srijeda, 04.07.2018.
Krenimo ispočetka....
Nekada davno,nije prošao dan,a da nisam imala priču...inspiracije su samo dolazile. Nisam voljela dijeliti javno priče,neznam zašto ali nisam,samo obitelji i prijateljima. Njihove kritike puno su mi značile a i bili su zadovoljni mojim pričama. Nažalost,život nas ponekad iznenadi pa nam nanese veliku bol. Tako je donio i meni veliku bol i tragediju i mislila sam da nikada neću ustat. Tada sam prestala pisat,jer pisala bi jedino o boli i patnji i smatrala sam da bi se onda još gore osjećala. Nakon dvije godine,odlučila sam ponovno pisat jer to je ono što zaista volim. Nažalost s Vama ne mogu podjeliti priče koje su davno ispisane jer ih više nema,ali zato krećem sa novima...
Moja vječna inspiracija je moj mačak Bubimir.
Udomljen je sa svega par mjeseci i došao je neplanirano,no dočekan je kao mali princ. Upravo on je zaslužan za moj oporavak. Nažalost znam puno ljudi koji ne vole mačke,i kada dolaze kod nas u goste jasno daju do znanja da što više udaljimo mačku jer je puna dlaka. Meni je to ponekad jako smiješno pa namjerno pustim Bubija da obilazi goste pa ponekad čak ispadne simpatično "mrziteljima mačaka" .
Svjesna sam da se mačke ne daju istrenirati (bar moj ne,znam da ima iznimka),i ne ponašaju se onako kako mi želimo,no vesele nas na neke druge načine,i baš kada me jako naljuti sjetim se njegovih "dobrih djela"...
Kada je bio jako malen,nisam ga htjela puštati van bez nadzora da ne odluta,no polako sam popustila. I tako je njemu došlo da malo odluta i ne javi se,baš kada sam ga prvi puta odlučila pustit da malo sam prošeće. Polako je padao mrak i krenula sam u potragu za njim,zvala sam ga ali naravno nije se odazivao. Strah je krenuo i krenula je potraga. Nakon nekoliko mjesta koje sam uzalud pregledavala,ostalo mi je još samo provući se kroz šikaru do susjedove napuštene kuće,i naravno našla Bubimira kako spava kao da ništa nije bilo. Primila sam ga,a on se i dalje pravio kao da se ništa nije dogodilo a mene skoro srce ostavilo.
Prošlo je neko vrijeme i on je opet bio bez nadzora i zavukao se pod mali krov te iste susjedove kuće. Nisam nikako mogla do njega nego uzet kutiju i pružiti je pa da skoči u nju. Naravno,to mu se svidjelo i to mu je postala glavna igra. Zavukao bi se pod krov i mjaukao da ja dođem sa kutijom.
Uvijek sam se trudila izdvojiti vrijeme za njega,jer smatram da ako nemamo vremena onda je bolje da i nemamo ljubimca. Pa čak i kad sam morala ustati prije zore igrala sam se s njim do kasno u noć. No jedne večeri umor me savladao,nisam znala kako se zovem a Bubimir je bio u punoj snazi za igru. Po podu sam mu poredala igračke no uzalud. Ništa ga nije zanimalo osim da ustanem iz kreveta i igram se s njime. Tada sam krenula prvu pomoć potražiti na internetu i našla.
Uspavanke za mace. Bila sam sretna,a još sretnija kada sam vidjela da je zaspao doslovno za minutu. Od tada stalno sam mu puštala prije spavanja i napokon sam se koliko toliko uspjela naspavati.
Eto,to su samo neki od događaja mog malog princa,i baš sada kad sam htjela svojih 5 minuta,on je dobio "žutu minutu" i odlučio razvaljivati sve oko sebe iako ima i previše igračaka. No nakon nekoliko minuta se smirio i legao pored mene,a ubrzo i zaspao.
Trik? -Uspavanka,naravno...
Toliko od mene za sada..
Hvala na izdvojenom vremenu...
LP
P
- 18:31 -
