Poetrik
subota, 27.11.2010.
Partija smrti i matirana ljubav I I
Na večernjim vijestima sam gledala o nekakvoj obljetnici ubojstva prije 25 godina. Nikada nisu pronašli počinitelja. Zaručnika mi još nema. Kasni kao i obično. Vrijedan je on dečko, rijetko danas ima takvih. Ovaj vikend planiramo izlet na selo, godišnjica nam je. Ah evo ga, stigao je.
- Dragi, opet si radio do kasno? Poljubih njegove meke, ružičaste usne i rukom prođem kroz njegovu sjajnu srnu kosu.
-Da, imali smo hrpu posla, idem se spremiti za krevet.
-Čekam te…
Otišao je u kupaonicu. Jadničak, lift ne radi, ovako umoran kasno morao se je uspinjati na osamnaesti kat, najviše zgrade u gradu. Puno radi, ubrzo će početi pripreme za vjenčanje koji je u studenome. Zarađuje dobro, radi u osiguravaćoj kući. Čeka zasluženo promaknuće u zamjenika voditelja. Ja honorarno radim u farmaceutskoj tvrtci. Veselim se jako našem izletu.
Idem ja u krevet dočekati ga. Obući ću prozirnorozu svilenkastu spavaćicu koju on voli. Evo ga.
-Dođi dragi, čekam teee…
Kada je došao zagrlio me, obuhvativši me svojim snažnim rukama i lagano me položio na krevet. Počeli smo razmjenjivati nježnosti. Naša tijela su postala jedno. Nikada neće ovome doći kraj govorio je, dok smo zajedno uživali u ovoj bezgraničnoj euforiji vođenja ljubavi. Ništa više nije bilo važno, ni muke ni patnje. Sve brige i problemi ostavljaju se iza zatvoenih vrata. Toplina naših tijela dovoljna su da zamijene sve toplane svijeta, ta najsnažnija energija koja se oslobađa pri konzumaciji ljubavi jednaka je lančanoj atomskoj reakciji. Moja tuga je njegova tuga, moja borba je njegova, moja ljubav njegova, moje ruke njegove, moj život njegov, smrt postaje zajednička a ljubav se dijeli. Dodirivao me nježno po vratu istovremeno milujući moje bradavice. Upotpunjujemo se kao simbioza dvaju organizama. Naš suživot postaje nasvladiv, a naša veza neraskidiva. Nastavili smo dugo u noć slavivši samu bit života.
Zrake sunca što dopiru kroz zgusnute roletne, obasjavaju nas oboje. On čvrsto spava, ja sam se probudila i uzbuđeno njega budila. Danas putujemo. Treba se samo spakirati, nešto pojesti i krenuti. Tako i učinismo. Put je bio težak, vrijeme i promet su nas služili, putem smo razgovarali i planirali svadbu. Uvečer smo stigli na odredište.
Bijaše to strašna kuća, nalik zamku, iza koje se nalazila presušena bara. Izgledalo je održavano a opet tako nekako napušteno. Zvuk otvaranja ulaznih vrata odmah je u meni probudio osjećaj jeze starih filmova strave. Ušli smo kroz dugačak hodnik u glavnu salu, dovranu. Zaručnik je tada rekao da ide istražiti a ja da počnem otpakiravati. Poslušala sam ga, on je otišao. Nakon nekoga vremena uočih staro postolje za šahovsku ploču, bila je prelijepa. Figure su bile posložene te je bijeli odigrao svoj prvi potez. Imala sam čudan osjećaj kao da moram odigrati potez crnoga, koji je pratio osjećaj kao da netko to i očekuje promatrajući me. To i učinih, sljedeće čega se sjećam bila je crnina i ništavilo, strašna me smrt pogodi. Neprežalivi osjećaj neutaživosti za životom i stvarima koje su se mogle dogoditi. Ipak uz osjećam i sada kada sam mrtva jednu dozu blagostanja, neusporedivog s ijednim drugim osjećajem no s osjećajem vođenja ljubavi. Život, smrt, ljubav…sada zaista shvaćam bit…
četvrtak, 11.11.2010.
Partija smrti i matirana ljubav I
Vješto su mrtvi svirali na radiu te večeri, isto kao i svake večeri. Moj suprug ih je strašno volio; Beethovena i Mozarta, Chopena i ostale. Uvijek je govorio: „Ništa ne liječi dušu kao klasična ljepota i umijeće stvaralaštva skladatelja klasike“. Te divne note, predivna harmonija savršeno ukomponiranih i nadasve odlično izvedenih umjetničkih djela par excellence. Suprug bijaše seizmolog, puno je radio i puno zarađivao. Bijaše star 37 ljeta i odlična stasa; visok, jak, crne svilene kose, izražajna lica. Duboke smeđe oči krasile su njegovo lice ozbiljnošću i mističnošću a mali nos i pune usne odavale su njegovu dječačku zaigranost. Uvijek vedra duha i nasmijan pomagao mi je u svakodnevnim poslovima; ipak ženi u osmom mjesecu trudnoće nije lako. Kad ga zatrebam uvijek je tu. Zaista smo živjeli u 'još malo pa' obiteljskoj idili. Živjeli smo u staroj kući blizu malog jezerca, bare gdje smo se često šetali, a noću je bilo tako romantično. Običaj mu je bio da mi čita knjige prislonjen na trbuh „tako da i beba čuje“ kazivao je. Kuća u kojoj smo živjeli bijaše iznutra sva u starinskom stilu. Sav namještaj, kreveti, ormari, podovi, lusteri, lampe, zidovi – sve bijaše vrlo staro ali pažljivo očuvano i zbrinuto. Suprug nije volio moderan svijet i tehnologiju pa smo često svjetlost dobivali iz starih crkvenih svijeća. Noću bismo imali dojam da živimo u starom zamku. Nisam se žalila jer sam u svojoj privatnoj odaji, s kojom se i moj suprug slagao, uredila po svome modernome štihu, i gdje sam držala sve male tajne žena, pregršt odjeće, modernih dodataka, nakita i raznoraznih preparata. U 'glavnoj dvorani', kako ju je on nazivao,gdje smo provodili vrijeme, nakon večere bi zaigrali partiju šaha. U toj 'dvorani' zidove su krasile mnoštva polica s knjigama, a u sredini bijaše postolje sa šahovskom pločom napravljeno od kristala što si je suprug posebno naručio; međutim figure su bile antikvitetne te smo ih našli iza nekakve stare police u podrumu. Set figura nepoznate starosti u kojem su sve figure bile crne, a 'bijeli' su se razlikovali od 'crnih' po tome što su nosili vražje maske. Jezivo lijepe figure. I tako ove noći kao i mnogih prethodnih zaigrali smo partiju šaha. Ja sam uvijek bila 'crni' jer je on to tako djetinjasto zahtijevao a ja sam uvijek popustila jer to zapravo nije ni važno. Prvi je bio na potezu. Pali svoju lulu, pijuckajući je tada odigrao pijuna. Ja sam bila na redu. Sljedeće ćega se sjećam bijaše crna praznina i blještajuće ništavilo, tako bih to najbolje opisala. Grozna me smrt našla bezbolna tjelesno, a duševno neopisivo bolna. Žalim za životom koji je bio pred nama, koji smo mogli imati i tako željno očekivali. Smrt je uvijek jača i brža od sve zemaljske radosti. No meni je nešto i ostalo, podarila sam suprugu neviđeni dar, najljepši što se darivati može, nadu novog života u liku našega sina.
srijeda, 10.11.2010.
V
Na putu kuće tvoje
Gle zid u sobičku mom
Boje neba po okusu tvom
i tri afričke boje
da zagriju srce moje
Zagrljaji tvoji tako su daleko
dođi pokriti ćemo se dekom
dođi sami ti i ja;
A osim u mislima
i na zidu lik tvoj
poremeti sad mi spokoj
I studen nestane
I samo tuga nastane
uz Đulabije i tvoje fotografije
Iz kuhinje kesteni se ćute
vani jesen uz violine žute
neodoljiv zov na te pute:
U glavi misli vruće
vode naspram tvoje kuće
I triput sve provjerim
da štogod ne zaboravim
još samo kaput da obućem
i krenem putem tvoje kuće
I putem krenem kuće tvoje
vani sve tmurne boje
i pokoji ptice zakašnjeli pjev
i lagani puše never
jug opet je postao sjever
A u grudima srce tuče
već sam bliže tvoje kuće
Krenuh u suton - u noć ću stići
duša mi nestrpljiva veli: vići
želim ti brže-bolje usnama prići
Kraj pustih polja prolazim
i tad sred puta se zaustavim
vidim dara ni cvijeta nemam
jesen je, jao, što da uradim:
Krila nemam pa da poletim
I tad osjetih krila mladosti
ipak nešto ti donosim
i time se vješto ponosim -
A to su stihovi pleteni
U veselom duhu tmurne jeseni
Što osjeća srce moje vruće
na putu tvoje kuće
petak, 05.11.2010.
I V
XVII
Noćas mi je duša izišla iz tijela
Sjedi na kamenu i plače
Moje tijelo ne izdržava tu bol
Srce više ne odjekuje radošću
Noć je stvarna kao bol
Jutro je istočno od raja
Tri su gorke suze kanule
Krici me posvuda prate
Moj balkon zatvorite
Tako da ih ne čujem
18:30
Slatki prijeziru
kome su sklone
tvoje prepone?
zbog čijih ogorčenosti
ginu lavovi?
Ideje pretočene u stvarnosti
na plećima robova
i lavovi ginu
u društvu golubova
a uglačana odijela
i trbuh pun
od crvene smrti
dijeli bankovni račun
Žena
Jecala je; plakala je
Držeći janje za ruku svoje
Jer njeno sunce zašlo je
Palo na ulicu – srdžbom
Nevine puške grešnog čovjeka
Jer njeno sunce zašlo je
Palo na ulicu – srdžbom
Samo zbog sistema
I tako jecajući pitala se
Kako da nastavci i sada zna
Plaća za grijehe je smrt
Život je dar dobra
Plakala je
Jer njeno je sunce ugasila
Hladna smrt
Plakala je jer mari
