Hm.....da, nisam dugo nikaj napisala...nije me bilo, pa eto...no dosta sad o tome...ova priča i nije tako jako morbidna...malo je čudna za mene...govori o tome kako nije sve onako kakvim se čini na prvi pogled... ne znam otkud mi sad ta tema...ali nije ni bitno...neću sad govorit kak nisam baš zadovoljna...jer nikad nisam, niti ću bit...ma sad stvarno dosta, pročitajte, i molim vas, svi koji to učinite, ostavite bar par rečenica kao komentar, da znam kak vam se čini...makar ne znam baš hoće li vam se svidjet...evo:
Ona je ubila svoju najbolju prijateljicu. Sudili su joj. Naravno, i osudili je...Trideset godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja... Sasvim očekivano...
On je bio heroj. Jedini se uspio spasiti iz goruće kuće. Nažalost, usprkos tome što je svoj život izložio opasnosti da ga spasi, njegov najbolji prijatelj nije uspio preživjeti. Svi su mu izražavali sućut i divili mu se. Sasvim očekivano...
Ona je šetala livadom. Vidjela je sve sebi drage ljude. Svoju prijateljicu također. Bila je vesela, mirna, sa zahvalnim smiješkom na licu. Njoj je to bilo drago. Sjele su ispod rascvjetanog stabla. Pričale su, dugo su pričale...o svemu. Nije im ponestajalo riječi. No ono što se osobito isticalo bio je sveprisutan osjećaj zahvalnosti...Ona je bila tu, uvijek prisutna...Zahvalnost za sve što je učinila za svoju prijateljicu. Usprkos svemu...Jer, morala je. Srce joj nije dalo drugačije... A prijateljica ju je gledala, puna ljubavi i sreće.Sasvim neočekivano...Ona se probudila.
On je bio u ćeliji. Sam. Mrak svuda oko njega. Prijatelja nije bilo. Odahnuo je na trenutak... Ali, evo ga opet...Bez pola lica...Kože koja se gulila. Ali najgori je bio pogled njegova jednog oka... Prezir, da. Ta riječ najbolje opisuje taj pogled. A njega je obuzeo užas. Prijatelj se približavao. Pružao je svoje koščate, izgorjele ruke prema njemu. Naposljetku ga i dodirnuo... On je zavrištao krikom punim strave koji se izgubio u tišini zidova...Nitko ga nije mogao čuti, nitko ga nije htio čuti. Bio je sam s tom užasnom spodobom. I bojao se. Beskrajno se bojao. Sasvim neočekivano...On se probudio.
Njena prijateljica je umirala. Mučila se u bolovima mjesecima. Ništa joj nije pomagalo. Ona je nije mogla takvu gledati. Znala ju je vedru, veselu i nasmijanu...Ovo nije bila njena prijateljica...Znala je da i ona to želi. Donijela je tablete. Prijateljica ih je popila, uz njenu pomoć. Htjela je to. Našli su je sutra ujutro kako leži mrtva na bolničkom krevetu, bez onog bolnog grča na licu koji je zadnjih mjeseci uvijek bio prisutan.
Njegov prijatelj bio je s njim na ljetovanju. Mrzio je svog prijatelja. Jer, uvijek je u svemu bio bolji od njega...A kap koja je prelila čašu dogodila se sinoć. Saznao je da nije dobio posao kojeg je želio. A tko drugi ga je dobio nego njegov prijatelj? Ne, nije namjerno izazvao požar. Ali, zašto da ne iskoristi priliku koja mu se pružala? Ostavio je prijatelja da spava. Probudio se kad je već bilo prekasno. Vrištao je, zvao pomoć. Neka. Iznio ga je tek kad je ovaj već umro. Vatrogasci su ga našli ispred izgorjele kuće kako stoji kraj mrtvog prijatelja sa suzama u očima.
Suđenje nije dugo trajalo. Sve se brzo riješilo. Monstruzno ubojstvo osobe koja više nije bila uračunljiva zbog bolova. Gadila se i svom odvjetniku dodijeljenom po službenoj dužnosti. Ubiti najbolju prijateljicu? U svima je to izazivalo gnušanje. Krajnje gnušanje. Presudu je bilo lako donijeti. Umrla je u zatvoru nakon dvadest pet godina. Na pogreb joj nije nitko došao. Nitko joj nikad nije posjetio grob. Sasvim očekivano...
Njegova priča bila je objavljena u svim novinama. Proglašen je herojem godine. Ljude je osobito dirnula njegova ucviljenost i tuga zbog prijateljeve smrti, kao i odbijanje bilo kakve hvale na svoj račun. Što će mu to ako njega više nema, obrazlagao je. I svi su ga smatrali velikim čovjekom. Oženio se, dobio djecu...Doživio duboku starost. Na pokopu se skupilo monoštvo ljudi i oplakivalo ga. Na njegovom grobu uvijek je bilo svježeg cvijeća. Sasvim očekivano...
Post je objavljen 01.05.2006. u 05:55 sati.