Poetrik
srijeda, 27.10.2010.
I I I
Sila
Nije Bog; jest svjetlost
Nosi lik Božjeg sina
Vječno ista ko ljetos
Ime joj grmljavina
Ljudska ruka sagradi
Božji gnjev lako sruši
Priroda ih nagradi
U toj prokletoj duši
Nit Boga ima nit ne
Sve što vidiš to jesi
Nit moćne snage munje
Hladno srce udesi
Pa što onda jadamo
Krivimo više sile
Ono što sagradimo
Od ljudi i propadne
Prilike
Prilike su da ćemo otići sada
Iako su nam dani ispunjeni tugom
Prilike su da će nam se dani ispuniti svjetlom
Prilike su da će neki posustati
Prilike su da će usamljenosti
Upiti suze s lica
A prilike su da moramo pričekati
Snježni čovjek
Kako si nevina
Prevarila si me trikovima
Ulila mi samopouzdanje
Raj ima lice pakla
U ogledalu
Kad samo jedan stoji lik
Do snježnog čovjeka kojem
Vatra ima više oblika
A ti više nisi ni jedan
Ostaje samo prazna duša, hladna
I vjera da je samo san
Jer gdje god gledam, stojim, osjećam
Pakao je prokleto neprekidan
ponedjeljak, 18.10.2010.
I I
Apokalipsa
Ni pogledom mi više ne želiš reći
Koliko ljubavi gajiš; jesam li prvi drugi il' treći
Mlake usne istim žarom ljubim
Draga ostani uz mene svečanih večeri
Popij kalež moje krvi
I ne zaboravi naš; vječni savez
Ne zovi me imenom već mukom i kletvom
Jer kad snovi izblijede i ponor ti se smije
No jedno ćeš znati i kad jahači stignu
Moje suze obrisati neće što svijeta nema
Već što vječnu ljubav moju
Prekrila je sjena
Dolazak
U zraku sobe nepodnošljiva tišina
ujedninjena svjetla a stvara se tmina
Kuckaju kazaljke ali sata nema
priroda radi svoje; starost se sprema
Sprema se, dolazi polako – to laž nije
dolazi i to svima prije ili kasnije
Dani prolaze kao laži; u sebi
život ostavljam tebi tempus temporis
Era demokracije ne ostavlja ništa
samo sliku tvoga nekadašnjeg dvorišta
Nije važno da li je ovo kritika
krivo je vrijeme ili politika
Želja
Kano i lijepom danu
Nasmiješiše se srce moje
U daru s neba
Kad ga uzmeš u svoje
Tvoja ljubav mi treba
Dar si mi s neba
U odsutnosti tvoje
Šarenilo je sivo
U odsutnosti tvoje živim
Mrtav život
Cijelim srcem te volim
I gajim jednu želju
Da zauvijek dušo
Dijelimo postelju
I
Mrva
Oh radosnih li vijesti:
Samaritanci pobjeđuju
Pobjeđuju li zbilja?
Fikcija ili stvarnost?
Nestvarnost i afikcija!
Galerija mora dubokih
Koje promatramo iz plitjaka
I gdje je nestao čovjek?
Za mog anđela
Nikad mi vjerovati neće
moje oličenje je sreće
I da želim nemogu
i kad bih htio, ne bi,
Vrijeme zaustavit ne možeš
Kao ni moju ljubav prema tebi
Kad ti je najljepše sjeti se mene
Kad ti je najteže tu sam pored tebe
Mudrost vrijednija je od zlata
A ti
vrijediš više od mudrosti
a ni ljudski život ne može ti biti plata
Volim tlo po kojem hodaš
volim miris kojimj mirišeš
volim usne nježne kad me ljubiš
volim toplinu koju širiš
I Bog mi zavidi
s anđelom kad me vidi
Zelen(i)
Jedan oklop, šest nogu
zelena kuća mrska i Bogu
Zelen stol; zelen i vrt
Kroz život zeleni u istu smrt
Zeleni zalivalnik
modru slijeva vodu, u trulež
ako nije provalnik
tada je modri u vrtu uljez
Ako zelena bez modre ne može;
zašto o zašto tada od nje bježe?
