Morbidno, bizarno i gadno...ili ne? :)

Ma stavit ću... i nije zapravo bitno hoće li tko čitat... ako vam se da, samo izvolite... nadam se samo da neće bit baš jako loše i dosadno... :) ajd, dosta sad gluposti... :) evo:

I

Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo… Čak ni On to nije znao.
Tako je to bilo do jednoga sunčanog ljetnog dana…

II

Djevojka se probudila. Bila je nesretna. Što god pokušala, ništa joj u životu nije išlo od ruke. Već se polako počela miriti s tim. Da, znala bi ponekad zaplakati u samoći svoje sobe, ali to je bilo sve rjeđe. I suze mogu presušiti.
U zadnje vrijeme dane je provodila hodajući ulicama svoga grada, besciljno. To je bilo mučno iskustvo, ali nekako se podsvjesno i željela mučiti. Gledati sve te skitnice, beskućnike, propalice,… Nekako je uvijek dospijevala među njih. Prije je plakala zbog njihove bijede. Sad je to prestalo. Preostao je samo neugodan osjećaj, neka tupa bol. I razočaranje samom sobom. Ona je bila tako bezvoljna, a u životu joj je bilo nemjerljivo bolje nego ovim jadnicima. Imala je stan, obitelj, hranu,… A bila je nesretna. Kakvi bi tek onda oni trebali biti? Pokušavala bi od sebe odagnati te misli, ali nije išlo. Znala je da bi trebala biti zadovoljna onim što ima. Govorila si je to neprekidno. Nije pomagalo. Uopće.
Htjela je biti poput njih. Poput ptica koje slobodno lete. Koje ljudi ne mogu zaustaviti, kao što nju jesu. Sanjala je to svaku noć. Gradski skitnice znali su za taj njen san. Samo oni. Oni su je jedini razumjeli. Drugi bi joj se smijali, znala je to. Smijali bi se njenoj vjeri da će jednog dana doista poletjeti, riješiti se svih svojih nevolja. A ona je čvrsto vjerovala u to. Letjet će, jednog dana. Slobodna poput ptice…

III

Svećenik je, mrzovoljan, sjedio u svojoj sobi. Mrzovoljan samo u duši. Na licu mu se mogao vidjeti širok osmijeh. Upravo je pred njim sjedila bogata udovica, koja očito nije imala pametnijeg posla od neprekidnog doniranja novaca njegovoj crkvi. Spremala se dati prilično velik iznos. Svećeniku su se raširile oči kad je čuo o kolikoj je svoti tu zapravo riječ. Moći će i sebi uzeti dio, a nitko neće primijetiti. Mrzovolje je polako nestajalo.
Svećenik je mrzio svoj poziv. Morao je to postati, takav je bio običaj u njegovu selu. Jedno dijete u obitelji uvijek je postajalo svećenik ili časna sestra. Sam je bio kriv za svoju sudbinu. Bio je uvijek dobar, poslušan, miran… Barem izvana. A iznutra, bilo je potpuno drugačije. No, nije dopuštao da to unutarnje zlo izađe van. Osim jednom. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Osim za bebu. Beba je umrla. Bacio ju je u bunar, prazan. Od bebe je doslovce ostala samo kaša krvi, mesa i kostiju. Nitko nikad nije saznao kako se to dogodilo. Slučaj je ostao zauvijek nerazriješen. Ali nije on bio kriv… jednostavno nije mogao podnijeti bebin plač. To ga je ubijalo. I ovo je bilo jedino rješenje. Nije se uopće kajao. Ali više si takvo što nije mogao dopustiti. Bilo je preopasno.
Mrzio je što mora uvijek biti dobre volje, dobar pastir spreman pomoći drugima. Želio je sve te ljude, koji su mu neprestano dolazili sa svojim blesavim pričama i molbama, molitvama i darovima, baciti u bunar. Jer i oni su ga ubijali, svojim plačem prema kojem se onaj bebin činio ništavan. Sanjao je to. A za taj san nitko nije znao osim njegova dnevnika. Možda će doći dan kad će to doista moći i učiniti…

IV

Propali student zamišljeno je sjedio za svojom kavom. Nije imao snage priznati da nikad ništa neće biti od njega. Njegovi roditelji ponosili su se njime. Ni njima nije mogao reći da je s njegovim studijem gotovo. Ne bi mogao podnijeti njihovo razočaranje. Jer dali su mu sve.
Nije to bilo najgore. Volio je djevojku. Istinski. Ali nikad joj to nije rekao. Mislio je to učiniti kad napokon nešto napravi od svog života. Čini se, nikada to neće učiniti. Ona bi ga prezrela. A ako i ne bi, on bi prezirao samog sebe… jer nije je vrijedan. Ona je dobra, ne treba joj takva propalica kao on koji nije u stanju ništa završiti do kraja. Uvijek odustaje od svega čim naiđu prvi problemi. Mrzio se je zbog tog. Bio je kukavica. Propao je, a nije se čak usudio to nikome ni reći. Čemu da živi uopće? Nije znao. Ali bio je prevelika kukavica da prekine to što se u njegovu slučaju jedva moglo zvati životom.
Želio joj je priznati da je voli. Svim svojim srcem. Sanjao je o tome. Za taj njegov san znao je samo maleni plišani medvjedić, kojega mu je ona jednom davno poklonila. Čuvao ga je kao oči u glavi. I povjeravao mu se, koliko god znao da je to besmisleno. Za njega je jedino mogao dati ruku u vatru da će šutjeti o svemu što mu kaže. A to mu je bilo najvažnije. Makar, htio je da dođe dan kad će moći to reći i njoj. Nadao se da će doći…



V

Popularni pjevač glupo je zurio kroz prozor. Jučer je imao nastup na skupu najveće desničarske stranke u ovoj državi i bio je umoran. I pomalo mamuran, morao je priznati. Boljela ga je glava i nije mogao jasno razmišljati ni o čemu. Najbolje bi bilo da ode odspavati još malo.
On uopće nije želio biti ovo što je postao. Ni približno. Mrzio je sve što ga je okruživalo, sve te glupe parole koje je morao slušati na svojim koncertima, sve te sirove ljude koji su znali sve riječi njegovih pjesama, ako se to uopće moglo nazvati pjesmama, napamet… Znao je da ga svi imalo pametni ljudi doživljavaju kao najveću budalu, i nije im uopće to zamjerao. Bili su u pravu. Ali novac ga je previše privlačio, kao i slava. Jer, bio je slavan, bar među tim ljudskim ološem, kako ga je on zvao. A to mu se sviđalo. I još se više mrzio zbog toga. Ali, nije si mogao pomoći. Ovako mu je bilo previše dobro da to prekida, nije se želio ni mogao upuštati u nešto novo i nesigurno.
Uvijek je sanjao o tome da postane baletan. Za to je znao samo njegov otac, koji ga je jednom zatekao u baletnim papučama koje je ukrao od jedne djevojčice. Morao mu se zakleti da nikad više neće ni pomisliti na to. Zakleo se. Ali, mislio je na to, itekako. Samo to više nikad nije spominjao. No, dao bi sve da se jednom ostvari taj njegov san…

VI

Bio je to sunčani ljetni dan. Ali ljudi su bili uznemireni. Jer to je bio zadnji dan njihova života, zadnji dan Zemlje, zadnji dan svega…
Saznali su to tek jučer. Nekako neobjašnjivo, astronomi su ugledali neku čudnu masu koja se izrazito brzo kretala prema Zemlji. Kao da se pojavila niotkud. A to je bilo nemoguće. No, drugog objašnjenja nije bilo. Taj Kamen, kako su ga ljudi nazvali, prije nije postojao. Samo se odjednom pojavio. I krenuo prema Zemlji da uništi sve ljude na njoj… Danas u 12 sati.
Čuvši vijest, djevojka je osjetila neku čudnu mirnoću. Znala je da je došao dan.
Svećenik se prvo malo uplašio… a zatim se veselo nasmijao. I on je znao da je došao dan.
Propali student pomislio je kako sad može reći što mu je na srcu. Jer ionako je sve gotovo. Došao je dan i za njega.
Popularni pjevač se strašno uplašio. A onda se smirio. Napokon će se ostvariti i njegov san. I za to je napokon došao dan.




VII

Djevojka je krenula prema crkvi na kraju grada. Tamo su bile ptice. Tamo je bila sloboda. Uspela se na vrh. Sad je mogla letjeti. Ionako više ništa nije bilo važno. Sad je mogla sve što je htjela. Sjetila se skitnica. Oni bi sad bili sretni zbog nje. Njen san će se ostvariti. Hvala Kamenu… da nema njega, ne bi se ovo nikada dogodilo.
Skočila je. I poletjela. Bilo je predivno. Napokon je bila slobodna. Vjetar joj je vijorio kosom. Neopisivo… Svi njeni snovi su se ostvarili.
Ugledala je skitnicu. U ruci je imao kocku. Lagano ju je bacao i ponovo hvatao. Smiješio se. Čudno... A onda je pala na nešto tvrdo…

VIII

Svećenik je već bio u crkvi. Pred njim gomila ljudi. Vjerovali su svakoj njegovoj riječi. Pogotovo u ovim trenucima, trenucima kraja, kad su se bojali svega. Rekao je da ga slijede, da mu se noćas ukazao anđeo i rekao mu što treba učiniti. Oni su ga slijedili sve do vrha. Došao je trenutak. Sad se njegov san može napokon i ostvariti. Hvala Bogu… ne, bolje rečeno, hvala Kamenu.
Naredio im je da skoče. Neki su ga spremno poslušali. Neki su ga gledali sa strahom u očima. Ali i oni su naposljetku skočili. Jer, ionako je bio kraj, više nije bilo ničega iza… a ovako će bar imati život poslije ovoga. Tako je anđeo rekao svećeniku, a oni mu nisu imali razloga ne vjerovati.
Kad su svi skočili, svećenik uzdahne od olakšanja. Nije bio bunar, ali i ovo je bila dostojna zamjena. Nakratko pogleda udesno. Na podu se nalazio njegov dnevnik… a odnekud se dokotrljala i kocka. Čudno… Svećenik protrlja oči. Mora da je nekom ispala iz džepa…

IX

Propali student dotrčao je do crkve, bez daha. Rekli su mu da je djevojka tamo otišla. Nekako je predosjećao i zašto. Nadao se da je stigao na vrijeme…
Ugledao ju je na podu, među hrpom drugih ljudi. Počeo je plakati od muke. Bilo je kasno. Njegov san se neće ostvariti… Tada je čuo jecaj, njen jecaj. Brzo se približio. Još je bila živa. Gledala ga je svojim dragim očima. Rekla je da je letjela. On ju je zagrlio… i priznao da ju voli. Sretno se nasmiješila. A zatim i on… Bio je presretan. Hvala Kamenu na svemu.
Izvadio je iz džepa medvjedića. Nježno ga je položio pokraj nje. Ali, u njegovoj plišanoj ruci nešto je bilo… Kocka. Čudno. Nije se sjećao da ju je tu stavio…


X

Popularni pjevač čuo je svećenikovu priču o anđelu. Nije znao treba li mu vjerovati ili ne. Ali znao je da će ga poslušati. I ispuniti svoj davni san…Hvala Kamenu.
Pojavio se u crkvi, zajedno sa ostalom gomilom ljudi oko svećenika. Obučen kao baletan. Ljudi su ga pomalo čudno gledali, ali nitko mu ništa nije rekao… Znali su da je kraj, pa koji bi smisao bilo što rečeno imalo? Čak je i svećenik šutio. Pjevač je bio presretan. Ispunio se njegov san iz djetinjstva. Polako je zaplesao. Nije mu išlo baš najbolje, ali nije mario. Ionako je bilo gotovo. Prilazio je sve bliže i bliže rubu…
Ugledao je oca. Igrao se s nekom kockom. Čudno, nije mu to bio običaj… A tada ga je netko gurnuo… i on je pao…

XI

Prošlo je 12 sati. Ništa se nije dogodilo. Kamen je, isto onako neobjašnjivo kako se pojavio, i nestao. Ljudi koji su još bili živi zbunjeno su se gledali… Kod nekih se javljala strava zbog onoga što su počinili… Kod nekih samo iznenađenje. Jer ljudi su u dubini duše zvijeri. I anđeli. Ili samo lažljivci…
Propali student je gledao u mrtvo tijelo svoje ljubavi. Plakao je.
Svećenik je zurio u mrtvo tijelo u baletnoj odjeći. Grohotom se smijao.
Pjevač i djevojka ležali su mrtvi sa sretnim smiješkom na licu.

XII

Svijet se polako vraćao u normalu. Odlučilo se zaboraviti na sve što se dogodilo. Mrtve su pokopali, živi su nastavili živjeti. Neki od njih. Neki su odlučili to okončati. Nisu mogli živjeti s posljedicama svojih djela. Naprotiv, neke to uopće nije smetalo. Jer ljudi su zvijeri. I anđeli.
Svećenik je nastavio živjeti. Nije osjećao ni trunku kajanja. Dapače, bio je presretan, jer ostao je živ. Bio je uspješan tokom svog daljnjeg života na ovom svijetu. Jednom u budućnosti, postat će Papa… Ali to je već druga priča…
Propali student odlučio je sve okončati. Previše tuge sakupilo se u njemu. Ostavio je oproštajno pismo, popio hrpu tableta protiv bolova… Kad su ga našli, bilo je prekasno. Već se pridružio djevojci.
Pjevač i djevojka ležali su mirni u svojim grobovima.



XIII

Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo…On je to pokušao saznati…
On je poslao Kamen. Da vidi što bi bilo. I vidio je. Bilo je zvijeri koje su bile cijenjene nakon svega. Bilo je anđela koji su umrli zbog svojih snova i želja. Ali najviše je bilo lažljivaca… Jer ljudi su takvi. Lažu da bi živjeli. Žive da bi lagali. Puno njih. A nakon Kamena, kad su se trebali suočiti s posljedicama svojih laži, mnogi su se slomili. Bilo je preteško. Bar za neke. Očekivano.
On nije osjećao sreću zbog svega. Niti tugu. Ništa, osim znatiželje da vidi kakvo je zapravo djelo ruku njegovih… kakvi su ljudi. Zvijeri, anđeli, ili lažljivci. Ili možda sve troje odjednom.
Bacio je Kocku. Kao što je to i do sada činio… i određivao sudbine ljudi. Ma koliko god se ljudima činilo da je to radio netko drugi. Jer on je bio sveprisutan. Svemoguć. Sveznajući. Ali usprkos svemu tome volio se igrati. I zadovoljavati svoju znatiželju. A Kocka i Kamen bile su jako zanimljive igračke, bar za nekoga poput Njega… Jer on je na neki način bio dijete…
Opet je bacio Kocku. I odredio sudbinu nekom anđelu, zvijeri ili lažljivcu… Nekom čovjeku…

E ovak... napisala sam kao jednu malo dužu priču... pa sad ne znam ima li smisla da je tu stavim ili ne... malo je čudna... ispala je drukčije nego što sam prvotno mislila... sad liči na nešto drugo, al to sam skužila tek kad je bila već gotova... i ne znam hoće li to tko drugi primijetit, na što to liči... no dosta sad o tom, ak želite da je stavim, recite ( ako ovo još tko čita osim 5-6 ljudi :) )... možete ostavit komentar, il mi reć na bilo koji drugi način... pa ak bude zainteresiranih, stavit ću je... :)

Mrak. Već sam navikao na mrak. Zapravo, svjetla se više ni ne sjećam. Kao ni mnogo čega drugoga. Hladno je. Osjećam strahovitu bol. I vi biste, da sjedite u jednom te istom položaju već... ne znam, vjerojatno nekoliko mjeseci. Ne zapažam više ni protjecanje vremena. Sve je isto. Već dugo...
Zagnojene rane, smrad tijela neopranog otkad sam tu dospio, glad, prljavština... nije to najgore. Nimalo najgore. To se dade podnijeti... čovjek se navikne. Mora. Ali samoća, tišina, mrak... čovjek se ne navikne. Mora. Ali ne može.
Hrane me. Splačinama, ne znam uopće što mi daju... ali me hrane. Žele me živog. Ne znam zašto. Iskreno, nije me ni briga. Postao sam ravnodušan. Sjedim i gledam u jednu točku. Već danima. Istina, ponekad zaspem. Probudim se nakon nekog vremena, naravno. I dalje gledam u tu točku. Jer, jedina mi je preostala.
Crne je boje. Niti ne može biti drukčija. Ustvari, ne znam postoji li uopće. Nije ni bitno. Otkad je gledam, sve je drukčije. Drukčije mislim, moglo bi se reći... Kompleksnije, začudo, iako je ta točka sasvim jednostavna...
Točka... moj najbolji prijatelj. Tako savršena, savršena toliko da je to nevjerojatno, oličenje savršenstva.
Gledajući u nju, čini mi se kao da se širi... i postaje nešto drugo. Veliko. Žive boje, ljepota, toplina, šarenilo, bljesak, živost, roje se oko točke, prekrasni u svom nemiru, tako puni života i snage. A ja sam vezan. Zauvijek, do kraja... nema mi spasa. Ne, lažem... točka će me spasiti. I ono oko nje. Moraju, zato i postoje, tek sada sam to shvatio. Oni su tu radi mene. Nestajući u tom vrtlogu, ponirem u dubinu svega, sve mi je najednom kristalno jasno... putujem okružen znanjem, moći. Nisam više zatočen. Bližim se odgovoru, tako dalekom, ali zapravo jasnom, mogućem i prisutnom. Uskoro ću znati, gdje sam, tko sam, tko misli da me zatočio, zašto... Ali, što je sad ovo... neki zvuk... točke nema. Gotovo je.
Muha, naravno, muha uvijek sve upropasti. Leti oko moje točke... i zuji. Ne prestaje. Zvuk gori od bilo čega što čovjek može zamisliti... Para mi mozak. Ne mogu misliti, ne mogu saznati odgovor. Sve zbog jedne muhe, malene, neznatne, ali tako zle... i glasne. Sad je već postalo neizdrživo. Ubio bih je, zgazio, mrcvario je, sve dok ne bi nestala i postala mala crna točka... Ali, točka u koju ne bih gledao, jer to nije moja točka. To bi bila točka koja je uništila moju točku. Moram ubiti muhu, moram stvoriti tu točku, moram, radi kompenzacije, ravnoteže sila u svemiru, radi smisla života... To ću i učiniti.
Zaboravio sam na lance. Tipično za mene. Zaboraviti glavni problem, koji je, u konačnici, i doveo do toga da želim ubiti muhu. Ne mogu, vezan sam. Ali neće me to spriječiti. Ne smije. Jer moram to učiniti... moram, da, moram. Tako mi je rečeno. Ne znam otkud mi sad to, ali znam da je tako.
Zuji... opet. Poludjet ću! Vrištim od muke. Plačem. Moram se osloboditi tih lanaca. Ma koliko to možda boljelo...
Trzam rukama i nogama, divljački. Ako se dovoljno jako potrudim, uspjet ću. Lanci mi se urezuju u kožu na ruci. Vučem. Osjećam da se nešto događa. Čujem neki čudan zvuk, drukčiji od onog sveprisutnog iritantnog zujanja. Zvuk pucanja. Trudim se jače... krv. Neka, nije bitno, proći će. A ako i ne prođe, nema veze. Samo moram strgnuti lance. Opet vrištim... ovaj put od bola... neizdrživog... oslobođen sam... ali ne, nisam to htio. Moja ruka... nema je. Leži na podu... kraj nje sjekira. Vidim svjetlo, nakon dugo vremena... i sablasni cerek čovjeka u bijelom... bijelom sa crvenim točkama... crvenim točkama moje krvi. Sve mi je mutno. Vidim muhu. Sad plazi po mojoj ruci. Mojoj bivšoj ruci. Mrzim je. Muhu, ruku, sjekiru, svejedno. Od bola se ne mogu okrenuti i pogledati svoju točku. Svoj spas. Gotovo je.
Čovjek u bijelom me gleda. Smije se. Ne znam tko je... ali zao je. Krvnički zao. Muha mu sleti na podlakticu. On je miluje. Ona kao da mu se smiješi. Znam, muha se ne može smiješiti... ali ova se je smiješila, kunem se... svojom točkom.
Više ne vidim ništa... samo čujem muhu. Znam, umirem, a svoju točku ne vidim. Gotovo je, sada sigurno.
***
Čovjek u bijelom uzeo je injekciju sa sredstvom za uspavljivanje s poda i odveo onesviještenog čovjeka u bolnicu. Luđak. Opasan za sebe i druge. Specijalnost mu je bila samoozljeđivanje. Naravno, uskoro će se opet oporaviti. Možda je izgledalo grozno što su ga držali zavezanog i samog, ali, nije bilo drugog rješenja. Bio je lud u potpunosti. Recimo, sad je buncao o nekakvoj odrezanoj ruci, muhi, točki... bolničaru ništa nije bilo jasno. Nije se, doduše, ni trudio previše da mu postane. On je bio normalan, i nije htio da se to promijeni.
Ugledao je muhu na svojoj ruci. Potjerao ju je. Ona je otišla, ali... je li mu to namignula? Ne, nije, naravno... to je bio samo stresan dan, i sad ovaj luđak... mora da mu se priviđa...
Muha je polagano odletjela na točku.

Evo, opet sam nekaj napisala nakon dugo vremena... nije da sam se previše trudila, al eto... ako vam se ne svidi, što vjerojatno i neće, oprostite... možda drugi put bude bolje... ma dosta više, ionak pričam gluposti... :) sami pročitajte ak vam se da...



To je hodalo uokolo. Tražilo je plijen. Vrebalo je, ništa nije moglo izbjeći njegovu pozornu pogledu. Negdje u blizini čulo je šušanj... mačka. Da, eno je...Pogled pun strave. Uskoro ga je nestalo. Bilo je zabavno, ali preobično. Trebalo mu je nešto izazovnije. Polako je hodalo prema otvorenim vratima. Kroz njih, kao u nekom stravičnom bijegu, projuri divovski pas. A onda stane. Nanjušio je njegov smrad. Kad je shvatio što mu se približava, bilo je kasno.... I to je brzo bilo gotovo. Sad je nesmetano moglo ući kroz vrata. Vidjelo je stol... za stolom ljudi. Ljudi ga nisu mogli vidjeti. Ali, mogli su ga osjetiti, itekako. Premda, ako im je to bio prvi susret s njim, bilo je teže. A mnogi nisu nikad dočekali drugi... Ovima je bio prvi. Počeli su se nelagodno meškoljiti, ne znajući zašto. Hodalo je prema njima... Užitak. Okus svježeg mesa. Vrištanje. Napokon je bilo sretno...

***

Probudio se u rupi... Nije znao kako se tu našao. Trenutno, nije znao ni kako se zove. Nešto sa S... Ma ne, kako mu je to uopće palo na pamet.... Sad se sjetio... Mario. Zvao se Mario. Ali još uvijek nije znao gdje je. Kao da je prespavao posljednjih par sati, a netko ga je za to vrijeme doveo na ovo nepoznato mjesto... Posljednje čega se sjećao bila je njegova kuća, njegova obitelj, kako svi sjede za kuhinjskim stolom i slave treći rođendan njegove najmlađe kćeri. A od tada... mrak.
Ustao je i izašao iz rupe. Krajolik kao da mu je bio poznat. Ali to nije bilo moguće. Jer, istovremeno je bio i neopisivo drukčiji. Pun smrada, nekog nadnaravnog smrada... koji je ispunio svaku pukotinu. Pokušavajući zaboraviti na to, krenuo je naprijed. Nepripremljen na užasan prizor koji ga je dočekao, skoro se srušio od šoka. Crijeva, muhe, krv... cijedili su se iz utrobe nečega... nečega što je prije možda bila mačka. Ali ipak, kao hipnotiziran, morao je prići bliže. Zapuhnuo ga je užasan vonj... nekako poznat. Iz utrobe su izlazili crvi. S velikim naporom, uspio se odmaknuti. Vidio je kuću... koju je od nekud znao. Pred vratima, još jedan leš. Ovaj put pas. Skoro je povratio od odvratnosti... Naime, psu je bila oderana koža. Izgledao je sablasno, no istovremeno i nekako lijepo. Zgadila mu se i sama pomisao na to da mu tako nešto izgleda lijepo... ali nije si mogao pomoći. Prekoračio je psa i ušao u kuću... Premda se bojao. Jer, znao je što ga tamo vrlo vjerojatno očekuje....
I nije se prevario. Čak se nije ni užasnuo. Jer, već je otupio od šokova, a i činilo mu se da polako počinje shvaćati... iako još nije vjerovao. Na podu su ležali ostaci odjeće, kostiju, komadića mesa i krvi. Vidio je kapicu koju je nosila njegova trogodišnja kći na proslavi svog rođendana... Ostatke torte... Preostala je samo jedna svjećica. Pištolj-igračku svog sedmogodišnjeg sina... Barbiku starije kćeri, koju je dobila za prošli Božić... Pramen jarkocrvene kose koji je nedvojbeno pripadao njegovoj ženi... Komad noge od koljena naniže, a crvena cipelica pokazivala je da se radi o ostatku njegove mlađe kćeri... Sad je već bio skoro siguran u sve što se dogodilo. Znao je tko je bio. Tj. što je bilo...

***

Igor je sjedio za svojim kompjuterom. Bio je zadovoljan. Jer, imati kao lika uzornog obiteljskog čovjeka, koji živi u lijepoj kući sa psom i mačkom, nije bilo nimalo zabavno. A skupiti dovoljno bodova da postaneš Sargon... E to je već bilo puno zabavnije. A on je to upravo sad postao. I nije namjeravao tako brzo to prestati biti... Jer on je Sargona volio...

***

Da, bilo je Sargon... Demon, koji je bio više svjestan nego što su glupi ljudi mislili... Demon, koji nije bio samo virtualni lik... bar ne od sada... od trenutka kad ga je onaj blesavi dječak Igor zavolio. To nije bilo razumno od njega... uskoro će to i uvidjeti. Ali, ljudi su općenito nerazumna bića...

***

Igor je osjetio nešto čudno. Počeo se, nekako neobjašnjivo, preobražavati. Prvo su mu počele rasti pandže... koje su bez problema mogle rasporiti mačku, oderati kožu psu, raskomadati čovjeka... Zatim je postao nekako širi... i veći. Koža mu je postala crvene boje, a počeli su mu rasti i rogovi... Cijeli proces završio je jako brzo. Igora više nije bilo... bio je to Sargon.
Spustio se niz stepenice... izašao kroz kućna vrata. Životinje su se počele uzbuđeno glasati i bježati. One su, pametnije od ljudi, nekako znale tko je i što je on... A blesavi ljudi nisu ga mogli vidjeti. Smrad koji su osjećali, zanemarivali su... Jer, objašnjenje je bilo previše nemoguće...pa su ga odbacili...

***

Dva mjeseca poslije, ljudi više nije bilo. Ostao je samo Sargon. Pomislio je kako je vrijeme za odmor... Vratit će se u svoje rodno mjesto i tamo ostati dok se ljudi opet ne pojave. Jer, dosadni su oni... doći će opet, sigurno... kao što su uvijek u prošlosti dolazili. Tipično za njih. Ali za to treba vremena. Sasvim dovoljno vremena da se Sargon odmori. A onda će opet neki mali glupi dječak, ili djevojčica, ili već netko zavoljeti tog crvenog demona... a on je nestrpljivo iščekivao taj trenutak, iako ga je već proživio bezbroj puta... i on će opet doći... sve ih uništiti... i tako u beskraj...
Sargon je, zadovoljan, zaspao.

Hm.....da, nisam dugo nikaj napisala...nije me bilo, pa eto...no dosta sad o tome...ova priča i nije tako jako morbidna...malo je čudna za mene...govori o tome kako nije sve onako kakvim se čini na prvi pogled... ne znam otkud mi sad ta tema...ali nije ni bitno...neću sad govorit kak nisam baš zadovoljna...jer nikad nisam, niti ću bit...ma sad stvarno dosta, pročitajte, i molim vas, svi koji to učinite, ostavite bar par rečenica kao komentar, da znam kak vam se čini...makar ne znam baš hoće li vam se svidjet...evo:



Ona je ubila svoju najbolju prijateljicu. Sudili su joj. Naravno, i osudili je...Trideset godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja... Sasvim očekivano...

On je bio heroj. Jedini se uspio spasiti iz goruće kuće. Nažalost, usprkos tome što je svoj život izložio opasnosti da ga spasi, njegov najbolji prijatelj nije uspio preživjeti. Svi su mu izražavali sućut i divili mu se. Sasvim očekivano...

Ona je šetala livadom. Vidjela je sve sebi drage ljude. Svoju prijateljicu također. Bila je vesela, mirna, sa zahvalnim smiješkom na licu. Njoj je to bilo drago. Sjele su ispod rascvjetanog stabla. Pričale su, dugo su pričale...o svemu. Nije im ponestajalo riječi. No ono što se osobito isticalo bio je sveprisutan osjećaj zahvalnosti...Ona je bila tu, uvijek prisutna...Zahvalnost za sve što je učinila za svoju prijateljicu. Usprkos svemu...Jer, morala je. Srce joj nije dalo drugačije... A prijateljica ju je gledala, puna ljubavi i sreće.Sasvim neočekivano...Ona se probudila.

On je bio u ćeliji. Sam. Mrak svuda oko njega. Prijatelja nije bilo. Odahnuo je na trenutak... Ali, evo ga opet...Bez pola lica...Kože koja se gulila. Ali najgori je bio pogled njegova jednog oka... Prezir, da. Ta riječ najbolje opisuje taj pogled. A njega je obuzeo užas. Prijatelj se približavao. Pružao je svoje koščate, izgorjele ruke prema njemu. Naposljetku ga i dodirnuo... On je zavrištao krikom punim strave koji se izgubio u tišini zidova...Nitko ga nije mogao čuti, nitko ga nije htio čuti. Bio je sam s tom užasnom spodobom. I bojao se. Beskrajno se bojao. Sasvim neočekivano...On se probudio.

Njena prijateljica je umirala. Mučila se u bolovima mjesecima. Ništa joj nije pomagalo. Ona je nije mogla takvu gledati. Znala ju je vedru, veselu i nasmijanu...Ovo nije bila njena prijateljica...Znala je da i ona to želi. Donijela je tablete. Prijateljica ih je popila, uz njenu pomoć. Htjela je to. Našli su je sutra ujutro kako leži mrtva na bolničkom krevetu, bez onog bolnog grča na licu koji je zadnjih mjeseci uvijek bio prisutan.

Njegov prijatelj bio je s njim na ljetovanju. Mrzio je svog prijatelja. Jer, uvijek je u svemu bio bolji od njega...A kap koja je prelila čašu dogodila se sinoć. Saznao je da nije dobio posao kojeg je želio. A tko drugi ga je dobio nego njegov prijatelj? Ne, nije namjerno izazvao požar. Ali, zašto da ne iskoristi priliku koja mu se pružala? Ostavio je prijatelja da spava. Probudio se kad je već bilo prekasno. Vrištao je, zvao pomoć. Neka. Iznio ga je tek kad je ovaj već umro. Vatrogasci su ga našli ispred izgorjele kuće kako stoji kraj mrtvog prijatelja sa suzama u očima.

Suđenje nije dugo trajalo. Sve se brzo riješilo. Monstruzno ubojstvo osobe koja više nije bila uračunljiva zbog bolova. Gadila se i svom odvjetniku dodijeljenom po službenoj dužnosti. Ubiti najbolju prijateljicu? U svima je to izazivalo gnušanje. Krajnje gnušanje. Presudu je bilo lako donijeti. Umrla je u zatvoru nakon dvadest pet godina. Na pogreb joj nije nitko došao. Nitko joj nikad nije posjetio grob. Sasvim očekivano...

Njegova priča bila je objavljena u svim novinama. Proglašen je herojem godine. Ljude je osobito dirnula njegova ucviljenost i tuga zbog prijateljeve smrti, kao i odbijanje bilo kakve hvale na svoj račun. Što će mu to ako njega više nema, obrazlagao je. I svi su ga smatrali velikim čovjekom. Oženio se, dobio djecu...Doživio duboku starost. Na pokopu se skupilo monoštvo ljudi i oplakivalo ga. Na njegovom grobu uvijek je bilo svježeg cvijeća. Sasvim očekivano...