Evo, opet sam nekaj napisala nakon dugo vremena... nije da sam se previše trudila, al eto... ako vam se ne svidi, što vjerojatno i neće, oprostite... možda drugi put bude bolje... ma dosta više, ionak pričam gluposti... :) sami pročitajte ak vam se da...
To je hodalo uokolo. Tražilo je plijen. Vrebalo je, ništa nije moglo izbjeći njegovu pozornu pogledu. Negdje u blizini čulo je šušanj... mačka. Da, eno je...Pogled pun strave. Uskoro ga je nestalo. Bilo je zabavno, ali preobično. Trebalo mu je nešto izazovnije. Polako je hodalo prema otvorenim vratima. Kroz njih, kao u nekom stravičnom bijegu, projuri divovski pas. A onda stane. Nanjušio je njegov smrad. Kad je shvatio što mu se približava, bilo je kasno.... I to je brzo bilo gotovo. Sad je nesmetano moglo ući kroz vrata. Vidjelo je stol... za stolom ljudi. Ljudi ga nisu mogli vidjeti. Ali, mogli su ga osjetiti, itekako. Premda, ako im je to bio prvi susret s njim, bilo je teže. A mnogi nisu nikad dočekali drugi... Ovima je bio prvi. Počeli su se nelagodno meškoljiti, ne znajući zašto. Hodalo je prema njima... Užitak. Okus svježeg mesa. Vrištanje. Napokon je bilo sretno...
***
Probudio se u rupi... Nije znao kako se tu našao. Trenutno, nije znao ni kako se zove. Nešto sa S... Ma ne, kako mu je to uopće palo na pamet.... Sad se sjetio... Mario. Zvao se Mario. Ali još uvijek nije znao gdje je. Kao da je prespavao posljednjih par sati, a netko ga je za to vrijeme doveo na ovo nepoznato mjesto... Posljednje čega se sjećao bila je njegova kuća, njegova obitelj, kako svi sjede za kuhinjskim stolom i slave treći rođendan njegove najmlađe kćeri. A od tada... mrak.
Ustao je i izašao iz rupe. Krajolik kao da mu je bio poznat. Ali to nije bilo moguće. Jer, istovremeno je bio i neopisivo drukčiji. Pun smrada, nekog nadnaravnog smrada... koji je ispunio svaku pukotinu. Pokušavajući zaboraviti na to, krenuo je naprijed. Nepripremljen na užasan prizor koji ga je dočekao, skoro se srušio od šoka. Crijeva, muhe, krv... cijedili su se iz utrobe nečega... nečega što je prije možda bila mačka. Ali ipak, kao hipnotiziran, morao je prići bliže. Zapuhnuo ga je užasan vonj... nekako poznat. Iz utrobe su izlazili crvi. S velikim naporom, uspio se odmaknuti. Vidio je kuću... koju je od nekud znao. Pred vratima, još jedan leš. Ovaj put pas. Skoro je povratio od odvratnosti... Naime, psu je bila oderana koža. Izgledao je sablasno, no istovremeno i nekako lijepo. Zgadila mu se i sama pomisao na to da mu tako nešto izgleda lijepo... ali nije si mogao pomoći. Prekoračio je psa i ušao u kuću... Premda se bojao. Jer, znao je što ga tamo vrlo vjerojatno očekuje....
I nije se prevario. Čak se nije ni užasnuo. Jer, već je otupio od šokova, a i činilo mu se da polako počinje shvaćati... iako još nije vjerovao. Na podu su ležali ostaci odjeće, kostiju, komadića mesa i krvi. Vidio je kapicu koju je nosila njegova trogodišnja kći na proslavi svog rođendana... Ostatke torte... Preostala je samo jedna svjećica. Pištolj-igračku svog sedmogodišnjeg sina... Barbiku starije kćeri, koju je dobila za prošli Božić... Pramen jarkocrvene kose koji je nedvojbeno pripadao njegovoj ženi... Komad noge od koljena naniže, a crvena cipelica pokazivala je da se radi o ostatku njegove mlađe kćeri... Sad je već bio skoro siguran u sve što se dogodilo. Znao je tko je bio. Tj. što je bilo...
***
Igor je sjedio za svojim kompjuterom. Bio je zadovoljan. Jer, imati kao lika uzornog obiteljskog čovjeka, koji živi u lijepoj kući sa psom i mačkom, nije bilo nimalo zabavno. A skupiti dovoljno bodova da postaneš Sargon... E to je već bilo puno zabavnije. A on je to upravo sad postao. I nije namjeravao tako brzo to prestati biti... Jer on je Sargona volio...
***
Da, bilo je Sargon... Demon, koji je bio više svjestan nego što su glupi ljudi mislili... Demon, koji nije bio samo virtualni lik... bar ne od sada... od trenutka kad ga je onaj blesavi dječak Igor zavolio. To nije bilo razumno od njega... uskoro će to i uvidjeti. Ali, ljudi su općenito nerazumna bića...
***
Igor je osjetio nešto čudno. Počeo se, nekako neobjašnjivo, preobražavati. Prvo su mu počele rasti pandže... koje su bez problema mogle rasporiti mačku, oderati kožu psu, raskomadati čovjeka... Zatim je postao nekako širi... i veći. Koža mu je postala crvene boje, a počeli su mu rasti i rogovi... Cijeli proces završio je jako brzo. Igora više nije bilo... bio je to Sargon.
Spustio se niz stepenice... izašao kroz kućna vrata. Životinje su se počele uzbuđeno glasati i bježati. One su, pametnije od ljudi, nekako znale tko je i što je on... A blesavi ljudi nisu ga mogli vidjeti. Smrad koji su osjećali, zanemarivali su... Jer, objašnjenje je bilo previše nemoguće...pa su ga odbacili...
***
Dva mjeseca poslije, ljudi više nije bilo. Ostao je samo Sargon. Pomislio je kako je vrijeme za odmor... Vratit će se u svoje rodno mjesto i tamo ostati dok se ljudi opet ne pojave. Jer, dosadni su oni... doći će opet, sigurno... kao što su uvijek u prošlosti dolazili. Tipično za njih. Ali za to treba vremena. Sasvim dovoljno vremena da se Sargon odmori. A onda će opet neki mali glupi dječak, ili djevojčica, ili već netko zavoljeti tog crvenog demona... a on je nestrpljivo iščekivao taj trenutak, iako ga je već proživio bezbroj puta... i on će opet doći... sve ih uništiti... i tako u beskraj...
Sargon je, zadovoljan, zaspao.