Kako je sve počelo
|
POČETAK Prije pet i pol godina (kako vrijeme leti!) jedna je mlada majka bila na bolovanju sa svojim četverogodišnjim sinom. Bila je zaposlena na prilično zahtjevnom radnom mjestu na kojem je godinama radila posao najmanje dvoje ljudi i ovo joj je bilo prvi put da je koristila bolovanje. Dijete je bilo prilično bolesno i iscrpljeno, tako da je veći dio dana spavalo. Nakon što je obavila sve poslove, skuhala ručak djetetu koje je bilo na dijeti i posebno ostatku obitelji, pospremila i očistila stan, obavila sve poslove koje je imala u planu, a dijete je zaspalo i nije tražilo njenu pozornost, mlada je žena osjećala nemir. Njena je majka također bila bolesna, i to od vrlo teške bolesti od koje se umire. Junakinja ove priče tada se nije bila u stanju pomiriti s takvom prognozom i vjerovala je da je moguće da se netko izliječi te da će taj netko biti baš njena mama. To joj se tada činilo tako savršeno logičnim (Napomena onima koji to dosad nisu primijetili - naša je junakinja bila jedan od onih rijetkih ekstremno naivnih optimista). Mama je bila operirana dvije jeseni ranije i činilo se da je ozdravila. Međutim, bolest se samo pritajila, što su dvije godine kasnije pokazale metastaze koje su se za to vrijeme potajice širile tijelom i zauzimale vitalne organe. Dakle, imamo jednu osobu naučenu na iscrpljujući svakodnevni rad, majku i kćer u jednom, frustriranu zbog vlastite nemoći da išta promijeni. Ta osoba odjednom ima puno više vremena za razmišljanje nego inače, što rezultira idejom da potraži pletaće igle i vunu, te to vrijeme iskoristi za nešto kreativno i korisno. A ujedno tako smirujuće. I opuštajuće. I optimistično. Nakon dugo vremena uzima u ruke igle i pređu. Naniže očice, plete prvi red, usta se razvlače u osmijeh, isprva malen, no sa svakom očicom on je sve veći i veći. Ona shvaća koliko ju je smirila, opustila, razvedrila ova tako jednostavna radnja koju je naučila od svoje mame još dok joj je bilo 8 godina. Ta je spoznaja ispunja tolikim ponosom i radošću da poželi svoje pozitivne emocije podijeliti sa cijelim svijetom. S obzirom na to da joj je jedan od hobija i web dizajn, odlučuje ga iskoristiti te se odlučuje na pokretanje pletačkog bloga u tada još autorima prilično siromašnoj hrvatskoj blogosferi. Svjesna da bi mogla naići na napade, ruganje i sline neželjene nuspojave, psihički se priprema za obranu bloga kojem namjerno daje naziv "Pletenje je cool" kako bi svima dala do znanja što ona misli o pletenju i da ga na ovaj način namjerava izvući iz naftalina, afirmirati ga te mu vratiti dignitet. Piše svoj prvi post Zašto pletenje? Pet i pol godina kasnije zadovoljno promatra vojsku pletača koji su u međuvremenu pootvarali svoje blogove, naučili plesti, prisjetili se te zaboravljene vještine ili tek otkrili taj jedinstveni način opuštajućeg stvaranja, a sve bez straha da će im se netko rugati, štoviše s ponosom što su savladali tako korisnu i cijenjenu vještinu. |
