Šutnja
Evo već peti dan boravim u nekom čudnom stanju izostanka govorne komunikacije. Povremeno razmijenim poneku riječ s kolegom u uredu, s tim da on uglavnom govori, a ja se uglavnom pravim da ga slušam. Da me u utorak poslijepodne Elly-b nije izvukla u grad na kavu, mogla bih sad s pravom svoj društveni život proglasiti klinički mrtvim. Dakle, komunikacija mi se svela na komentiranje blogova i prorijeđeno dopisivanje e-mailom. Neki bi rekli da je riječ o depresiji, ali to sigurno nije to jer je jedan od simptoma depresije izostanak apetita, na što se, na žalost, ne mogu potužiti. Nemam ni suicidalnih poriva, u biti nekako mi je apsolutno svejedno. Da se ne osjećam ovako gnjilo iznutra, pomislila bih čak da me snašla nirvana. I tako, družeći se intenzivno sa svojim mislima, postavila sam sama sebi dijagnozu, ali ne i terapiju. Iz mene kao da je neki svemirski usisivač preko noći isisao svu radost življenja i napravio golemu prazninu koju sad bezuspješno pokušavam popuniti čokoladom i grickalicama. Proći će, jelda? |
