POEZIJA APSOLUTNOSTI
Ja bih ljubio i bio bih obljubljen
Raka otvorena žmiri u pol' oka
Posljednju počast duši sviraše trublje
Prati je u vis iz ponora duboka
Okupljeno mnoštvo i tek jedan čovjek
Mnogi viču i kliču za njom: „Za mozak!“
Raspršivajući neispravan odjek
A ovaj jedan sluša otopljen mu vosak
Predugo već ovdje samac sramno stoji
Stoljeća dugovječno tapšaju rame
Ni on ih sam više olako ne broji
Dah kosca osjeti neposred kraj jame
Bihu pokopane odreda sve duše
Ubismo ih sami; sustigne laka smrt
Masu čija im krepost osjeti kušnje
Djelovala precizno, hitro kao hrt
Ja bih pjevao i bio bih opjevan
U svojim kruzima da se i ja širim
Da i kroz vrijeme tisućljetno sjevam
I da iza zastora vječnosti virim
Deruć' barijere ovog i sljedećeg –
Jedna samo preostaše: apsolutnost
Koja nemaše ničega prijetećeg
Ori zauvijek sveta poetičnost!!!
Post je objavljen 02.10.2011. u 13:28 sati.