Gledate ih svakodnevno. Mislite da su male i bezvezne životinje. Pogledajte svoje ruke, poprilično liče na hrenovke, zar ne? E, pa sad pogledajte šapu neke od tih malih životinja, pritisnite na mekani jastučić i dobro pogledajte što će izviriti. Pet oštrih kandži. Jako oštrih. Pogledajte psa. Pas ima kopita. Pogledajte opet mačku. Istih takvih deset panđi ima i na zadnjim nogama. Pogledajte ravno u Sunce. Znam da ne možete. A vidite, mačke mogu gledati u taj sjaj, sjaj koji vi nikad nećete vidjeti.
Uzmite svoga psa za prednje i zadnje šape. Okrenite ga leđima prema podu i ispustite ga sa visine od pola metra. Nakon toga odvedite ga u veterinara da slika što je sve slomio. Pokušajte to s mačkom, sa visine od 20cm. Nećete čuti kada se mekanim jastučićima dočeka na pod. To je zato što se uspjela okrenuti uzduž svoje dulje osi, unutar pada sa visine od samo 20cm. Promislite malo o mišićima koji su sposobni izvesti taj pokret bez oslonca na nešto fiksno.
Izađite vanka i uzmite malog mačića u ruku. Pobrinite se da bude divlji. Držite ga 20 sekundi u ruci pa potom hitno pođite u Amsterdam. Tamo je, navodno, jedini kirurg koji je sposoban popraviti tako detaljnu štetu. I zaboravite na svoje stare pokrete te šake, tetive ne zarastaju baš brzo, ustvari točnije je reći da nikad potpuno ne zarastaju.
E, a sad sjednite u avion i pođite u Australiju. Prošetajte malo oko Sydneya i vidjet ćete na tisuće zečeva. Ja nisam ta vrsta zeca, ja sam preko veze sredio da se i na mene odnosi povelja Ujedinjenih Naroda o Ljudskim Pravima. Tih zečeva nema puno. Trebalo bi ih biti oko pola milijarde. To je zato što ih jede nešto brže od nego što se razmnožavaju. Mislite da je mačka? Ona mala što vam se vrti oko kuće? E, pa jest. Samo što su ovoj pretci pobjegli u divljinu prije 150 godina. A klima u Australiji pogoduje da mačka dva puta godišnje pomješa gene sa svojim partnerom. To je 300 generacija koje su za hranu imale zečeve. I ništa drugo. A ubiti divljeg zeca nije baš lako. Pokušajte ga uhvatiti sa onom rukom što vam je ostala i držati ga 20 sekundi. Ne morate ponovo ići u Amsterdam, ali zaboravite na tetive i na toj ruci. Tako su te male mačke selekcijom i mutacijom postale velike mačke, pa sad mogu uhvatiti zečeve koji su nekad bili veći i od njih. Do danas su narasle do težine od 36 kg. U 300 generacija. Vi ljudi ste u 300 generacija utvrdili da sve što Papa kaže ne mora biti neupitna istina. Pa ni ono da je grijeh ulaziti u spolne odnose prije braka, sa partnerom suprotnog spola, istog spola ili djetetom bez obzira na spol. U 150 godina od malene mačke je nastao predator koji vas može ubiti, jer mu je svaki gen u funkciji da vas brzo, bez puno buke i bez puno muke, pretvori u proteinima bogat obrok. A sad, ako možete bez ruka, pođite do Afrike. Sjednite tamo negdje u Serengetiju. Prije nekih 150 godina Livingstone je krenuo iz Londona da vidi što to ima u Africi. Našao je igru koja se igra već milijunima godina.
Nepromijenjenu. Nemojte ići u šumu, vjerovatno se dosad već jako bojite mačaka. Moguće da u šumi, na nekoj grani, leži crni leopard ili crna pantera. Bez obzira kako je nazvali, ona je teška 300kg. Na svoje četiri noge ima ugrađenih 10 britvi, a njeni zubi se dodiruju dok vam pregriza vrat i lomi vam kralježnicu u visini trećeg kralježnjaka. To, za razliku od ovih situacija sa malim mačkama, uopće ne boli. Isto kao što bi vam bilo nebitno što vas ta ista crna pantera nosi na drvo sa kojeg je skočila. Gore će vas na miru pojesti.
Nemojte sad zamišljati da se ovakva neka situacija događa u mraku. Pomisao o potpunoj bespomoćnosti, u potpunom mraku u kojem vas crna pantera u potpunosti dobro vidi, nije baš dobra za mentalno zdravlje. Lažem. Zamislite se u tom mraku!
Čudnim stjecajem okolnosti... ma šalim se. Sretnim stjecajem okolnosti Homo Sapiens je izmislio pivo prije kotača. Tako da bi se pedesetak pijanih majmuna okupilo pa danima gađalo neku crnu panteru kamenjem, ne bi li ona pobjegla. A onda jednog dana, jedan od onih koji nije mogao više piti zbog čireva na želucu u 21. godini, slomio je tvrdu, crnu granu i pao preko nje. Prošla mu je kroz jetru te je uskoro crknuo. Ovi iz njegovog plemena su bili jako veseli kad su ga našli jer je vrač već odavno govorio kako je ovaj u nemilosti svemogućeg boga Čuka i njegove mnogobrojne obitelji, sa kojom je vrač inače bio u jako dobrim odnosima. Pa su ga, u sveopćem veselju, skinuli sa oštre grane, ali je zbog previše piva njegov polubrat od sestre pao na tu istu granu i crknuo još brže jer je probio aortu. Vrač je onda naredio da se pleme neko vrijeme klanja moćnoj grani koja ubija, a da se ne miče, nego iz nje svemogući Čuko privlači one koji ne piju dovoljno piva koje je plemenu poklonio taj isti Čuko i tako ih izabrao za izabrano pleme koje će njegovu slavu proširiti sve do bara koje nitko ne smije niti pogledati jer će ga na licu mjesta udariti grom te pojesti hijene koje čuvaju kraj samog svijeta, koji je odmah iza tih bara. Vrač je znao da je to kraj svijeta jer su i hijene neka dalja rodbina svemogućeg Čuka. Kad su i drugu Čukovu žrtvu skinuli sa oštre grane, grana je odjednom nestala pa je u plemenu nastala panika, a pijani Sapiensi su se razbježali po okolnom grmlju. Crna pantera je izabrala baš vrača jer je bio namazan bijelim crtama pa ju je podsjećao na malu zebru. Vrač je ispraznio crijeva i uzdigao se u nebesa, ali samo na prvi kat, na granu gdje je pantera mogla na miru doručkovati. Kad je pleme sutra skupilo hrabrost i pod vodstvom Prknosa, izabranog miljenika i osobnog učenika pokojnog vrača, vratilo na mjesto gdje je Čuko iskalio svoj bijes na one nevjerne, koji su nedovoljno pijani tukli svoje žene samo po noći, iako je vrač izričito naglasio da Čuko zahtjeva da se žena tuče po danu zbog milosti Mjeseca, a po noći zbog milosti Sunca. Sunce i Mjesec su inače Čukovi brat i sestra. Pokojnik je ležao malo dalje od mjesta jučerašnjeg izljeva božjeg gnjeva, temeljito oglodan i bez glave. Među rebrima mu je bila zabijena oštra grana, instrument Čukove božanske intervencije. Sapiensi su se okupili oko crvenog skeleta i crne munje koja ga je ubila kad je doletjela iz središta svijeta. U središtu svijeta živio je Čukov ljubavnik, isto svemogući bog Koko. Mladi vrač bio je pažljiv, najviše zbog duple slike koju mu je Čuko podario nakon jutarnjeg obreda ispijanja piva koje je trajalo sve dok najstariji član plemena nije umro zbog zubne gangrene koja mu je od maksilarne kosti napravila gnojnu spužvastu nekrozu. Mladi vrač, Prknos, polako je izvukao crnu munju i podigao je u zrak pa obznanio da će se kamenovati svaka žena koja se usudi rukom dodirnuti Kokov izraz bijesa zbog neposluha žena koje nisu htjele rađati više od jednom godišnje. Crna pantera je lijeno, sita i bez ikakvih znakova interesa za Sapiense koji su vrištali oko uzdignute crne grane, prešetala preko livade blizu njih i legla u travu. Vračev osobni miljenik, Prknos, kojemu je Kokova volja bila zapovjed, bacio je crnu munju visoko u zrak da je vrati svemogućem Čuku i tako izbjegne njegov gnjev zbog zagubljenog inventara ljubavnika mu, isto svemogućeg Koka. Crna munja je odletjela visoko u zrak, pod kutem od 45 stupnjeva i pri padu na zemlju pogodila crnu panteru u trbuh, dok se ova sunčala u zelenoj travi i na miru probavljala pokojnog vrača. Crna grana je bila dovoljno brza, duga, oštra i teška da panteri probije grudni koš i zabije joj se ravno u srce. Pantera je riknula nešto u smislu:'' Koji je ovo kurac, pa ja sam na vrhu jebenog hranidbenog lanca!'' te potom odmah crknula. Sapiensi su se razbježali po grmlju i ostali u njemu dovoljno dugo da jednog od njih zadavi i proguta veliki udav. Kad su prišli crnoj mrlji iz koje je virilo crno koplje, kad su vidjeli mrtvu panteru, kad su shvatili da ih više neće nikad odvlačiti na drveće i tamo ih proždirati, moć svemogućeg Koka postala je veća od Čukove pa je vrač Prknos, drhtavim rukama iz mrtvog tijela crnog leoparda, savršenog proizvoda evolucije, izvukao prvo koplje, prvo sredstvo kojemu krajnja svrha nije bila samo bacanje. Krajnja svrha je bilo ubijanje na dotad nezamislivim udaljenostima, čak i do trideset metara. Sapiens je postao najopasniji predator na planeti, zamijenio je i pantere i lavove i medvjede i vukove i hijene, koje su uskoro pobjegle preko bara, sve dok nisu nestale iza ruba koji je od pamtivjeka bio sami kraj Sapiensovog svijeta.
Te večeri je vrač Prknos, u slavu svemogućeg boga Koka dao kamenovati mladu Zaru, dvadesetogišnju majku Prknosovog tek izabranog miljenika i budućeg učenika. Zara je gledala ljude koji su je cijeli život tukli, gledala je svog sina koji je plakao i držao u ruci crno koplje, baš kao i svi drugi pripadnici tog plemena Sapiensa. Zadnja Zarina riječ bila je i prva riječ koju je naučila svog sina: 'MAMA'.
Kad je pleme prešlo nekadašnji kraj svijeta, nakon dva dana hoda došlo je do nekog ogromnog jezera. Na obali jezera bila je neka čudna pojava... unutar trnovitim granama ograđenog prostora bile su razbacane slamnate kolibice, djeca su trčala i vrištala od sreće dok su ih hvatale nasmijane majke, dovikujući im na stotine riječi potpuno nepoznatih plemenu crnog koplja koje nije baš imalo previše svojih riječi. Vrač Prknos je prvi ušao u naselje i počeo uzvikivati ime svog boga Koka. Polako mu je prilazila žena širokih ramena, gledajući vrača ravno u oči i smiješeći se. Držala je malo dijete na prsima i dojila ga. Vraču je prizor bio ogavan, a pogled žene budio je u njemu bijes, bijes kakav nije nikad prije osjetio. Rekao je glasno: 'Koko!'. Žena je nasmješeno odgovorila: 'Imamo ribe... muškarci su nam na jezeru... jeste li gladni, izgledate loše...' Vrač je nije ništa razumio, ali znao je kakav je to osjećaj koji je njegov bijes činio tako neumoljivo okrutnim. Bila je to mržnja. Bijes je bio sredstvo koje je za svrhu imalo bacanje koplja. Ali nije bačeno koplje bila prava svrha vračevog bijesa. Dok je žena krvava dahtala na prašnjavom tlu, dok joj je dijete plakalo, vrač je bio savršeno siguran u svrhu svoga postojanja, mržnju. Žena na podu je zadnjim dahom izrekla prvu riječ koju ju je naučila njena majka, riječ koju ona nikad neće naučiti svoje dijete: 'MAMA'.