srijeda, 04.07.2018.
Ovo nije zbogom
Znala sam da puno "naših" ljudi ima vani,ali tek kada sam stigla shvatila sam zapravo koliko nas je. A tek kada sam čula naš jezik,srce mi je u petama bilo od sreće.
Odluka je pala,odlučila sam napustiti Lijepu našu,vani su ipak puno veće mogućnosti i kvalitetniji život. Nakon odluke o napuštanju morala sam obavijestiti obitelj,prijatelje,šefove i kolege. Nije bilo lako ali pošto je do odlaska bilo malo više od mjesec dana sa najbližim prijateljima,obitelji i suradnicima odlučila sam što kvalitetnije iskoristiti vrijeme. Polako smo odbrojavali i došao je taj dan. Nakon 7 godina provedenih u firmi s ljudima koji su već postali poput obitelji radila sam zadnji dan. Jedina utjeha je bila što sam ostavila vrata otvorena i što god da se dogodi,uvijek se imam gdje vratiti. Taj dan na poslu mi je proletio,i bilo je prvi puta da sam poželjela da vrijeme ide što sporije da ne moram pokupiti stvari i da me emocije ne dotuku i da ne odustanem. Naravno,bilo je suza ali bolje da sam otišla,naravno unatoč našoj velikoj ljubavi bilo je puno stresa,razočaranja ali treba pamtiti samo lijepe trenutke. Pozdravili smo se i bilo je vrijeme da krenem. Bubimir (mačak) je bio jako uplašen pa mi je cijelo vrijeme sjedio u krilu,nisam ga mogla pustiti iz boxa da ne počne divljati po autu. Mislim da je jako dobro podnio putovanje. Neka se navikne jer uvijek ćemo se na godišnji vraćati u domovinu.
Ima ljudi koji su mi rekli da nisam normalna jer mi nije sila napuštati domovinu jer imam stalan i siguran posao i dobru plaću ali ipak,odlučila sam prihvatiti izazov.
Nije da ne volim Hrvatsku i ljude ali sam se dosta puta razočarala. Treba ti veza za doktora,za banku,za posao,za razne pretplate,za stan...nigdje nećeš dobro proći ako nemaš vezu. Možda,ali rijetko. Nekoliko mjeseci prije odluke,kada odlazak ni nije bio u planu,odlučila sam skupiti dokumentaciju i raspitati se o svemu u vezi kupnje stana. A gdje će se čovjek prvo raspitati nego u banci? Pa tako sam i ja. Draga gospođa me samo odmjerila i s osmijehom rekla da nemam šanse da mi daju kredit jer sam premlada i da mi je bolje da otvorim štednju jer ne razumije zašto ljudi ne štede nego dižu kredite. (Premlada sam,a nije ni pogledala osobnu,a ako sam premlada da sa 25 godina kupim stan,kad trebam doći? A štednja? Kako kad nas kradu sa svih strana??? )
Zahvalim se ja gospođi i cinično je pohvalim kako je ljubazna i odem. Odem potegnuti vezu u banci. Eto,i kada sam imala vezu svi su bili jako ljubazni i pregledali sve moje papire i sve mi lijepo objasnili. No ipak sam dobila odbijenicu jer sam prije godinu i pol bila u crvenom a mora proći 3 godine da račun bude bez minusa i ostalih dugovanja. Tada sam odustala i ipak uzela stan u najam. Naravno i tu sam potegnula vezu jer sam imala jako neugodne razgovore sa potencijalnim iznajmljivačima. I tako sam preko veze našla super stan za malo novaca. Za doktore da ne pričam. Bolio me jako zub i odlučila napokon otići kod zubara,koliko god nisam voljela ići. Pregled je trajao doslovno 2 minute i napisala mi uputnicu za mali zahvat. Eto kad ideš kod zubara. Ok,super a kad imam termin? Upitala sam zubarku. Kaže ona prvi slobodni za 6 mjeseci. Super,a do tada??? I naravno,opet se potegnula veza i došla sam na red puno mjeseci ranije. Baš žalosno. A šta s onima koji nemaju vezu?? Čula sam za puno poslova na koje možeš upasti samo ako imaš debelu vezu ili debeli novčanik,inače...nemaš šanse.
Bilo mi je dosta toga više,nepravde,veze,bijes ljudi oko mene,lažni prijatelji i svega ostalog što se skupilo. To je bio glavni okidač moje odluke. Veze i lažni ljudi,velika razočaranja. Putovanje mi je prošlo brzo,mislila sam da smo tek krenuli a već smo bili na Slovenskoj granici. I tako u čekanju zurim kroz prozor i dođe poruka "već fališ" . Nisam se nadala ali te dvije riječi su me slomile. Prve suze na Slovenskoj granici. Naravno,sa svojom kumom se svaki dan čujem pa smo nekako u toku jedna drugoj i lakše je. Uglavnom,kad je sva papirologija završila i sve prijave bile gotove krenula sam u potragu za poslom. Pošto se bavim više stvari odlučila sam da će trgovina biti moj glavni izvor zarade,a pisanje i nail art samo dodatno,pa makar bio i hobi. I tako sam si odredila nekoliko trgovina u kojima bi voljela raditi i krenula. Ušla sam u prvu koja je poznata i u Hrvatskoj i dobila sam posao. Bila sam u šoku. Trgovina u koju sam i htjela i to bez veze i bez debele koverte. Odlazak u banku isto je prošao odlično,dobila sam odgovor n svako pitanje i detaljan uvid u sve. Bez veze. Stan? Bila je preporuka,nebi rekla da je veza. Emocije su još uvijek prisutne,dođe mi da se vratim jer mi nedostaju voljeni i jezik nisam savladala potpuno no brzo odustanem. Kada bi me netko tražio savjet da li da ode ili ostane,iskreno ne znam šta bi rekla. Odluka je na svakom posebno. I mene su odgovarali pa sam otišla.. Težak put ali mislim da vrijedi (zasada)... Ali ovo nije zbogom,već do viđenja...
Hvala na izdvojenom vremenu...
LP
P
Oznake: odlazak
- 21:28 -
