pookapookapookapookapooka

Tko je na plafonu... ja ili kokoši? Jeli... A? Sin mi kaže da sam ja na plafonu, a kokoši na podu, kako bi i trebalo biti. 'Ko mu jebe mater, dok je bio mali stalno je padao sa poda na glavu i udarao tom nesretnom glavom o plafon... i sad će on meni on takav govoriti 'ko je normalan, ja ili kokoši... jebem li mu majku i njemu i kokošima... a kad malo razmislim... što se vi petljate u moj život... ma odjebite od mene... meni kokoši nisu nikad ni smetale... a vidi me sad...

Gledate ih svakodnevno. Mislite da su male i bezvezne životinje. Pogledajte svoje ruke, poprilično liče na hrenovke, zar ne? E, pa sad pogledajte šapu neke od tih malih životinja, pritisnite na mekani jastučić i dobro pogledajte što će izviriti. Pet oštrih kandži. Jako oštrih. Pogledajte psa. Pas ima kopita. Pogledajte opet mačku. Istih takvih deset panđi ima i na zadnjim nogama. Pogledajte ravno u Sunce. Znam da ne možete. A vidite, mačke mogu gledati u taj sjaj, sjaj koji vi nikad nećete vidjeti.
Uzmite svoga psa za prednje i zadnje šape. Okrenite ga leđima prema podu i ispustite ga sa visine od pola metra. Nakon toga odvedite ga u veterinara da slika što je sve slomio. Pokušajte to s mačkom, sa visine od 20cm. Nećete čuti kada se mekanim jastučićima dočeka na pod. To je zato što se uspjela okrenuti uzduž svoje dulje osi, unutar pada sa visine od samo 20cm. Promislite malo o mišićima koji su sposobni izvesti taj pokret bez oslonca na nešto fiksno.
Izađite vanka i uzmite malog mačića u ruku. Pobrinite se da bude divlji. Držite ga 20 sekundi u ruci pa potom hitno pođite u Amsterdam. Tamo je, navodno, jedini kirurg koji je sposoban popraviti tako detaljnu štetu. I zaboravite na svoje stare pokrete te šake, tetive ne zarastaju baš brzo, ustvari točnije je reći da nikad potpuno ne zarastaju.
E, a sad sjednite u avion i pođite u Australiju. Prošetajte malo oko Sydneya i vidjet ćete na tisuće zečeva. Ja nisam ta vrsta zeca, ja sam preko veze sredio da se i na mene odnosi povelja Ujedinjenih Naroda o Ljudskim Pravima. Tih zečeva nema puno. Trebalo bi ih biti oko pola milijarde. To je zato što ih jede nešto brže od nego što se razmnožavaju. Mislite da je mačka? Ona mala što vam se vrti oko kuće? E, pa jest. Samo što su ovoj pretci pobjegli u divljinu prije 150 godina. A klima u Australiji pogoduje da mačka dva puta godišnje pomješa gene sa svojim partnerom. To je 300 generacija koje su za hranu imale zečeve. I ništa drugo. A ubiti divljeg zeca nije baš lako. Pokušajte ga uhvatiti sa onom rukom što vam je ostala i držati ga 20 sekundi. Ne morate ponovo ići u Amsterdam, ali zaboravite na tetive i na toj ruci. Tako su te male mačke selekcijom i mutacijom postale velike mačke, pa sad mogu uhvatiti zečeve koji su nekad bili veći i od njih. Do danas su narasle do težine od 36 kg. U 300 generacija. Vi ljudi ste u 300 generacija utvrdili da sve što Papa kaže ne mora biti neupitna istina. Pa ni ono da je grijeh ulaziti u spolne odnose prije braka, sa partnerom suprotnog spola, istog spola ili djetetom bez obzira na spol. U 150 godina od malene mačke je nastao predator koji vas može ubiti, jer mu je svaki gen u funkciji da vas brzo, bez puno buke i bez puno muke, pretvori u proteinima bogat obrok. A sad, ako možete bez ruka, pođite do Afrike. Sjednite tamo negdje u Serengetiju. Prije nekih 150 godina Livingstone je krenuo iz Londona da vidi što to ima u Africi. Našao je igru koja se igra već milijunima godina.
Nepromijenjenu. Nemojte ići u šumu, vjerovatno se dosad već jako bojite mačaka. Moguće da u šumi, na nekoj grani, leži crni leopard ili crna pantera. Bez obzira kako je nazvali, ona je teška 300kg. Na svoje četiri noge ima ugrađenih 10 britvi, a njeni zubi se dodiruju dok vam pregriza vrat i lomi vam kralježnicu u visini trećeg kralježnjaka. To, za razliku od ovih situacija sa malim mačkama, uopće ne boli. Isto kao što bi vam bilo nebitno što vas ta ista crna pantera nosi na drvo sa kojeg je skočila. Gore će vas na miru pojesti.
Nemojte sad zamišljati da se ovakva neka situacija događa u mraku. Pomisao o potpunoj bespomoćnosti, u potpunom mraku u kojem vas crna pantera u potpunosti dobro vidi, nije baš dobra za mentalno zdravlje. Lažem. Zamislite se u tom mraku!

Čudnim stjecajem okolnosti... ma šalim se. Sretnim stjecajem okolnosti Homo Sapiens je izmislio pivo prije kotača. Tako da bi se pedesetak pijanih majmuna okupilo pa danima gađalo neku crnu panteru kamenjem, ne bi li ona pobjegla. A onda jednog dana, jedan od onih koji nije mogao više piti zbog čireva na želucu u 21. godini, slomio je tvrdu, crnu granu i pao preko nje. Prošla mu je kroz jetru te je uskoro crknuo. Ovi iz njegovog plemena su bili jako veseli kad su ga našli jer je vrač već odavno govorio kako je ovaj u nemilosti svemogućeg boga Čuka i njegove mnogobrojne obitelji, sa kojom je vrač inače bio u jako dobrim odnosima. Pa su ga, u sveopćem veselju, skinuli sa oštre grane, ali je zbog previše piva njegov polubrat od sestre pao na tu istu granu i crknuo još brže jer je probio aortu. Vrač je onda naredio da se pleme neko vrijeme klanja moćnoj grani koja ubija, a da se ne miče, nego iz nje svemogući Čuko privlači one koji ne piju dovoljno piva koje je plemenu poklonio taj isti Čuko i tako ih izabrao za izabrano pleme koje će njegovu slavu proširiti sve do bara koje nitko ne smije niti pogledati jer će ga na licu mjesta udariti grom te pojesti hijene koje čuvaju kraj samog svijeta, koji je odmah iza tih bara. Vrač je znao da je to kraj svijeta jer su i hijene neka dalja rodbina svemogućeg Čuka. Kad su i drugu Čukovu žrtvu skinuli sa oštre grane, grana je odjednom nestala pa je u plemenu nastala panika, a pijani Sapiensi su se razbježali po okolnom grmlju. Crna pantera je izabrala baš vrača jer je bio namazan bijelim crtama pa ju je podsjećao na malu zebru. Vrač je ispraznio crijeva i uzdigao se u nebesa, ali samo na prvi kat, na granu gdje je pantera mogla na miru doručkovati. Kad je pleme sutra skupilo hrabrost i pod vodstvom Prknosa, izabranog miljenika i osobnog učenika pokojnog vrača, vratilo na mjesto gdje je Čuko iskalio svoj bijes na one nevjerne, koji su nedovoljno pijani tukli svoje žene samo po noći, iako je vrač izričito naglasio da Čuko zahtjeva da se žena tuče po danu zbog milosti Mjeseca, a po noći zbog milosti Sunca. Sunce i Mjesec su inače Čukovi brat i sestra. Pokojnik je ležao malo dalje od mjesta jučerašnjeg izljeva božjeg gnjeva, temeljito oglodan i bez glave. Među rebrima mu je bila zabijena oštra grana, instrument Čukove božanske intervencije. Sapiensi su se okupili oko crvenog skeleta i crne munje koja ga je ubila kad je doletjela iz središta svijeta. U središtu svijeta živio je Čukov ljubavnik, isto svemogući bog Koko. Mladi vrač bio je pažljiv, najviše zbog duple slike koju mu je Čuko podario nakon jutarnjeg obreda ispijanja piva koje je trajalo sve dok najstariji član plemena nije umro zbog zubne gangrene koja mu je od maksilarne kosti napravila gnojnu spužvastu nekrozu. Mladi vrač, Prknos, polako je izvukao crnu munju i podigao je u zrak pa obznanio da će se kamenovati svaka žena koja se usudi rukom dodirnuti Kokov izraz bijesa zbog neposluha žena koje nisu htjele rađati više od jednom godišnje. Crna pantera je lijeno, sita i bez ikakvih znakova interesa za Sapiense koji su vrištali oko uzdignute crne grane, prešetala preko livade blizu njih i legla u travu. Vračev osobni miljenik, Prknos, kojemu je Kokova volja bila zapovjed, bacio je crnu munju visoko u zrak da je vrati svemogućem Čuku i tako izbjegne njegov gnjev zbog zagubljenog inventara ljubavnika mu, isto svemogućeg Koka. Crna munja je odletjela visoko u zrak, pod kutem od 45 stupnjeva i pri padu na zemlju pogodila crnu panteru u trbuh, dok se ova sunčala u zelenoj travi i na miru probavljala pokojnog vrača. Crna grana je bila dovoljno brza, duga, oštra i teška da panteri probije grudni koš i zabije joj se ravno u srce. Pantera je riknula nešto u smislu:'' Koji je ovo kurac, pa ja sam na vrhu jebenog hranidbenog lanca!'' te potom odmah crknula. Sapiensi su se razbježali po grmlju i ostali u njemu dovoljno dugo da jednog od njih zadavi i proguta veliki udav. Kad su prišli crnoj mrlji iz koje je virilo crno koplje, kad su vidjeli mrtvu panteru, kad su shvatili da ih više neće nikad odvlačiti na drveće i tamo ih proždirati, moć svemogućeg Koka postala je veća od Čukove pa je vrač Prknos, drhtavim rukama iz mrtvog tijela crnog leoparda, savršenog proizvoda evolucije, izvukao prvo koplje, prvo sredstvo kojemu krajnja svrha nije bila samo bacanje. Krajnja svrha je bilo ubijanje na dotad nezamislivim udaljenostima, čak i do trideset metara. Sapiens je postao najopasniji predator na planeti, zamijenio je i pantere i lavove i medvjede i vukove i hijene, koje su uskoro pobjegle preko bara, sve dok nisu nestale iza ruba koji je od pamtivjeka bio sami kraj Sapiensovog svijeta.
Te večeri je vrač Prknos, u slavu svemogućeg boga Koka dao kamenovati mladu Zaru, dvadesetogišnju majku Prknosovog tek izabranog miljenika i budućeg učenika. Zara je gledala ljude koji su je cijeli život tukli, gledala je svog sina koji je plakao i držao u ruci crno koplje, baš kao i svi drugi pripadnici tog plemena Sapiensa. Zadnja Zarina riječ bila je i prva riječ koju je naučila svog sina: 'MAMA'.
Kad je pleme prešlo nekadašnji kraj svijeta, nakon dva dana hoda došlo je do nekog ogromnog jezera. Na obali jezera bila je neka čudna pojava... unutar trnovitim granama ograđenog prostora bile su razbacane slamnate kolibice, djeca su trčala i vrištala od sreće dok su ih hvatale nasmijane majke, dovikujući im na stotine riječi potpuno nepoznatih plemenu crnog koplja koje nije baš imalo previše svojih riječi. Vrač Prknos je prvi ušao u naselje i počeo uzvikivati ime svog boga Koka. Polako mu je prilazila žena širokih ramena, gledajući vrača ravno u oči i smiješeći se. Držala je malo dijete na prsima i dojila ga. Vraču je prizor bio ogavan, a pogled žene budio je u njemu bijes, bijes kakav nije nikad prije osjetio. Rekao je glasno: 'Koko!'. Žena je nasmješeno odgovorila: 'Imamo ribe... muškarci su nam na jezeru... jeste li gladni, izgledate loše...' Vrač je nije ništa razumio, ali znao je kakav je to osjećaj koji je njegov bijes činio tako neumoljivo okrutnim. Bila je to mržnja. Bijes je bio sredstvo koje je za svrhu imalo bacanje koplja. Ali nije bačeno koplje bila prava svrha vračevog bijesa. Dok je žena krvava dahtala na prašnjavom tlu, dok joj je dijete plakalo, vrač je bio savršeno siguran u svrhu svoga postojanja, mržnju. Žena na podu je zadnjim dahom izrekla prvu riječ koju ju je naučila njena majka, riječ koju ona nikad neće naučiti svoje dijete: 'MAMA'.

pooka se danas pretplatio na hrvatsko izdanje Le Monde diplomatique i na poklon dobio knjigu Paula Krugmama, 'Doba smanjenih očekivanja'. Evo nešto na što me 'Le Diplo' podsjeća...

Tjednik »Danas« bio je najbolji uradak hrvatskog novinarstva

Nedavno objavljena informacija u Vjesniku o »Tihoj svečanosti i komemoraciji tjednika Danas« potakla me da nešto o tome kažem zato što sam i osobno bio svjedok njegova nastanka i umiranja. Po mojem mišljenju, informativno-politički tjednik Danas, kao proizvod bivše kuće Vjesnik, bio je najbolji uradak hrvatskog novinarstva do danas.
Svojom objektivnošću, visokom razinom novinarskoga profesionalizma, sadržajem, pa i grafičkim izgledom u ono doba, bio je pravi svjetionik pisane riječi, ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim prostorima bivše države. Imao je prosječnu nakladu 80, 100 pa čak i 140 tisuća primjeraka s malim postotkom remitende.
Pratio sam ga od prvog broja, koji je izišao 23. veljače 1982. godine, a izlazio je neprekidno 10,5 godina. Jedanput je bio čak i zabranjen! S medijske scene nestao je krajem kolovoza 1992. godine, i tako otišao u povijest.
Taj je list među prvima, ako ne i prvi često pisao o pogubnoj politici Slobodana Miloševića, iako je tada o svemu odlučivala Partija (SK), odnosno »totalitaristički« sustav bivše Jugoslavije. Danas je bio pionir u otkrivanju ne samo političkih već i gospodarskih devijacija, a hrabro je izvrgavao kritici tada moćne partijske čelnike, ne samo u Hrvatskoj nego i na svim prostorima bivše Jugoslavije.
Za Danas su pisali i uređivali ga najpoznatiji hrvatski novinari i dopisnici iz inozemstva. Danas je imao desetak stalnih rubrika kao što su: Pisma, Žižak, Reagiranja, Jugoslavija, Svijet, Kolumne, Kultura, Feljton, XXI stoljeće i još neke. List je izlazio u prosjeku na 80 stranica A-4 formata, od čega su tri strane bile rezervirane za Pisma, dvije za Žižak i bile su najčitanije u tjedniku. Dakle, bili su različiti sadržaji gdje je svatko mogao nešto naći za sebe. Stoga je rado bio čitan i uvažavan ne samo u Hrvatskoj nego i u znatnoj mjeri na svim prostorima bivše države, koja je doživjela svoj raspad po najcrnjem scenariju koji je mnoge iznenadio.
Ovih sam dana slučajno dobio u ruke Danas broj 489 od 2. srpnja 1991. godine, kad je počinjao rat na ovim prostorima. Na omotu prve stranice u boji, ispod glave lista, veliki je naslov »Rat«, a u gornjem desnom kutu slika Ante Markovića s naslovom ispod »Krvava obrana mandata«. Bilo je to vrijeme kad se Slovenija odcijepila a Hrvatska razdružila od Jugoslavije, pa je i sadržaj bio vrlo zanimljiv. Objavljeni su opširni razgovori sa Stipom Mesićem (Razgovarati, a ne ratovati), Ivicom Račanom (Nismo kukavice) i pokojnim Mikom Tripalom (Oprezno s razdruživanjem). Svi su članci zanimljivi, objektivni pa i pronicljivi, gotovo bez imalo govora mržnje.
Što još reći o Danasu? Ima puno toga lijepoga i trezvenoga, ali ni sa kakvom primjesom nostalgije u negativnom smislu. Jednostavno, htio sam reći da je to bio sjajan i vrlo objektivan politički tjednik, pisan s velikim novinarskim umijećem, uz potporu grafičara Vjesnikove tiskare, i kao takav mnogima će ostati u pamćenju. Budući da se u proteklih 10 godina stvaranja demokracije i slobodnih medija puno toga promijenilo, pa i sami ljudi (i novinari), ne vjerujem da bi se danas mogao pojaviti tjednik sličnog profila. Danas je zauvijek umro, ali će ostati zapisan zlatnim slovima u hrvatskom, pa i europskom novinarstvu kao najbolji novinarski proizvod na ovim prostorima.

V. GAJIĆ, Zagreb
Vjesnik, Pisma čitatelja, 16. ožujka 2002. godine

Isti dan kad sam ja izvukao svoje parazitske pipke iz sredstava HZZO-a i prekinuo bolovanje, ona je imala moždani udar.
Tri dana mi se jedna slika vrti u glavi... stavljam bajunet na pušku i trčim urlajući prema neprijatelju. Prema neprijatelja čije sam redove i ja prije samo tek tri dana napustio.
Tijekom prošle noći sam bajunet zamjenio sa perom... blistavo bijelim sjajnim perom anđela. Samo što ja, jebiga, ne smijem vjerovati u anđele.
Danas sam pričao sa njom, ima snage i da se zajebava. Uvijek je imala snage da se zajebava. Od nje sam čuo da je očajavanje grijeh.

JEFFERSON BIBLE(LINK)

Elem, da vas ne davim sa dosadnim detaljima, samo još samo neke irelevantnosti u vezi sa onom situacijom kad su se dva susjeda dogovorila da će jedan drugom dati čuturu, a da će mu ovaj drugi zauzvrat iskopati bunar. Ali taman prije nego što su im se pogledi sreli na onaj način koji nedvojbeno predstavlja sklapanje i potpisivanje ugovora, sa arhanđelima kao svjedocima, ovaj je drugi rekao da je bolje da ne bude ništa od posla jer sluti da će on, ako iskopa bunar i dobije za to čuturu, vjerojatno posumljati da je prevaren i baciti ovoga prvoga u taj isti, novoizgradjeni, ali još nepostojeći bunar. Ne zato što bi ovaj prvi imao neke skrivene namjere da ga prevari sa tom čuturom, nego zato što je ovaj drugi, prema vlastitom priznanju, po prirodi sumljičav i nagao čovjek pa iz iskustva zna da ne treba čačkati mečku kad su bunari u pitanju. Na trenutak je izgledalo da je ugovor propao, bez obzira na sve institucije buržoaske drzave, čija je jedina svrha da osiguravaju stabilnu okolinu i sigurnost za sklapanje ugovora te poštivanje istih, a od kojih ni jedna nije pod svojom jurisdikcijom imala gore navedeni kontekst, koji i nije pravi kontekst u kojima bi zakoni imali svoj univerzalan karakter, već najobičnija digresija. U tom slučaju ni zakoni klasične mehanike ne bi imali svoj obvezujući karakter pa tako ni pad u bunar ne bi bio zapreka gradnji istog, ali ni voda više ne bi bila dužna biti gravitacijom zarobljena na dnu bunara nego bi u vidu velikog mjehura lebdeći tumarala selom i rušila ljudima krovove. Digresija ili ne, u svakom spominjanu rušenja kuca i takvih stvari, odjednom se pojave NEMCI.
Prvo se odnekud dovezao onaj motocikl sa prikolicom, a iz prikolice je iskoračio SS oficir, vidno femeniziranih manira, obučen u savršeno crnu SS uniformu koja je njegovom bijelom, svježem i njegovanom arijevskom tenu davala gotovo nadnaravnu ljepotu koja je iz tog krajolika iskakala kao što bi to bio slučaj sa gorilom na fotografiji znansvenog tima u bijelim mantilima, koji je za kompaniju Ely Lilly sintetizirao Prozac i time napravio sretnim više ljudi na svijetu nego što je to napravila bilo koja druga pojava od kada je Homo Sapiens izmislio pojave. Za tromotociklom je došao i još jedan kamion pun NEMACA i kamion-tegljač sa teretom na prikolici koji je bio prekriven maskirnom ceradom. Pripadajući kvisling je okupio narod uzvikom: ''Es wird bekannt gegeben!'' i naredio im da iskopaju bunar dubok 15 metara i širok 3 metra. Seljaci su počeli pitati za čuture, ali ih je u stvarnost vratio onaj zgodni SS oficir koji je sa izrazom gadjenja na licu odvraćao pogled od babe na koju je pucao i svog lugera jer je ugazi u govno od svinje ispred njenih vrata. Luger je malo previše trzao u nježnoj ruci tog arijevskog poluboga pa su meci završili negdje visoko u zraku prolazeći, slučajem ili ne, kroz vremensko prostornu crvotočinu pogađajući avion Džemala Bijedića, koji je u tom trenutku svojoj sekretarici pričao o antinomiji socijalističkih pokrajina Vojvodine i Kosova. Baba je vikala da kakav je to način da pripadnici jednog naroda koji je toliko pridonio europskoj kulturi pucaju na nju, a da nije niti svadba niti sprovod. Pa je baba zapjevala Odu Radosti, a seljaci su iskopali bunar taman kad je ona zastala kod onoga da će svi ljudi biti braća, naglašavajući da to nisu Schillerove riječi nego da je to prepravio onaj gluhi luđak. Legenda govori da je bunar bio iskopan tako brzo jer je to bio prvi put da je Alija Sirotanović uzeo u ruke lopatu i osjetio jedinstvo sa Univerzumom, koje se u njegovom slučaju izražavalo kompulzivnim prebacivanjem normi. NEMCI su skinuli ceradu i otkrili V-2 raketu koju su brzo i bez greške spustili u onaj bunar, sada raketni silos, poklopili otvor sa okruglim komadom metala iz kojeg je virila kurbla kao kod kamiona ili starih automobila. Nakon toga su počeli nakupljati sijeno oko crkve i ugoniti narod unutra, ali im je oficira uhvatila melankolija zbog nostalgije za rodnim Dresdenom u kojem je u tom trenutku Kurt Vonnegut razmišljao kako stvarno nema sreće u životu. Tužni oficir je naredio povlačenje, a narod je zaboravio na silos sa raketom jer neko izgubio svoju čuturu, a bio je padao mrak. Puno godina kasnije je u napuštenom selu skupina hipika na LSD-ju naletila na zaboravljenu kurblu pa je počela okretati i okretati, misleći da vrte vrijeme unazad, sve dok se zemlja nije zatresla i V-2 izletjela iz svog silosa. Hipici su pojačali dozu LSD-ja nadajući se još jačem psihodeličnom iskustvu, ali ih je pregazio kombajn dok su tražili znakove u zitu. Vozač kombajna nije ništa primjetio jer je na radiju slušao prijenos utakmice Željezničar – Velež i lupao glavom o volan nakon što je sudija Maruice Ouillier, kojeg je na tu poziciju imenovao Visoki povjerenik Europske Unije, Paddy Ashdown, upravo bio dosudio penal Veležu. V-2 je pogodila hodočasničko brdo u Međugorju, ali nije detonirala. Vidioci su uskoro prenijeli Gospinu najnoviju poruku: Draga djeco i dragi vjernici! Svjedoci ste veličanstvenog dogadjaja, čudesnog primjera vidljive transupstacijalizacije Svetog duha u obilje blagoslovljenih suvenira koji su jasan znak istinitosti svega onoga što je moj voljeni sin govorio o pticama nebeskim. Samo bih vas molila da prije hodočašća i skupljanja novih relikvija, pogotovo ako ste Amerikanci, potpišete izjavu da ste svojom voljom izabrali put božji te da sami snosite sve rizike koje će život staviti pred vas, kušajući vašu vjeru.

demarkacija Nijemci / NEMCI

AA step two of twelve:
2. Come to believe that a Power greater than ourselves could restore us to sanity.

Q: Power greater than ourselves? Can I use s or is the brand name required?
A: Fuck off!
Q: What if I accept that Power, interpreted according to my own demarcation criterion, as something I must never indulge myself in vain assumption of knowing anything about it?
A: Can do.
Q: Children?
A: Excellent choice. But if you fuck this one up, you know what you become then?
Q: A traitor?
A: Bingo! Hard bargain?
A: Yes. Something comletely different...
A: Say no more!

It is rather for us (the living) to be here dedicated to the great task remaining before us — that from these honored dead we take increased devotion to that cause for which they gave the last FULL MEASURE OF DEVOTION (acting upon the ideals) — that we here highly resolve that these dead shall not have died in vain — that this nation, under God, shall have a new birth of freedom — and that government of the people, by the people, for the people, shall not perish from the earth.

Abraham Lincoln, Gettysburg Address, November 19, 1863. ( speech that would re-dedicate the nation to the war effort and to the ideal that no soldier at Gettysburg—North or South—had died in vain.)
______________________________________________________________________________

Five score years ago, a great American (Abraham Lincoln), in whose symbolic shadow we stand, signed the Emancipation Proclamation. This momentous decree came as a great beacon light of hope to millions of Negro slaves who had been seared in the flames of withering injustice. It came as a joyous daybreak to end the long night of captivity.

But one hundred years later, we must face the tragic fact that the Negro is still not free. One hundred years later, the life of the Negro is still sadly crippled by the manacles of segregation and the chains of discrimination. One hundred years later, the Negro lives on a lonely island of poverty in the midst of a vast ocean of material prosperity. One hundred years later, the Negro is still languishing in the corners of American society and finds himself an exile in his own land. So we have come here today to dramatize an appalling condition.
(…)
We must forever conduct our struggle on the high plane of dignity and discipline. We must not allow our creative protest to degenerate into physical violence. Again and again we must rise to the majestic heights of meeting physical force with soul force (THE FULL MEAUSSURE OF DEVOTION). The marvelous new militancy which has engulfed the Negro community must not lead us to distrust of all white people, for many of our white brothers, as evidenced by their presence here today, have come to realize that their destiny is tied up with our destiny and their freedom is inextricably bound to our freedom. We cannot walk alone. (THE LONGEST AND THE LOUDEST APPLAUSE OF THE SPEECH)
(…)
Go back to Mississippi, go back to Alabama, go back to Georgia, go back to Louisiana, go back to the slums and ghettos of our northern cities, knowing that somehow this situation can and will be changed. Let us not wallow in the valley of despair.

I say to you today, my friends, that in spite of the difficulties and frustrations of the moment, I still have a dream. It is a dream deeply rooted in the American dream.

I have a dream that one day this nation will rise up and live out the true meaning of its creed: "We hold these truths to be self-evident: that all men are created equal."

I have a dream that one day on the red hills of Georgia the sons of former slaves and the sons of former slaveowners will be able to sit down together at a table of brotherhood.

I have a dream that one day even the state of Mississippi, a desert state, sweltering with the heat of injustice and oppression, will be transformed into an oasis of freedom and justice.

I have a dream that my four children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character.

I have a dream today.

I have a dream that one day the state of Alabama, whose governor's lips are presently dripping with the words of interposition and nullification, will be transformed into a situation where little black boys and black girls will be able to join hands with little white boys and white girls and walk together as sisters and brothers.

I have a dream today.

I have a dream that one day every valley shall be exalted, every hill and mountain shall be made low, the rough places will be made plain, and the crooked places will be made straight, and the glory of the Lord shall be revealed, and all flesh shall see it together.

This is our hope. This is the faith with which I return to the South. With this faith we will be able to hew out of the mountain of despair a stone of hope. With this faith we will be able to transform the jangling discords of our nation into a beautiful symphony of brotherhood. With this faith we will be able to work together, to pray together, to struggle together, to go to jail together, to stand up for freedom together, knowing that we will be free one day.

This will be the day when all of God's children will be able to sing with a new meaning, "My country, 'tis of thee, sweet land of liberty, of thee I sing. Land where my fathers died, land of the pilgrim's pride, from every mountainside, let freedom ring."

And if America is to be a great nation this must become true. So let freedom ring from the prodigious hilltops of New Hampshire. Let freedom ring from the mighty mountains of New York. Let freedom ring from the heightening Alleghenies of Pennsylvania!

Let freedom ring from the snowcapped Rockies of Colorado!

Let freedom ring from the curvaceous peaks of California!

But not only that; let freedom ring from Stone Mountain of Georgia!

Let freedom ring from Lookout Mountain of Tennessee!

Let freedom ring from every hill and every molehill of Mississippi. From every mountainside, let freedom ring.

When we let freedom ring, when we let it ring from every village and every hamlet, from every state and every city, we will be able to speed up that day when all of God's children, black men and white men, Jews and Gentiles, Protestants and Catholics, will be able to join hands and sing in the words of the old Negro spiritual, "Free at last! Free at last! Thank God Almighty, we are free at last!"

“I have a Dream” speech, delivered on the steps at the Lincoln Memorial in Washington D.C. on August 28, 1963, by Martin Luther King
___________________________________________________________________________


I have, therefore, chosen this time and this place to discuss a topic on which ignorance too often abounds and the truth is too rarely perceived--yet it is the most important topic on earth: world peace.
What kind of peace do I mean? What kind of peace do we seek? Not a Pax Americana enforced on the world by American weapons of war. Not the peace of the grave or the security of the slave. I am talking about genuine peace, the kind of peace that makes life on earth worth living, the kind that enables men and nations to grow and to hope and to build a better life for their children--not merely peace for Americans but peace for all men and women--not merely peace in our time but peace for all time.(…)
I speak of peace, therefore, as the necessary rational end of rational men. I realize that the pursuit of peace is not as dramatic as the pursuit of war--and frequently the words of the pursuer fall on deaf ears. But we have no more urgent task.(…)
First: Let us examine our attitude toward peace itself. Too many of us think it is impossible. Too many think it unreal. But that is a dangerous, defeatist belief. It leads to the conclusion that war is inevitable--that mankind is doomed--that we are gripped by forces we cannot control.
We need not accept that view. Our problems are manmade--therefore, they can be solved by man. And man can be as big as he wants (THE FULL MEASURE OF DEVOTION). No problem of human destiny is beyond human beings. Man's reason and spirit have often solved the seemingly unsolvable--and we believe they can do it again.
I am not referring to the absolute, infinite concept of peace and good will of which some fantasies and fanatics dream. I do not deny the value of hopes and dreams but we merely invite discouragement and incredulity by making that our only and immediate goal.
Let us focus instead on a more practical, more attainable peace-- based not on a sudden revolution in human nature but on a gradual evolution in human institutions--on a series of concrete actions and effective agreements which are in the interest of all concerned. There is no single, simple key to this peace--no grand or magic formula to be adopted by one or two powers. Genuine peace must be the product of many nations, the sum of many acts. It must be dynamic, not static, changing to meet the challenge of each new generation. For peace is a process--a way of solving problems.(…)
So let us persevere. Peace need not be impracticable, and war need not be inevitable. By defining our goal more clearly, by making it seem more manageable and less remote, we can help all peoples to see it, to draw hope from it, and to move irresistibly toward it.
Second: Let us reexamine our attitude toward the Soviet Union. It is discouraging to think that their leaders may actually believe what their propagandists write.(…)
So, let us not be blind to our differences--but let us also direct attention to our common interests and to the means by which those differences can be resolved. And if we cannot end now our differences, at least we can help make the world safe for diversity. For, in the final analysis, our most basic common link is that we all inhabit this small planet. We all breathe the same air. We all cherish our children's future. And we are all mortal.
Third: Let us reexamine our attitude toward the cold war, remembering that we are not engaged in a debate, seeking to pile up debating points.(…)
To secure these ends (world peace), America's weapons are nonprovocative, carefully controlled, designed to deter, and capable of selective use. Our military forces are committed to peace and disciplined in self- restraint. Our diplomats are instructed to avoid unnecessary irritants and purely rhetorical hostility.
For we can seek a relaxation of tension without relaxing our guard. And, for our part, we do not need to use threats to prove that we are resolute. We do not need to jam foreign broadcasts out of fear our faith will be eroded. We are unwilling to impose our system on any unwilling people--but we are willing and able to engage in peaceful competition with any people on earth.
Meanwhile, we seek to strengthen the United Nations, to help solve its financial problems, to make it a more effective instrument for peace, to develop it into a genuine world security system--a system capable of resolving disputes on the basis of law, of insuring the security of the large and the small, and of creating conditions under which arms can finally be abolished.(…)
All this is not unrelated to world peace. "When a man's ways please the Lord," the Scriptures tell us, "he maketh even his enemies to be at peace with him." And is not peace, in the last analysis, basically a matter of human rights--the right to live out our lives without fear of devastation--the right to breathe air as nature provided it--the right of future generations to a healthy existence?
While we proceed to safeguard our national interests, let us also safeguard human interests. And the elimination of war and arms is clearly in the interest of both. No treaty, however much it may be to the advantage of all, however tightly it may be worded, can provide absolute security against the risks of deception and evasion. But it can--if it is sufficiently effective in its enforcement and if it is sufficiently in the interests of its signers--offer far more security and far fewer risks than an unabated, uncontrolled, unpredictable arms race.
The United States, as the world knows, will never start a war. We do not want a war. We do not now expect a war. This generation of Americans has already had enough--more than enough--of war and hate and oppression. We shall be prepared if others wish it. We shall be alert to try to stop it. But we shall also do our part to build a world of peace where the weak are safe and the strong are just. We are not helpless before that task or hopeless of its success. Confident and unafraid, we labor on--not toward a strategy of annihilation but toward a strategy of peace.

A Strategy of Peace, John F. Kennedy, 10 June 1963
__________________________________________


Anyway, I'd save the pills (Dexedrine) for later, for Saigon and the awful depressions I always had there.
I knew one 4th Division Lurp (LRRP – Long Range Reconnaissance Patrol) who took his pills by the fistful, downs (downers – tranquilizers) from the left pocket of his tiger suit and ups (uppers – stimulants) from the right, one (down) to cut the trail for him and the other (up) to send him down it. He told me that they cooled things out just right for him, that he could see that old jungle at night like he was looking at it through a starlight scope. "They sure give you the range," – he said. (the range – synthetic ‘FULL MEASURE OF DEVOTION’)

Michael Herr, Dispatches, 1977. (the first civil and, by many, the best account of the war in Vietnam, written by the “Esquire Magazine” front-line war reporter, Michael Herr)
_______________________________________________________________