nije mi žao jer je došlo ono 'krajnje vrijeme' i ja stvarno ne želim biti svjedokom totalnog nereda koji će vašu bezbrižnost sublimirati u užas animalnog straha bespomoćnih bića. Iskreno, bezbrižno tupilo i pasivna receptivnost koji me okružuju i koji se intenzivno nameću kao poželjni reprezentativni obrazac ponašanja uznemiruju me u tolikoj mjeri da sam počeo sebi postavljati ono najprokletije od svih prokletih pitanja, ono pitanje koje u sebi krije svu veličanstvenost vjere koju iznova i iznova u napast dovodi sumnja.
To pitanje je 'Zašto?'
Sadržajem života blagoslovljen odgovor na to pitanje Sachs je dao odmah na početku svoje knjige.
Ne znam kakva vrsta vjere mora ležati iza spoznaje da čovjek ima odgovornost za budućnost svoje djece. Ne mogu izvući taj 'argument' vjere... onaj sadržajni, puteni, vremenom blagoslovljeni u svom jedinstvenom i neponovljivom čudu postojanja argument vjere. Možda me zato i uznemiruje spoznaja da toliko puno ljudi drži svoju djecu kao usputni dio aranžmana koji im je život koji su dobili na raspolaganje donio u paketu... uz određenu cijenu, naravno... kao da su njihova djeca samo konvencionalni izraz socijalnog postojanja i dio komparativno definiranog sustava vrijednosti kojim kupuju i prodaju svoj život.
Malo sam blesav sam pred sobom kad se uhvatim u oduševljenju zbog riječi vjerojatnog budućeg američkog predsjednika, malo se osjetim glupo kad se naježim nakon što čujem kolegu na poslu koji bez puno razmišljanja kaže kako bi Isus polomio sav onaj šareni dekorativni balast kad bi slučajno upao na neku nedjeljnu misu, malo se osjetim glupo jer sam siguran da me nitko od ljudi kojima dijelim crkavicu od koje životare ne bi prevario niti za jednu kunu iako im ta kuna znači jako puno... čak dvije PET boce... malo se ponekad osjetim glupim jer vjerujem ne samo da ne mora sve biti ovako stupidno okrutno kako to očigledno i jest, već da će uskoro biti bolje, puno bolje... barem zbog očigledno prisutne iskrene nade zbog koje bi moja vjera dobiti svoju sadržajnost.
Malo sam naivan sam pred sobom kad mi tekstovi napisani prije 200 godina tjeraju suze na oči zbog tako jasno izraženog prkosa i otpora neznanju i gluposti na kojima jaše užas povijesne nepravde... malo se osjetim usamljenim i čudnim.
Nije da mi padne na pamet da sam izuzetak koji potvrđuje pravilo... da sam onaj otpadak koji generalizacija povijesne inercije konvencionalnosti satire pod svojim žrvnjem dok se ja kao taj izuzetak pozivam na univerzalnost koja ne dopušta da izuzeci potvrđuju pravila već traži da ih izuzeci ruše i da se ništa ne smije nazvati zakonom sve dok postoji izuzetak koji se tim zakonom ne može objasniti... nije da sam dopustio sebi ideološku degeneraciju, da je moj mentalni imunološki sustav postao nedovoljno selektivan pa je 'real-politik' virus ušao u moje ganglije i polako se razmnožava, pretvarajući moju brižno građenu svjetonazornu strukturu u demencijom izgriženu sablast. Nije to. Nisam nikad bio sigurniji u ono u što vjerujem. Samo je vrijeme da pređem sa riječi na djela, da počnem živjeti ono što vjerujem, da postanem dio čovječanstva koji se bori. Zavidim malo ljudima koji imaju djecu... oni su već tamo, oni se ne trebaju puno truditi i ne trebaju puno misliti što je to što mogu znati da bi trebali raditi ono čemu se mogu nadati... to su njihova djeca. Zato je ovaj tekst započeo onom tajnom koja pokreće Jeffa Sachsa... odgovorima ('reasons') na ono božanski-demonsko 'Zašto?' koje je neizbježno pitanje sa kojim se susreće svaki čovjek kad malo porazgovara sa svojom saviješću.
'Zašto?' je otrovno pitanje, to je ono pitanje spoznaje dobra i zla.
'Zašto?' je potpuno krivo pitanje ako ga se shvati kao potrebu za opravdanjem ljudske vjere... vjera je bezuvjetna i sa kategoričkom indignacijom odbacuje ingerenciju pitanja 'Zašto?' nad svojim motivacijskim ustrojem... ipak, 'Zašto?' je pitanje koje se ne može izbjeći i bez njega ništa ne bi ni postojalo... ono ne leži u temelju i njegovo odbijanje je temelj na kojem ono gradi svoju zgradu uzročno-posljedičnog svijeta pojavne stvarnosti... ta pojavna stvarnost je protkana tim demonsko-božanstvenim pitanjem... i upravo je boja očiju vaše djece univerzalan odgovor na svaki pojavni izraz tog pitanja.
Na početku svoje zadnje knjige, Sachs citira onaj poznati govor J.F.K - a iz lipnja 1963. godine, Peace Address at American University...

'First: Let us examine our attitude toward peace itself. Too many of us think it is impossible. Too many think it unreal. But that is a dangerous, defeatist belief. It leads to the conclusion that war is inevitable--that mankind is doomed--that we are gripped by forces we cannot control.
We need not accept that view. Our problems are manmade--therefore, they can be solved by man. And man can be as big as he wants. No problem of human destiny is beyond human beings. Man's reason and spirit have often solved the seemingly unsolvable--and we believe they can do it again.
I am not referring to the absolute, infinite concept of peace and good will of which some fantasies and fanatics dream. I do not deny the value of hopes and dreams but we merely invite discouragement and incredulity by making that our only and immediate goal.
Let us focus instead on a more practical, more attainable peace-- based not on a sudden revolution in human nature but on a gradual evolution in human institutions--on a series of concrete actions and effective agreements which are in the interest of all concerned. There is no single, simple key to this peace--no grand or magic formula to be adopted by one or two powers. Genuine peace must be the product of many nations, the sum of many acts. It must be dynamic, not static, changing to meet the challenge of each new generation. For peace is a process--a way of solving problems.'
(...)
'So, let us not be blind to our differences--but let us also direct attention to our common interests and to the means by which those differences can be resolved. And
if we cannot end now our differences, at least we can help make the world safe for diversity. For, in the final analysis, our most basic common link is that we all inhabit this small planet. We all breathe the same air. We all cherish our children's future. And we are all mortal.'

Uzmite u obzir sav domoljubni zanos koji se iskazao tijeko ovog nogometnog prvenstva. Uzmite u obzir sav trud i sav trošak koji su ljudi tako olako pretrpjeli kupujući zastave, LCD televizore i astronomski skupe karte za utakmice. Uzmite u obzir sav emocionalni angažman i svo dragocijeno vrijeme potrošeno na gledanje utakmica. Uzmite u obzir sav ponos zbog pobjeda i svu žalost zbog poraza. Uzmite u obzir svu lakoću sa kojom se toliki broj ljudi mobilizirao tako intebnzivno i tako ekstenzivno da je život stajao za vrijeme nogometnih susreta, a policija je trebala intervenirati zbog malobrojnih maloljetnika koji još nisu naučili biti dostojanstveni navijači. Nemojte uzimati u obzir da je Ožujsko pivo bilo glavni sponzor nogometne reprezentacije i da je većina ljudi bila pijana ili pripita prije, tijekom i nakon utakmica... to nije toliko bitno. Dakle, ako je moguće ljude u tako kratkom vremenu nagovoriti da svoju pozornost, svoj novac i svoje najintenzivnije emocionalne reakcije vežu uz 11 vatrenih koji na nekoj velebnoj austrijskoj livadi trče za kožnom loptom i nabijaju je nogama... zamislite, samo zamislite što bi se sve moglo napraviti sa ljudima kad bi im netko jasno i glasno objasnio da bez velikih problema možemo cjelokupno svoje postojanje na ovom planetu pretvoriti u razonodu prepunu intenzivnih uzbudljivosti koje sa sobom inače nosi čudesni fenomen života... samo ako se taj fenomen ne odredi cijenovno i ne pretvori ga se u materijal široke potrošnje jer je tako bilo do sada pa prema toj logici tako mora biti i od sada. Samo zamislite kakav bi to bio zanos... kako bi lako mogli srušiti sve zapreke koje nas dijele od uživanja u punom čudu života kojim smo tako neobjašnjivo blagoslovljeni, kako bi smiješne bile sve nekadašnje zadanosti neiskorjenjivog zla kojim se naša povijest tako oholo hvali i kako bi spremno prihvatili solidarnost kao uvjet sigurnosti, a sigurnost kao nešto samo po sebi razumljivo...
I da ipak ostanem sebi dosljedan, evo i još jedan citat, ovaj put iz pera opskurnog prusko-škotskog filozofa koji nije nikad napustio svoj rodni kraj iako mu je prvom palo na pamet da izvan njegovog rodnog grada postoje i druge galaksije, a svoja razmišljanja nije ograničio samo na ljudski um, već i na um nekih drugih, vanzemaljskih bića koja bi sa jedne strane bila određena spoznajnom receptivnošću i razumskom potrebom da se receptivnost ukalupi u zakonitosti... riječ je o Immanuelu Kantu...

'That “the world lieth in evil” is a plaint as old as history, old even as the older art, poetry; indeed, as old as that oldest of all fictions, the religion of priest-craft. All agree that the world began in a good estate, whether in a Golden Age, a life in Eden, or a yet more happy community with celestial beings. But they represent that this happiness vanished like a dream and that a Fall into evil (moral evil, with which physical evil ever went hand in hand) presently hurried mankind from bad to worse with accelerated descent;* so that now (this “now” is also as old as history) we live in the final age, with the Last Day and the destruction of the world at hand. In some parts of India the Judge and Destroyer of the world, Rudra (sometimes called Siwa or Siva), already is worshipped as the reigning God – Vishnu, the Sustainer of the world, having some centuries ago grown weary and renounced the supreme authority which he inherited from Brahma, the Creator. More modern, though far less prevalent, is the contrasted optimistic belief, which indeed has gained a following solely among philosophers and, of late, especially among those interested in education – the belief that the world steadily (though almost imperceptibly) forges in the other direction, to wit, from bad to better; at least that the predisposition to such a movement is discoverable in human nature.'