Nikada zakazala intuicija

utorak, 27.08.2013.

Već dva dana intenzivno vodim unutarnje monologe u nadi da ću pronaći rješenje svojeg 'nepostojećeg' problema. Drolja me ovog puta izdala i ne mogu se sastati sama sa sobom i s nekim stvarima oko sebe.
Ženska intuicija, sposobnost da se namiriše zlo, teror, problem, ljubav, mržnja, sreća, veselje, negativna ili pak pozitivna energija na kilometar. Svakako jedna od ženinih najvećih vrlina; osjećaj koji nas nikada nije iznevjerio. Moja je savršeno dobro funkcionirala do pred neki dan, kada od muke i jada nisam više znala što misliti i kako reagirati. Počela sam analizirati gluposti i sitnice koje su eto meni kao nešto značile, a u principu su to obična mala sranja. U tom trenutku u cijelu se priču upliće As, koji me već godinama vadi iz govana. „Probaj, nemaš što izgubiti!“. Idi po osjećaju…
Ponovo sam izanalizirala sve moguće i nemoguće situacije koje su me vezale s dotičnom osobom i pokušala si u glavi stvoriti realnu sliku čitave novonastale kaotične situacije. Jesam li zaista zakazala, ja zajedno sa svojom intuicijom u tandemu?
Prije nekoliko dana jedna mi je prijateljica rekla da je najmjerodavnije mjerilo ono što žena osjeća. U svojoj izjavi nije pogriješila niti jedno slovo. Ono što žena osjeti zaista je nešto što niti jedno drugo biće na planeti ne može osjetiti. Žena ne gleda očima, već srcem. Ona osluškuje svaku riječ, svaki pokret i svaki pogled. Ženskom je biću svaka sitnica bitna, pa i ona koja je u principu totalno nebitna i gotovo uvijek zanemarena. Baš zbog toga lakše prepoznajemo svijet oko sebe.
Sve to stoji i sve je to divno i krasno, no ja sam i dalje izgubljena i ne mogu se naći. Razmišljam što to koči moj inače savršeni osjećaj koji me nikada ne izdaje. Je li nešto zatvorilo oči i prislonilo se na srce, pa zbog toga ne vidim niti prst pred nosom? Ne, nemoguće. Nije se valjda opet ona kurva odlučila poigrati sa mnom i mojim razumom.
Razum mi i dalje odbija svaku ideju i potencijalnu misao da sam možda, mrvicu, pinkicu počela gledati u nekoga ružičastim naočalama ljubavi. Ono, možda mrvicu, pinkicu, osjećam neke simpatije prema nekome pa sam u sekundi od sokola savršenog vida postala čorava kokoš koja ne zna kuda tjera. I dalje odbijajući činjenicu da ljubav postoji, počinjem razmišljati koliko takvi osjećaji utječu na naš savršen osjećaj koji nas nikada ne vara. Jesmo li u stanju blage zaljubljenosti toliko nemoćni da prestajemo biti razumni i da doslovno ne možemo ništa? Da li je zaista ljubav tako moćan i fatalan osjećaj?
U cijeloj toj priči nešto me koči da ne mogu razmišljati normalno te zbog toga ne dajem ženskom zdravom razumu (ilitiga intuiciji) da procijeni situaciju. Što bi bilo da drolja procijeni da je u pitanju neka simpatija?! Smak svijeta!
Koliko-toliko zdravim razumom osluškujem svoje misli i vrištim od smijeha jer shvaćam da se ponašam kao malo dijete koje ne zna bi li piškilo ili kakilo. Dajem mislima da lutaju i puštam sve k vragu, slomljena od teških razmišljanja. Oh živote, ti stvarno muku mučiš s ovim plavušama na kugli zemaljskoj.
Novonastala situacija natjera me da na 'problem' ponovo sagledam iz ženske perspektive. Dopuštam intuiciji da napravi svoje te počinjem shvaćati da ipak nije sve ravno. Ima nekih krivina koje me tjeraju da razmišljam dalje i da vidim da sam bila u pravu oko nekih stvari. 48 sati mozganja palo je u vodu; ponovo zbog jednog pišljivog filinga koji se nikada (pa niti sada) nije prevario.
Žensko je srce nešto što se nikada neće prevatiti, a osjećaji ono na što se uvijek i u svakom trenutku trebamo osloniti. Često nas u životu određene stvari koče da radimo onako kako nam nalaže naš unutarnji glas i tu uvijek pogriješimo. Ako ne slušaš ono što kao najglasnija jeka odzvanja u tebi, pogriješit ćeš za čitav život. Zbog takvih pogrešaka ljudi pate.
Poanta svega je: ako gori neko jebeno zeleno svjetlo na semaforu u tvojoj glavi, idi naprijed. Kada vidiš crveno, stani. Nema veze ako zeleno bude upaljeno danima, mjesecima pa i godinama, a nakon toga uslijedi crveno. S razlogom se sve to događa. Možda se dogodi da se nakon crvenog ponovo upali zeleno. Pa kreni ponovo dalje, jer ta jebena kučka nikada nije pogriješila. Ako nešto nikada nije zakazalo, onda je to ženska intuicija. Na kraju krajeva, ako se dogodi ljubav, onako sasvim slučajno i niotkud, i to ona kojom ne možeš vladati, nije smak svijeta. Pusti je neka tinja, gori, neka se rasplamsa, jer u tome nema apsolutno ništa loše. Samo ako je sve po osjećaju i samo ako ništa nije prema zdravom razumu. Jer eto…razum od čovjeka napravi budalu koja previše razmišlja i od savršenstva stvori kaos…i nepostojeći problem, naravno..
Nek' je po osjećaju i savršeno dobro je…

Muke po selu, dio prvi

ponedjeljak, 26.08.2013.

U malenoj zabiti zatvorena u svoja topla četiri zida, smišljam dobar način kako preživjeti dan. Pakleno je počelo i kako odmiče ide samo na gore. Idilu dodatno kvari uporno zavijanje susjedovog psa. Stvarno volim životinje, ali Luna ima načina kako stvoriti averziju prema životinjama; barem na dva, tri sata. Rekao bi moj stari: 'Civiliziraj to pseto'. Al' dobro…
Selo je divno, ali samo na nekoliko dana. Početkom tjedna postane zamorno, naporno i dosadno te od odmora napravi pravu tlaku. Da li je tu krivac zaista selo samo po sebi ili moja gradska guzica kojoj ovakav način života više ne odgovara, teško je reći. Znam samo da danas imam fatalnu nostalgiju za Rijekom; istu onakvu kakvu sam imala za domom kada sam se prije četiri dana vraćala s Paga.
Možda je do mentaliteta koji u ovakvim malim sredinama više dolazi do izražaja nego u većim mjestima. Da se razumijemo: glup čovjek je glup bio on na selu ili u gradu. Ako je u gradu, ima sreće pa se utopi u masi, dok na selu takve sreće baš i nema.
Nakon nužnog i potrebnog razgovora koji sam jučer obavila s Asom, razmišljala sam o ljudima koji me okružuju i o tome kako oni utječu na tijek mojeg života koji, eto hvala Bogu, sada ide u pravom smijeru, po novoizgrađenoj autocesti rekla bih. Koliko nas ljudi zadržavaju i nesvjesno odvode od naših životnih ciljeva? Ne biste vjerovali, ali po nekom mojem skromnom mišljenju, ljudi iz našeg okruženja puno previše utječu na nas. Zamišljam svoju trenutnu poziciju da nisam u Rijeci nego na selu. Ne, pardon, ne mogu to zamisliti jer da sam na selu ovoga sada ne bi bilo zasigurno.
Tko tu koga i zašto – ne znam. Znam samo da je stravično teško probiti se i u maloj sredini napraviti nešto od sebe i svojeg života. Doslovno nemoguće. Čitav naš uži krug ljudi jedna su ogromna prepreka već na samom početku. Možda ružno zvuči i možda je teško za reći, ali u ovoj su situaciji i naši roditelji naši 'najveći neprijatelji' i prepreka. Koliko god oni bili na našoj strani, toliko će i mana u svemu naći. Zbog toga se potrebno na vrijeme odmaknuti od njih; u onom trenutku kada su nam još najveća potpora na ovome svijetu. Tako neka bude, amen.
Ostala putujuća rodbina druga je prepreka na našem životnom putovanju. Zapravo, oni su više smetala nego prepreke, no u stanju su biti dosadni u tolikoj mjeri da ih nakon negog vremena poželimo istući.
Što se društva i prijatelja tiče…kažu, s kim si takav si; i da, ima nešto i u tome. Puno toga tu naravno opet ovisi o karakteru pojedinca, no ponekad i stabilan karakter ne može protiv šest ljudi koji nas okružuju i koji su naše društvo. Rekao bi As, tu stabilan karakter postaje labilan karakter.
Sve u svemu, stvari stoje ovako: imam sposobnost predobro i prebrzo shvatiti kakva je tko osoba i tu onda nastaju problemi od životne važnosti. Ono što se ograničava mene nikako i nikada nije privlačilo, a u malim mjestima sve je ograničeno. Tada počinje utrka s vremenom i bježanje iz najmirnijeg mjesta na ovome svijetu, i to samo zbog toga što se u mojim očima malo mirno mjesto pretvara u pravi safari. Neprijatelj na svakom koraku, a neprijatelja nigdje. Ili sam možda ipak i ovaj put u pravu?
Koliko god mi to negirali, ali da, ljudi oko nas naša su najveća prepreka. Gledam segmente svojeg života u kojima nitko od njih ne sudjeluje i vidim da su to najuspješniji i najbolji segmenti mojeg malog i jadnog života. Tamo gdje nema prepreka i smetala, tamo se postižu okrutno dobri rezultati i granice su izbrisane.
Upravo zbog toga su sve moje misli i želje usmjerene ka Gradu na Rječini. Do jučer sam mislila da pretjerujem s nekim stvarima i da nemam više život jer sam previše zaokupljena i usredotočena na neke stvari, no tek sad vidim da je to moj život zapravo. Onaj jedini za koji mogu reći da je moj i ničiji više, jer se tamo nitko ne upliće. U taj dio nemaju pristupa i vrata su im zatvorena.
Što više vrata u životu zatvorimo, to ćemo biti mirniji. Svjesno ili nesvjesno, ljudi oko nas naša su najveća prepreka.
Dok privodim ovaj tekst kraju, napetost polako prolazi. Tenzije su se smanjile, no i dalje se osjećam kao u okovima i kao pod povećalom. Danas mi ne odgovara biti u centru pažnje pa mislima bježim u grad; u mjesto gdje sam samo broj, bez imena i prezimena. Jednostavno, danas mi je teško biti Ines, jer Ines ima tisuću i jednu prepreku i još toliko smetala oko sebe. Koliko god ja to htjela, ovdje ih se jednostavno ne mogu riješiti; niti smetala, a niti prepreka…