U malenoj zabiti zatvorena u svoja topla četiri zida, smišljam dobar način kako preživjeti dan. Pakleno je počelo i kako odmiče ide samo na gore. Idilu dodatno kvari uporno zavijanje susjedovog psa. Stvarno volim životinje, ali Luna ima načina kako stvoriti averziju prema životinjama; barem na dva, tri sata. Rekao bi moj stari: 'Civiliziraj to pseto'. Al' dobro…
Selo je divno, ali samo na nekoliko dana. Početkom tjedna postane zamorno, naporno i dosadno te od odmora napravi pravu tlaku. Da li je tu krivac zaista selo samo po sebi ili moja gradska guzica kojoj ovakav način života više ne odgovara, teško je reći. Znam samo da danas imam fatalnu nostalgiju za Rijekom; istu onakvu kakvu sam imala za domom kada sam se prije četiri dana vraćala s Paga.
Možda je do mentaliteta koji u ovakvim malim sredinama više dolazi do izražaja nego u većim mjestima. Da se razumijemo: glup čovjek je glup bio on na selu ili u gradu. Ako je u gradu, ima sreće pa se utopi u masi, dok na selu takve sreće baš i nema.
Nakon nužnog i potrebnog razgovora koji sam jučer obavila s Asom, razmišljala sam o ljudima koji me okružuju i o tome kako oni utječu na tijek mojeg života koji, eto hvala Bogu, sada ide u pravom smijeru, po novoizgrađenoj autocesti rekla bih. Koliko nas ljudi zadržavaju i nesvjesno odvode od naših životnih ciljeva? Ne biste vjerovali, ali po nekom mojem skromnom mišljenju, ljudi iz našeg okruženja puno previše utječu na nas. Zamišljam svoju trenutnu poziciju da nisam u Rijeci nego na selu. Ne, pardon, ne mogu to zamisliti jer da sam na selu ovoga sada ne bi bilo zasigurno.
Tko tu koga i zašto – ne znam. Znam samo da je stravično teško probiti se i u maloj sredini napraviti nešto od sebe i svojeg života. Doslovno nemoguće. Čitav naš uži krug ljudi jedna su ogromna prepreka već na samom početku. Možda ružno zvuči i možda je teško za reći, ali u ovoj su situaciji i naši roditelji naši 'najveći neprijatelji' i prepreka. Koliko god oni bili na našoj strani, toliko će i mana u svemu naći. Zbog toga se potrebno na vrijeme odmaknuti od njih; u onom trenutku kada su nam još najveća potpora na ovome svijetu. Tako neka bude, amen.
Ostala putujuća rodbina druga je prepreka na našem životnom putovanju. Zapravo, oni su više smetala nego prepreke, no u stanju su biti dosadni u tolikoj mjeri da ih nakon negog vremena poželimo istući.
Što se društva i prijatelja tiče…kažu, s kim si takav si; i da, ima nešto i u tome. Puno toga tu naravno opet ovisi o karakteru pojedinca, no ponekad i stabilan karakter ne može protiv šest ljudi koji nas okružuju i koji su naše društvo. Rekao bi As, tu stabilan karakter postaje labilan karakter.
Sve u svemu, stvari stoje ovako: imam sposobnost predobro i prebrzo shvatiti kakva je tko osoba i tu onda nastaju problemi od životne važnosti. Ono što se ograničava mene nikako i nikada nije privlačilo, a u malim mjestima sve je ograničeno. Tada počinje utrka s vremenom i bježanje iz najmirnijeg mjesta na ovome svijetu, i to samo zbog toga što se u mojim očima malo mirno mjesto pretvara u pravi safari. Neprijatelj na svakom koraku, a neprijatelja nigdje. Ili sam možda ipak i ovaj put u pravu?
Koliko god mi to negirali, ali da, ljudi oko nas naša su najveća prepreka. Gledam segmente svojeg života u kojima nitko od njih ne sudjeluje i vidim da su to najuspješniji i najbolji segmenti mojeg malog i jadnog života. Tamo gdje nema prepreka i smetala, tamo se postižu okrutno dobri rezultati i granice su izbrisane.
Upravo zbog toga su sve moje misli i želje usmjerene ka Gradu na Rječini. Do jučer sam mislila da pretjerujem s nekim stvarima i da nemam više život jer sam previše zaokupljena i usredotočena na neke stvari, no tek sad vidim da je to moj život zapravo. Onaj jedini za koji mogu reći da je moj i ničiji više, jer se tamo nitko ne upliće. U taj dio nemaju pristupa i vrata su im zatvorena.
Što više vrata u životu zatvorimo, to ćemo biti mirniji. Svjesno ili nesvjesno, ljudi oko nas naša su najveća prepreka.
Dok privodim ovaj tekst kraju, napetost polako prolazi. Tenzije su se smanjile, no i dalje se osjećam kao u okovima i kao pod povećalom. Danas mi ne odgovara biti u centru pažnje pa mislima bježim u grad; u mjesto gdje sam samo broj, bez imena i prezimena. Jednostavno, danas mi je teško biti Ines, jer Ines ima tisuću i jednu prepreku i još toliko smetala oko sebe. Koliko god ja to htjela, ovdje ih se jednostavno ne mogu riješiti; niti smetala, a niti prepreka…
Post je objavljen 26.08.2013. u 11:56 sati.