petak, 13.07.2018.
Provjereno
Pozdrav svima...
Ne gledam često tv,imam par emisija i serija koje pratim a jedna od njih je Provjereno uz koju često krene suza jer od takvih priča i kamen bi zaplakao.
Sinoć je bila zadnja emisija ove sezone i do jeseni je nema. Toliko priča i toliko nepravde. Jedna tv ekipa je mogla riješiti slučajeve a policija ne,jako žalosno.
Crkva koja je o svemu šutila a održavala mise i propovijedi o ljubavi i opraštanju,o dobroti i miru a znali su za sve ogavne stvari koje su se dešavale??? U potpunosti razumijem čovjeka kada je rekao da više nema vjere. Država koja uzima od malih ljudi i daje svojim uhljebima,pedofili koji nisu kažnjeni za ništa i slobodno šeću,bolesnik u glavi koji je glumio da ima leukemiju uzimao donacije... I kako sada znati kome zaista treba??
Sjećam se kada sam živjela u Dubravi pa je do cca 15h trajao šoping na okretištu a poslije 15h skupljale su stvari u deke i ulazile u novi Porsche,prijateljica i ja nismo mogle vjerovati. Bile su zmazane i jadne,a djecu su slale da prose. Neću zaboravit scenu kad sam bila na kavi i mala od cca 5 godina nam priđe i kaže da treba novaca. Rekla sam joj da nemam novaca ali ću joj dati sendvič i slatkiše. Nije htjela uzet i rekla je ako nemam novaca da joj dam cigarete za mamu. A mama je bila ispred kafića. Sjedila je na cesti sa još djece i bebom koju je dojila. Naravno da joj nismo dale. Od toga je prošlo neko vrijeme i upravo njih sretnem u City centru. Bili su bolje obučeni nego ja,žena našminkana i prekrasna. Nju ne bi ni primijetila nego sam malu jako dobro znala. Užas. Još su išli na kavu gdje sam i ja išla i žena puši Marlboro. U Dubravi se nema a na Žitnjaku su baje. I naravno nikome ništa. Policija ih dobro zna ali im se sve dopušta. A deda koji je prodavao Božićne ukrase ispao je kriminalac. Možda je trebao prositi pa bi ispao dobar. E moja državo,daleko si... I onda neki govore da onaj koji odlazi ne voli svoju domovinu... Volim,jako volim Hrvatsku i kada me netko pita kažem lijepe stvari. Nedostaje mi moj Zagreb,Dubrava... Jako ih volim... Ali od ljubavi se ne živi.
Kako je naša Kolinda rekla, vani je život komotniji,uređeniji i dobijete više novaca ali ste uvijek stranac. Slažem se s Vama gospođo,ali samo bi još dodala da ste vani čovjek. Nema kašnjenja plaća,poštuju se radnici i ide se na zasluženi godišnji odmor. Moj suprug je stranac u tuđoj zemlji već 6 godina,ja dosta manje i nikada nam ne bi mogao priuštiti neke stvari da je tih 6 godina radio u Lijepoj našoj. Ne kažem da je idealno, svjesna sam da se slične priče kao i na provjerenom događaju svuda po svijetu ali smatram da je puno više poštovanja i ljudskosti. Iz moje perspektive, i naravno to je samo moje osobno mišljenje i ne mora tako biti i vaše. Divim se ekipi provjerenog na hrabrosti i volji, na svim dobrim djelima kojima su ljudima vratili osmijeh na lice. Svaka čast....
A tko zna,možda će i naši političari imati više razumijevanja i srca za obične male ljude kada se skinu iz dresova i nogometna groznica prođe. Tko zna,možda se dogodi čudo.. Za svaki slučaj,tu je ekipa provjerenog koja riješi bar dio priča,kad već neki drugi ne mogu...
Oznake: provjereno, nova tv
- 11:25 -
četvrtak, 12.07.2018.
Uspomene
Nema te već neko vrijeme,
ostale su samo uspomene..
U srcu si mome zauvijek,
znam da me gledaš sa neba uvijek...
Moj dan s tobom počinje i završava,
dok pričam s tobom,znam da me slušaš...
Dala sam ti obećanja,neću te nikada razočarati,
i svoj zadnji otkucaj srca za tebe će biti..
Svaki dan težak mi je,
fale mi tvoje ruke i lice koje se smije..
Znam da me čuvaš i hvala ti na tome,
hvala ti na svemu,što zbog tebe sam bolji čovjek...
I kada je najteže daješ mi snagu i to me izlječi
zauvijek pamtit ću tvoje riječi....
Oznake: uspomene
- 11:54 -
srijeda, 11.07.2018.
Dobrosusjedski odnosi
Pozdrav svima...
Uvijek sam se trudila imati ok odnose sa susjedima iako ponekad nisu bili ok. Poštivala sam kućni red i znam da ih ima svakakvih pa čak i kad je Bubi znao zamjaukat kod vrata odmah sam ga zabavljala samo da prestane,jer eto nekima i mačke smetaju više nego kad se pas (da izvinete) posere u haustoru. Dok sam živjela u Hrvatskoj imala sam svakakve susjede. Dok sam bila mlađa baka me učila da uvijek moram starijima pomagat a kako sam odrasla u Dubravi,u zgradi smo se svi znali i bili smo u odličnim odnosima pa sam uvijek starijima išla u dućan,subotom na plac a popodne bila u parku s mlađim klincima. Definitivno najljepše razdoblje mog života. Nekako su se putevi razišli i preselila sam se u drugu zgradu u kojoj je bila osjetna hladnoća. Kad bi se mimoišla s bilo kojim susjedom u haustoru okrenuli bi glavu samo da ne pozdrave. Nekoliko puta sam prolazila i susjedi zatvore vrata,čekaju da bude prazan haustor pa onda idu van. Kada sam išla na posao rano ujutro,često sam znala sresti čistačicu i naravno svaki put bi joj poželjela dobro jutro i svaki put žena bi ostala u šoku jer samo nas nekoliko ima naviku pozdravljat. Susjeda do mene nije imala previše kulture pa tako nažalost ni njena djeca. Kada god bi pozdravila,svatko od njih me samo odmjerio bez ijednog izgovorenog slova. A redovito je ostavljala smeće ispred mojih vrata jer njoj u stanu (iako ima balkon) smrdi. Naravno,kad je silazila dolje nikada smeće nije uzimala,valjda je očekivala da ću joj ja. Jednom mi je ostavila prazan tetrapak od mlijeka. Samo sam joj vratila ispred vrata pa je stala na njega i više nikada nije stavljala ispred mojih vrata. Odselila sam iz te zgrade i sad živim u zgradi u Njemačkoj i samo ću reći da mi fali ova zadnja zgrada puna čudaka jer oni susjedi su naspram ovih mala beba. Mi smo na prvom katu,a u prizemlju je gospodin koji misli da je zgrada samo njegova. Bez pretjerivanja ima cca 150kg i onda sjedi na stepenicama po cijele dane i puši. Sreća pa ima lift da ljudi mogu prolaziti jer se nikome ne želi maknuti jer kao ne čuje baš najbolje a i ne razumije jezik. Vrata do naših-obitelj s malom djecom čije cipele zauzimaju pola hodnika a ponekad i naš prag. Ok,ne žele držati cipele u stanu,ali nemaju ni kulture ni poštovanja prema drugima. Njih je u stanu 5,puta svaki cca 4 para cipela... plus dječji bicikli. Dva komada. Koji kat iznad nas-nabrijana kineskinja ili japanka. Ili tajlađanka-nije bitno. Nažalost u stanu nemamo perilicu rublja,već svatko svoju u zajedničkoj prostoriji. Neki dan sam išla po odjeću i bila je toliko nabrijana da me presrela i zamalo razvalila vrata kad ih je otvarala. Naravno da u liftu nije odgovorila na pozdrav. Jučer ujutro kada sam krenula na posao iz lifta je izašla gospođa sa malenom djevojčicom i jedan školarac. Naravno da sam im poželjela dobro jutro,a i oni meni. Ostala sam u šoku. Čak u zgradi ima normalnih ljudi. A ne samo onih koji odmjeravaju jer smo različite vjere,različite boje kože,različite nacionalnosti. Ta manjina pobijedila je ovu većinu budala.
Ali ja i dalje svakoga pozdravim iako nema povratnog pozdrava,jer tako su me učili i tako ću ja jednoga dana učiti svoju djecu. Očito je da su definitivno prestala vremena kada su se susjedi pozdravljali,međusobno si pomagali i družili se. I zato dragi susjedi iako naravno ovo ne čitate i ne razumijete bilo bi lijepo da ispoštujete bar ovo prvo.
Meni je lakše da tako napišem...
Nadam se da su vaši susjedi malo kulturniji i da su u većini ovi bolji a u manjini ovakvi biseri...
Oznake: susjedi
- 12:53 -
Imam novu stvar :)
Oznake: mačka
- 12:24 -
utorak, 10.07.2018.
Malo o Bubiju
Ovo je moja prva slika
Kao da je bilo jučer...
Ovakav sam sada :)
Naravno,najviše od svega volim spavati
I najčešće onda krene slikanje i baš me iritira pa uvijek namjeno okrenem glavu. Samo ponekad malo popustim
Ne volim buku,pa kada je balkon otvoren i djeca se igraju u parku a meni se spava onda odem u tunel i bude mi malo lakše
Naravno,i tu me nađe pa slika...
Ponekad se glupira kad ja spavam pa nas slika skupa
A ponekad i kad sam budan pa se potrudim da pokvarim sliku
Ali njoj ne smeta...kaže da me voli bez obzira na sve... Imam puno igračaka ali ipak najdraža mi je ona
Nema ništa bolje nego se zaletit s leđa i skočiti na rame. Ponekad zaboravim pa se s kanđama penjem ali sjetim se da uvijek kaže da me voli pa mi oprosti što joj izderem leđa.
Meni je ipak najljepše s njom u društvu...
Koliko god se ponekad ljutili jedan na drugoga,na kraju dana,naše šape se uvijek spoje pa zaboravimo da smo se posvađali...
Oznake: mačka
- 11:56 -
ponedjeljak, 09.07.2018.
cat caffe
Kao pravi vjerni fan mačaka naravno nisam mogla odoljeti a da ne odem do Cat caffe-a. Povela sam ujaka koji je isto zaluđen mačkama i koji mi je poklonio Bubija i prijateljicu. Ispred ulaza pravilnik i ponašanju (podržavam). Čak sam napravila sličan i objesila na vrata jer ne volim kad se životinje uznemiravaju i uvijek kažem da mi ne diraju Bubija,neka malo pričekaju da sam dođe. Uglavnom,moj dojam...
Sve je u obliku maca-naravno i to mi se jako sviđa. Ima čak i mali stolić sa slikovnicama i bojankama za klince. Mace stvarno imaju prostora,razne grebalice i police po kojima se penju. Kada smo mi bili nije bilo puno ljudi ali opet se poštivalo mace pa su se svi trudili biti što tiše da se ne uznemire mada su navikle na ljude i kafić. Mislim da je bilo 7 maca,neke su spavale a ostale su se rasporedile posvuda. Poštivali smo i mi pravilnik pa nismo dirali mace dok nisu same došle do nas. Došla nam je crna koja je baš prava maza i u sekundi zaspala prijateljici u krilu. Terasa im je isto super,mace mogu na zrak i imaju zaštitne mreže da ne odlutaju. Kod šanka se nalazi staklo pa nema brige da ćete dobiti kavu sa dlakama. Jedino po želji sa šljokicama što me također razveselilo. A više od šljokica razveselilo me što su mace udomljene iz udruge u Kutini i uvijek kada čujem da je netko udomio i spasio macu i općenito bilo koju životinju baš se razveselim.
Nije mi žao što smo išli,svakako je bio novi i lijep doživljaj,iskrena da budem osoblje nije bilo ljubazno i uslužno previše,tko god je postavio pitanje dobio je odgovor preko xxx... Sigurna sam da na dnevnoj bazi odgovore na 100 pitanja pa im možda već ide na živce odgovarati ali ja sam baš sretna kad me netko pita o Bubiju,a tek da imam posao u kojem sam okružena macama...sreća mi ne bi imala kraja... No nisam došla zbog osoblja nego maca pa svakako kad ću ići na godišnji svratiti ću ponovno na kavu sa macama..
Malo sam se raspitivala o Cat caffe-u u Njemačkoj i kad sam otkrila da postoje i ima ih na više mjesta bila sam presretna a tek kada sam na karti vidjela da je 17 minuta od našeg stana...
Jedva čekam posjetiti njihov Cat caffe i naravno podijeliti svoje doživljaje s Vama...
Toliko od mene...
)i(
Oznake: mace
- 13:39 -
Jeftina kvaliteta
Pozdrav svima...
Da li jeftino može biti kvalitetno? -Moje mišljenje? DA
Godinama sam radila u trgovini sa raznim kućnim potrepštinama i dekoracijama. Mislim da ne smijem reklamirati bivšu firmu pa ću samo reći da nije bio kineski dućan. Uglavnom,jedan dio ljudi obožava taj dućan (ima čak žena koje svaki dan dolaze jer i roba svaki dan dolazi,pa stalno nešto novo), a drugi dio ljudi uđe pa komentira da je jeftino,smrdljivo,da je sve Kina i da je jednokratno...pa ipak kupi pokoju "smrdljivu" stvar. Mogla bi sada napisati da je sve savršeno,no neću jer nije. Ima ok stvari,malo manje ok i odličnih jeftinih a kvalitetnih stvari. Zanimljivo mi je uvijek bilo što npr kod nas neka stvar košta 30 kn,a drugi dućan kupi na veleprodaji pa stavi cijenu 80kn pa ljudi komentiraju kako će kupiti tamo jer je kvalitetnije. A ustvari-isto samo 50 kn skuplje. Ne odvajam prevelike iznose za odjeću i obuću jer zaista ne trebam imati markirane stvari,no jednom su mi se svidjele tenisice i bile su na popustu cca 250 kn (nije bitna marka). Odlučila sam ih kupiti i nosila ih ravno 2 mjeseca,dok sam tenisice iz kineskog za 70 kn nosila 3 godine. A možda sam baš (kako se kaže) pogodila. Kako se u slobodno vrijeme bavim noktima,kad sam se selila nisam nosila opremu iz Hrvatske nego sam odlučila kupiti sve novo u Njemačkoj. Da ne nabrajam šta sam sve kupila,za primjer dajem tipse za nokte koje sam platila 8 eura a ne vrijede ni 50 centi. Ponovno sam naručila ali iz drugog salona za 6 eura i još su gore nego ove od 8. Kad sam profućkala 13 eura odlučila sam još 1. I tako sam u jednom dućanu sa kućnim potrepštinama i raznim drugim stvarima kupila tipse za 1 euro i odlične su. Kist također za 1 euro i nema prevelike razlike od onog za 6 eura osim šta je ovaj skuplji ljepši i sa cirkonima a ovaj obični bijeli. Još jednom sam se uvjerila da jeftino može biti kvalitetno. Imam jednu dragu kolegicu koja se također bavi noktima i ne bi joj na pamet palo kupiti išta a da nije iz salona,ne želi ni ćuti bez obzira šta je skuplje i slabije kvalitete.
Još kada sam živjela u Hrvatskoj neko vrijeme bila je aktualna tema "Lidlići". Navodno je krenulo iz Splita od nekih snobovskih roditelja koji se drže onog da odijelo čini čovjeka pa ako imaš markiranu robu onda više vrijediš. No upravo u Lidlu sam kupila dosta jeftine odjeće koja je kvalitetna. Između ostalog i tenisice prije nekoliko mjeseci i bez pretjerivanja udobnije nisam nikada imala. S obzirom da sam dosta vremena na nogama,spašavaju me. Tenisice cca 70 kn. Usporedbe radi,za svoje vjenčanje sam kupila tenisice za 270 kn i jedino što na njima vrijedi je izgled. Prekrasne bijele,sa čipkom i imenima... Jedva sam čekala da dođemo do restorana i da se izujem koliko su bile neudobne i koliko su me noge boljele.
Eto,svatko ima svoj izbor ali ja sam se definitivno u zadnje uvjerila da skuplje ne mora biti kvalitetnije..
Toliko od mene zasada.
)i(
Oznake: jeftino, kvalitetno
- 10:08 -
četvrtak, 05.07.2018.
Kako sam postala seljačina
Pozdrav svima,
Nedavno...kada sam svojim bližnjima,prijateljima i kolegama objavila kako se selim,bilo je raznih pitanja a jedno do njih je kako ćemo se čuti?
Halo,pa kao i do sada,bar ima raznih aplikacija,i odmah da mi je jasno da neće oni mene zvat da im ne dođu astronomski računi. Ok,zvat ću ja-kažem smireno.
I barem 10 ljudi je reklo pa dobro daj me više dodaj na fejs pa ćemo se ćuti i bit ćemo u toku. Tada ja odgovaram kako ja nemam fejs i osjećam pogled zgražavanja na sebi. Nemaš fejs???? -Ne. A ok imaš instagram... -NE.. Imam telefon na koji sam dostupna. I ljudi otvoreno kažu da nisam normalna jer nemam fejs pa gdje ja objavljujem svašta o sebi,ja sam jedina koja nema fejs,čak i djeca od 10godina imaju....i dok ja slušam pametovanja o fejsu i o tome kako sam u tuđim očima seljačina razmišljam o tome da imam sad još jedan razlog da ne koristim fejs ni slično i da s takvima uopće ne budem u kontaktu. Ok,samo Božić i Uskrs. (možda).
Nisam se ni trudila objašnjavati zašto nemam... Ali sam shvatila zašto neki imaju.. Ne bi imenovala nikoga,pa ćemo ovako...
Osoba 1 ima da može pratiti privatan život svojih kolega,a jasno i glasno napominje da ne priča nikada o svojoj privatnosti i ne zanima je ništa o drugima. Osoba 2 prati redovito svoje susjede pa da ima o čemu pričati na kavi. Osoba 3 prati svaki korak svoje prijateljice koju ne može podnijeti. Osoba 4 stavlja doslovno svaki svoj korak tako da osoba 1,2 i 3 mogu o čemu pričati na kavi. Iskreno,nemam stvarno ništa protiv društvenih mreža i osoba koje se koriste istima ali jednostavno nemam potrebu koristiti ih. Nedavno sam bila s prijateljicom na kavi i sjeti se kako ju je kuma zvala da zašto već mjesecima ne objavljuje ništa na fejsu i ima staru sliku. Moja prijateljica ima troje malene djece pa nema baš vremena za sebe a kamoli za objavljivanje novih slika i to uz radno vrijeme koje je ponekad i 10 sati. Tada smo se smijale kako su mene komentirali i kako sam ispala seljačina jer kako kažu-ako nisi stavila javno na mreže,nije se ni dogodilo.
Prošlo je nekoliko dana i pričam sa svojom kumom i kaže iz zezancije kako je sada popularno da ljubimci imaju instagram profile pa zašto ne bi probala?.
Kratko i jasno,ne hvala... Sreća pa je tema brzo završila.
I tako ja u tuđini polako upoznajem nove ljude,i nekako kroz priču gospođa od 50-ak godina kaže da je dodam na fejs. kažem ja kako nemam fejs i da se možemo kontaktirati putem maila ili telefonskim putem. Gospođa je napravila facu kao da imam pauka na glavi (doslovno,mislim da takvu facu ne mogu ni napravit).
Nije me dalje ništa ispitivala samo je rekla ok. Pitam se zašto ljudi tako reagiraju,i zašto je toliko važno biti na društvenim mrežama i objavljivati gdje sam bila,šta sam radila i slično.. Znam da se puno ljudi na neki način natječu sa drugima samo ne žele priznati,no zar stvarno treba nekoga gledati poprijeko zbog svog mišljenja,a moje je da meni to ne treba...
Ponavljam,zaista nemam ništa protiv ljudi i toga što objavljuju,nemam ništa ni protiv društvenih mreža-da ne bi netko krivo shvatio,ovdje sam iznijela samo svoje mišljenje i kako nemam potrebu o korištenju. Ni Bubimir.
Hvala na izdvojenom vremenu.
LP
P
- 16:52 -
srijeda, 04.07.2018.
Ovo nije zbogom
Znala sam da puno "naših" ljudi ima vani,ali tek kada sam stigla shvatila sam zapravo koliko nas je. A tek kada sam čula naš jezik,srce mi je u petama bilo od sreće.
Odluka je pala,odlučila sam napustiti Lijepu našu,vani su ipak puno veće mogućnosti i kvalitetniji život. Nakon odluke o napuštanju morala sam obavijestiti obitelj,prijatelje,šefove i kolege. Nije bilo lako ali pošto je do odlaska bilo malo više od mjesec dana sa najbližim prijateljima,obitelji i suradnicima odlučila sam što kvalitetnije iskoristiti vrijeme. Polako smo odbrojavali i došao je taj dan. Nakon 7 godina provedenih u firmi s ljudima koji su već postali poput obitelji radila sam zadnji dan. Jedina utjeha je bila što sam ostavila vrata otvorena i što god da se dogodi,uvijek se imam gdje vratiti. Taj dan na poslu mi je proletio,i bilo je prvi puta da sam poželjela da vrijeme ide što sporije da ne moram pokupiti stvari i da me emocije ne dotuku i da ne odustanem. Naravno,bilo je suza ali bolje da sam otišla,naravno unatoč našoj velikoj ljubavi bilo je puno stresa,razočaranja ali treba pamtiti samo lijepe trenutke. Pozdravili smo se i bilo je vrijeme da krenem. Bubimir (mačak) je bio jako uplašen pa mi je cijelo vrijeme sjedio u krilu,nisam ga mogla pustiti iz boxa da ne počne divljati po autu. Mislim da je jako dobro podnio putovanje. Neka se navikne jer uvijek ćemo se na godišnji vraćati u domovinu.
Ima ljudi koji su mi rekli da nisam normalna jer mi nije sila napuštati domovinu jer imam stalan i siguran posao i dobru plaću ali ipak,odlučila sam prihvatiti izazov.
Nije da ne volim Hrvatsku i ljude ali sam se dosta puta razočarala. Treba ti veza za doktora,za banku,za posao,za razne pretplate,za stan...nigdje nećeš dobro proći ako nemaš vezu. Možda,ali rijetko. Nekoliko mjeseci prije odluke,kada odlazak ni nije bio u planu,odlučila sam skupiti dokumentaciju i raspitati se o svemu u vezi kupnje stana. A gdje će se čovjek prvo raspitati nego u banci? Pa tako sam i ja. Draga gospođa me samo odmjerila i s osmijehom rekla da nemam šanse da mi daju kredit jer sam premlada i da mi je bolje da otvorim štednju jer ne razumije zašto ljudi ne štede nego dižu kredite. (Premlada sam,a nije ni pogledala osobnu,a ako sam premlada da sa 25 godina kupim stan,kad trebam doći? A štednja? Kako kad nas kradu sa svih strana??? )
Zahvalim se ja gospođi i cinično je pohvalim kako je ljubazna i odem. Odem potegnuti vezu u banci. Eto,i kada sam imala vezu svi su bili jako ljubazni i pregledali sve moje papire i sve mi lijepo objasnili. No ipak sam dobila odbijenicu jer sam prije godinu i pol bila u crvenom a mora proći 3 godine da račun bude bez minusa i ostalih dugovanja. Tada sam odustala i ipak uzela stan u najam. Naravno i tu sam potegnula vezu jer sam imala jako neugodne razgovore sa potencijalnim iznajmljivačima. I tako sam preko veze našla super stan za malo novaca. Za doktore da ne pričam. Bolio me jako zub i odlučila napokon otići kod zubara,koliko god nisam voljela ići. Pregled je trajao doslovno 2 minute i napisala mi uputnicu za mali zahvat. Eto kad ideš kod zubara. Ok,super a kad imam termin? Upitala sam zubarku. Kaže ona prvi slobodni za 6 mjeseci. Super,a do tada??? I naravno,opet se potegnula veza i došla sam na red puno mjeseci ranije. Baš žalosno. A šta s onima koji nemaju vezu?? Čula sam za puno poslova na koje možeš upasti samo ako imaš debelu vezu ili debeli novčanik,inače...nemaš šanse.
Bilo mi je dosta toga više,nepravde,veze,bijes ljudi oko mene,lažni prijatelji i svega ostalog što se skupilo. To je bio glavni okidač moje odluke. Veze i lažni ljudi,velika razočaranja. Putovanje mi je prošlo brzo,mislila sam da smo tek krenuli a već smo bili na Slovenskoj granici. I tako u čekanju zurim kroz prozor i dođe poruka "već fališ" . Nisam se nadala ali te dvije riječi su me slomile. Prve suze na Slovenskoj granici. Naravno,sa svojom kumom se svaki dan čujem pa smo nekako u toku jedna drugoj i lakše je. Uglavnom,kad je sva papirologija završila i sve prijave bile gotove krenula sam u potragu za poslom. Pošto se bavim više stvari odlučila sam da će trgovina biti moj glavni izvor zarade,a pisanje i nail art samo dodatno,pa makar bio i hobi. I tako sam si odredila nekoliko trgovina u kojima bi voljela raditi i krenula. Ušla sam u prvu koja je poznata i u Hrvatskoj i dobila sam posao. Bila sam u šoku. Trgovina u koju sam i htjela i to bez veze i bez debele koverte. Odlazak u banku isto je prošao odlično,dobila sam odgovor n svako pitanje i detaljan uvid u sve. Bez veze. Stan? Bila je preporuka,nebi rekla da je veza. Emocije su još uvijek prisutne,dođe mi da se vratim jer mi nedostaju voljeni i jezik nisam savladala potpuno no brzo odustanem. Kada bi me netko tražio savjet da li da ode ili ostane,iskreno ne znam šta bi rekla. Odluka je na svakom posebno. I mene su odgovarali pa sam otišla.. Težak put ali mislim da vrijedi (zasada)... Ali ovo nije zbogom,već do viđenja...
Hvala na izdvojenom vremenu...
LP
P
Oznake: odlazak
- 21:28 -
Klub mačaka
Sad već ima godinu i dva mjeseca i izrastao je u pravog mačora koji obožava jesti,igrati se i spavati (sa uspavankom ili bez).
U godinu dana puno se promijenio,bio je (i sad je) velika maza no ne kao prije.. Ponekad imam osjećaj da se pravi važan da je sad velik pa ga ne smijem ni maziti i ne spava više sa mnom nego u svom krevetu,ponekad popodne kada sjednem on legne i tako zaspi no i to je rijetkost. Ustvari glumi da nije ali ipak se izda i pokaže da je moja velika maza. Prije nekoliko mjeseci uzela sam njegovu seku da bude s nama i on kao da je poludio od ljubomore što više nije sam i nije samo on u centru pažnje. Vukao ju je za rep,za uši i namjerno je nije puštao na grebalice. Kada bi ona krenula on bi je preduhitrio i namjerno zauzeo mjesto. Kakav kavalir. Rijetki trenuci su bili kada bi legao pored nje i zaspao. Nažalost razboljela se i ubrzo uginula,što me jako pogodilo. Ponekad se čovjek jako veže za svog ljubimca pa tako sam i ja,i taj dan kada smo čekali u noći prijevoz do dežurnog veterinara nažalost uginula mi je na rukama. Meni se srce slamalo no morala sam doći k sebi. Ali zato Bubimir...primjetio je nakon par dana da je opet sam i da je opet centar svijeta i tada sam odlučila da ipak neću uzeti još mačka (bilo je u planu još 2) jer ovako je Bubimiru bolje..
No opet sam htjela nekako izvesti pa barem još jednu macu uzeti ali sam ipak odustala. Nedavno smo se preselili u inozemstvo i kada sam polako počela dragim ljudima saopćiti vijesti prvo pitanje je bilo -A kome onda ide mačka? Doslovno od svih,a Bubi je već imao spremnu putovnicu. Naravno da ga nikada ne bi ostavila.
Ne znam koji bi razlog bio ali kada bi baš morala,samo jedna osoba je sigurna,ali već ima dvije mačke pa baš ne znam kako bi to moja ponosna njuška podnijela.
Sreća pa se jako brzo prilagodio i na stan i na balkon ma da mi nije bilo svejedno jer smo na prvom katu pa da ne zaluta ali za sada nismo imali problema a nadam se da će tako i ostati.
I tako polako kada se čujem sa obitelji i prijateljima čak i pitaju a di je mali. Da,da svi oni mrzitelji mačaka :) Ali kao pitaju zbog mene a ne zato jer ih zanima.
Ali nema veze,on je i dalje moj centar mali koliko god me ljutio. Koliko puta samo odem u dućan pa prvo odem do "mačjeg" odjela i kupim mu svega pa na kraju zaboravim kupit ono po što sam došla. Pa nazad još jedan krug do dućana. Mislim da svatko tko ima mačku suosjeća sa mnom i da mu se barem jednom to dogodilo. Nedavno sam čitala o svemu i svačemu pa sam na Indexu naletila na tekst o 10 stvari koje rade vlasnici svih mačaka i upravo tamo je bila jedna od stavki ovo sa dućanom. Odmah sam se pronašla i u drugim stavkama.
A sigurna sam da ima još ljudi koji su: barem jednom stavili mačku ispred ogledala i pokazivali joj da je to ona,pokušali mačku primiti za šapu a ona naravno ne da,pjevanje i plesanje ispred svoje mačke bez problema,potraga za izgubljenim igračkama,i sigurno ima još nas koji buljimo u svoju mačku dok spava.
I za kraj malo Bubimira...
- 19:50 -
Krenimo ispočetka....
Nekada davno,nije prošao dan,a da nisam imala priču...inspiracije su samo dolazile. Nisam voljela dijeliti javno priče,neznam zašto ali nisam,samo obitelji i prijateljima. Njihove kritike puno su mi značile a i bili su zadovoljni mojim pričama. Nažalost,život nas ponekad iznenadi pa nam nanese veliku bol. Tako je donio i meni veliku bol i tragediju i mislila sam da nikada neću ustat. Tada sam prestala pisat,jer pisala bi jedino o boli i patnji i smatrala sam da bi se onda još gore osjećala. Nakon dvije godine,odlučila sam ponovno pisat jer to je ono što zaista volim. Nažalost s Vama ne mogu podjeliti priče koje su davno ispisane jer ih više nema,ali zato krećem sa novima...
Moja vječna inspiracija je moj mačak Bubimir.
Udomljen je sa svega par mjeseci i došao je neplanirano,no dočekan je kao mali princ. Upravo on je zaslužan za moj oporavak. Nažalost znam puno ljudi koji ne vole mačke,i kada dolaze kod nas u goste jasno daju do znanja da što više udaljimo mačku jer je puna dlaka. Meni je to ponekad jako smiješno pa namjerno pustim Bubija da obilazi goste pa ponekad čak ispadne simpatično "mrziteljima mačaka" .
Svjesna sam da se mačke ne daju istrenirati (bar moj ne,znam da ima iznimka),i ne ponašaju se onako kako mi želimo,no vesele nas na neke druge načine,i baš kada me jako naljuti sjetim se njegovih "dobrih djela"...
Kada je bio jako malen,nisam ga htjela puštati van bez nadzora da ne odluta,no polako sam popustila. I tako je njemu došlo da malo odluta i ne javi se,baš kada sam ga prvi puta odlučila pustit da malo sam prošeće. Polako je padao mrak i krenula sam u potragu za njim,zvala sam ga ali naravno nije se odazivao. Strah je krenuo i krenula je potraga. Nakon nekoliko mjesta koje sam uzalud pregledavala,ostalo mi je još samo provući se kroz šikaru do susjedove napuštene kuće,i naravno našla Bubimira kako spava kao da ništa nije bilo. Primila sam ga,a on se i dalje pravio kao da se ništa nije dogodilo a mene skoro srce ostavilo.
Prošlo je neko vrijeme i on je opet bio bez nadzora i zavukao se pod mali krov te iste susjedove kuće. Nisam nikako mogla do njega nego uzet kutiju i pružiti je pa da skoči u nju. Naravno,to mu se svidjelo i to mu je postala glavna igra. Zavukao bi se pod krov i mjaukao da ja dođem sa kutijom.
Uvijek sam se trudila izdvojiti vrijeme za njega,jer smatram da ako nemamo vremena onda je bolje da i nemamo ljubimca. Pa čak i kad sam morala ustati prije zore igrala sam se s njim do kasno u noć. No jedne večeri umor me savladao,nisam znala kako se zovem a Bubimir je bio u punoj snazi za igru. Po podu sam mu poredala igračke no uzalud. Ništa ga nije zanimalo osim da ustanem iz kreveta i igram se s njime. Tada sam krenula prvu pomoć potražiti na internetu i našla.
Uspavanke za mace. Bila sam sretna,a još sretnija kada sam vidjela da je zaspao doslovno za minutu. Od tada stalno sam mu puštala prije spavanja i napokon sam se koliko toliko uspjela naspavati.
Eto,to su samo neki od događaja mog malog princa,i baš sada kad sam htjela svojih 5 minuta,on je dobio "žutu minutu" i odlučio razvaljivati sve oko sebe iako ima i previše igračaka. No nakon nekoliko minuta se smirio i legao pored mene,a ubrzo i zaspao.
Trik? -Uspavanka,naravno...
Toliko od mene za sada..
Hvala na izdvojenom vremenu...
LP
P
- 18:31 -
