Poetrik

nedjelja, 02.10.2011.

X I X

POEZIJA APSOLUTNOSTI

Ja bih ljubio i bio bih obljubljen
Raka otvorena žmiri u pol' oka
Posljednju počast duši sviraše trublje
Prati je u vis iz ponora duboka

Okupljeno mnoštvo i tek jedan čovjek
Mnogi viču i kliču za njom: „Za mozak!“
Raspršivajući neispravan odjek
A ovaj jedan sluša otopljen mu vosak

Predugo već ovdje samac sramno stoji
Stoljeća dugovječno tapšaju rame
Ni on ih sam više olako ne broji
Dah kosca osjeti neposred kraj jame

Bihu pokopane odreda sve duše
Ubismo ih sami; sustigne laka smrt
Masu čija im krepost osjeti kušnje
Djelovala precizno, hitro kao hrt

Ja bih pjevao i bio bih opjevan
U svojim kruzima da se i ja širim
Da i kroz vrijeme tisućljetno sjevam
I da iza zastora vječnosti virim

Deruć' barijere ovog i sljedećeg –
Jedna samo preostaše: apsolutnost
Koja nemaše ničega prijetećeg
Ori zauvijek sveta poetičnost!!!







02.10.2011. u 13:28 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (6)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (3)

Opis bloga

Poezija

... Onda me ti, o blaga,
s osmejkom na besmrtnom licu pita,
šta me opet muči, i zašto opet
prizivam tebe,
i šta želim najviše da mi ima
srce ludo? Koju to opet žudiš
da ti Pita na srce vine? Ko te,
rastuži, Sapfo?

Ako beži, brzo će da te traži,
odbija li poklone, daće ti ih,
ne ljubi li, moraće odmah da te
na silu ljubi.

---------------------------------------

Ljubav bez poštovanja je grijeh, to je grijeh koji rađa druge grijehe.

Mantegazza Paolo

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.


SMRT I JA

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog pocetka: sa mnom raste
u svakom casu

Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svrsetak
njen je pravi pocetak:
kad kraljuje dalje sama

U OBLIKU NEJEDNAKOM...

U obliku nejednakom
Blizu tebe uvijek stojim
Uvijek tužim i ti uvijek
Bol zadaješ grud'ma mojim.

Kad kroz vrtove mirisne
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?

Kad ubereš ružu koju
Pa, s veseljem djetinjijem
rascipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?

I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?

Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

SMRT UMJETNIKA

Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca,
poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,
koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam?

Spletkama oštroumnim istrošićemo duše
i mnoge ćemo teške skele da porušimo
pijre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše

Neki još ne vidješe Idola za života,
kipari koje prati prokletstvo i sramota
te hode tukući se u čelo i u grudi,

a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:
da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!