Pozdrav svima...
Uvijek sam se trudila imati ok odnose sa susjedima iako ponekad nisu bili ok. Poštivala sam kućni red i znam da ih ima svakakvih pa čak i kad je Bubi znao zamjaukat kod vrata odmah sam ga zabavljala samo da prestane,jer eto nekima i mačke smetaju više nego kad se pas (da izvinete) posere u haustoru. Dok sam živjela u Hrvatskoj imala sam svakakve susjede. Dok sam bila mlađa baka me učila da uvijek moram starijima pomagat a kako sam odrasla u Dubravi,u zgradi smo se svi znali i bili smo u odličnim odnosima pa sam uvijek starijima išla u dućan,subotom na plac a popodne bila u parku s mlađim klincima. Definitivno najljepše razdoblje mog života. Nekako su se putevi razišli i preselila sam se u drugu zgradu u kojoj je bila osjetna hladnoća. Kad bi se mimoišla s bilo kojim susjedom u haustoru okrenuli bi glavu samo da ne pozdrave. Nekoliko puta sam prolazila i susjedi zatvore vrata,čekaju da bude prazan haustor pa onda idu van. Kada sam išla na posao rano ujutro,često sam znala sresti čistačicu i naravno svaki put bi joj poželjela dobro jutro i svaki put žena bi ostala u šoku jer samo nas nekoliko ima naviku pozdravljat. Susjeda do mene nije imala previše kulture pa tako nažalost ni njena djeca. Kada god bi pozdravila,svatko od njih me samo odmjerio bez ijednog izgovorenog slova. A redovito je ostavljala smeće ispred mojih vrata jer njoj u stanu (iako ima balkon) smrdi. Naravno,kad je silazila dolje nikada smeće nije uzimala,valjda je očekivala da ću joj ja. Jednom mi je ostavila prazan tetrapak od mlijeka. Samo sam joj vratila ispred vrata pa je stala na njega i više nikada nije stavljala ispred mojih vrata. Odselila sam iz te zgrade i sad živim u zgradi u Njemačkoj i samo ću reći da mi fali ova zadnja zgrada puna čudaka jer oni susjedi su naspram ovih mala beba. Mi smo na prvom katu,a u prizemlju je gospodin koji misli da je zgrada samo njegova. Bez pretjerivanja ima cca 150kg i onda sjedi na stepenicama po cijele dane i puši. Sreća pa ima lift da ljudi mogu prolaziti jer se nikome ne želi maknuti jer kao ne čuje baš najbolje a i ne razumije jezik. Vrata do naših-obitelj s malom djecom čije cipele zauzimaju pola hodnika a ponekad i naš prag. Ok,ne žele držati cipele u stanu,ali nemaju ni kulture ni poštovanja prema drugima. Njih je u stanu 5,puta svaki cca 4 para cipela... plus dječji bicikli. Dva komada. Koji kat iznad nas-nabrijana kineskinja ili japanka. Ili tajlađanka-nije bitno. Nažalost u stanu nemamo perilicu rublja,već svatko svoju u zajedničkoj prostoriji. Neki dan sam išla po odjeću i bila je toliko nabrijana da me presrela i zamalo razvalila vrata kad ih je otvarala. Naravno da u liftu nije odgovorila na pozdrav. Jučer ujutro kada sam krenula na posao iz lifta je izašla gospođa sa malenom djevojčicom i jedan školarac. Naravno da sam im poželjela dobro jutro,a i oni meni. Ostala sam u šoku. Čak u zgradi ima normalnih ljudi. A ne samo onih koji odmjeravaju jer smo različite vjere,različite boje kože,različite nacionalnosti. Ta manjina pobijedila je ovu većinu budala.
Ali ja i dalje svakoga pozdravim iako nema povratnog pozdrava,jer tako su me učili i tako ću ja jednoga dana učiti svoju djecu. Očito je da su definitivno prestala vremena kada su se susjedi pozdravljali,međusobno si pomagali i družili se. I zato dragi susjedi iako naravno ovo ne čitate i ne razumijete bilo bi lijepo da ispoštujete bar ovo prvo.
Meni je lakše da tako napišem...
Nadam se da su vaši susjedi malo kulturniji i da su u većini ovi bolji a u manjini ovakvi biseri...
Post je objavljen 11.07.2018. u 12:53 sati.