Morbidno, bizarno i gadno...ili ne? :)

Ovo je malo bezvezna priča... i veći dio je patetičan, ali namjerno...jer inače ne bi imalo baš smisla, i ne znam kak bih drugačije to napisala... samo ne čitajte ni slučajno kraj unaprijed... bit će glupo i nemojte to radit :)




Usamljeni starac sjedio je na klupici u parku. Bilo mu je dosta života. Njegova ljubav umrla je prije dva mjeseca, a njemu je svakim danom bivalo sve gore i gore. Besciljno bi lutao po gradu, plakao, sjedio, zurio u prazno... I mislio na svoju ljubav koje više nije bilo. Odnio ju je rak pluća. Starac je sa užasom mislio na posljednje dane koje je proveo u bolnici, neispavan, ali spreman pružiti pomoć i utjehu. Sa užasom, ali i sa nekom skrivenom radošću. Jer to je bilo prvi put da ga nitko nije tjerao od njegove ljubavi. Prije su se morali viđati tako da ih nitko ne vidi. U ovom glupom svijetu ne bi imali razumijevanja za njih. Lažni moral, prezrivi pogledi, čuđenje i nevjerica pomiješana s gnušanjem... da, mogao je točno zamisliti reakcije drugih, potpuno predvidljive. A nisu imali hrabrosti da se s tim suoče...
Voljeli su se. Kad su bili mlađi, jedva su čekali da se vide... Ulagali su mnogo energije u to da ih nitko ne vidi u nekoj kompromitirajućoj situaciji. To ne bi baš dobro završilo, pogotovo ne u njihovom konzervativnom gradiću. Sanjali su da će jednog dana otići negdje daleko, gdje ih nitko ne zna, i gdje im nitko neće ništa prigovarati. Naravno da od toga nije bilo ništa. Nije ni moglo biti. I tako su se i dalje voljeli u tajnosti...
Kako su prolazile godine, viđali su se manje. Sad su imali svoje obitelji i djecu. Morali su, da sve izgleda normalno, očekivano i obično. Nisu se htjeli izdvajati. No, ti njihovi susreti sad su nekako bili ljepši nego prije. Možda zato jer su bili rjeđi i zato dragocjeniji. I iako je prije mislio da je to nemoguće, voljeli su se još i više.
Kad bi bili u društvu s drugim ljudima, ponašali su se suzdržano. Bilo je teško, naravno, ali morali su... Nitko nikada nije ništa posumnjao. Bili su uzorni obiteljski ljudi, pravi primjer za sve ostale. Svoju mrežu laži izgradili su čvrsto i nitko je nikada nije uspio uništiti. A oni su se i dalje voljeli...
A sad je njegova ljubav bila mrtva, pod zemljom, istrunula... Starac je svakim danom sve više propadao. Htio je i on otići sa ovoga svijeta, koji ionako nije podnosio, a jedinog smisla koji je za njega postojao na njemu više nije bilo. A danas se konačno odlučio. No, prije smrti odlučio je otkriti njihovu tajnu... da bar u smrti ne budu s lažima... da počivaju u miru.
Jer, oni su se neizmjerno voljeli...

***

Silvija je tog naoko normalnog jutra ustala u 8 sati ujutro. Muža joj nije bilo u kući. Uplašila se, jer on je u zadnje vrijeme često znao govoriti kako će otići nekamo, daleko, zauvijek... Ali ona mu nije previše vjerovala... bar ne do danas. Inače nikad tako rano nije nikuda išao. Počela ga je tražiti... no, jedino što je našla bio je komad papira kraj njegova kreveta, na kojemu je pisalo ' Za Silviju '. Nervozno ga je uzela u ruke i počela čitati.
' Draga Silvija, znam da će te ovo što sada čitaš povrijediti, ali nisam ti htio lagati do kraja. Bila si mi dobra žena i hvala ti na tome. Ja sam sada otišao, ne znam ni sam kamo... ali znam da se više nećemo vidjeti. Možda je tako i bolje. Teško mi je ovo reći, ali nikad te nisam volio. Žao mi je, ali tako je. Osoba koju sam volio umrla je prije točno dva mjeseca, 25.5. Nitko drugi taj dan nije umro, i odmah ćeš znati tko je to bio. Znam da će te to saznanje šokirati... ali vjeruj mi, koliko god zvučalo čudno, istina je. Nisu nam dali da se volimo javno, pa smo se morali voljeti tajno. A sad ćemo se voljeti u vječnosti... i nitko nam to neće moći zabraniti. '
Silvija je šokirana ispustila papir i širom otvorenih očiju punih nevjerice sjela na krevet. Nije mogla doći k sebi od iznenađenja... Ne zbog toga što ju je muž cijeli život varao... To bi bilo donekle normalno, razumljivo, dopušteno... Za razliku od ovog... Ovo je bilo... nemoguće. Ali, po svemu sudeći, ipak se dogodilo...
Jer, jedina osoba koja je umrla 25.5. ove godine u ovom gradiću bio je susjed Marko.

Eh, da... ne čitajte ovo ako niste jako, jako otvoreni prema bolesnim stvarima... bar je to moja preporuka... nema sad tu krvi, strašnih slika i tak to... ali je sama tema bolesna... i odvratna... a ak ipak pročitate i zgadi vam se, ne krivite mene, ipak sam vas upozorila... i ne odabravam ja takve stvari u stvarnom životu, da ne bi bilo... :) ali eto, danas me nešto puklo pa sam to napisala... pa ak ste tak jako znatiželjni, čitajte... ali još jednom kažem, upozorila sam vas na vrijeme...


Petar je jako volio svoju unuku. Zvala se Petra i imala je četiri godine. Bila je najpametnije četverogodišnje dijete koje je Petar znao. Bar je on to tvrdio. Naravno, te njegove riječi trebalo je uzeti s rezervom, jer kao i svi djedovi bio je pomalo neobjektivan u takvim stvarima. Obožavao ju je. Ta bila mu je to prva, i za sada jedina unuka. Po njemu je čak i ime dobila. On je inzistirao na tome. Kupovao joj je darove ne mareći za cijenu, igrao se s njom svaki dan, pričao joj priče sve dok ne bi utonula u san… ukratko, činio je sve što je ona htjela. I nije se toga sramio. Jer, bila je to njegova najpametnija unuka…
*******
Rezač je kuhao juhu. Pažljivo i precizno dodavao je sastojke, moglo bi se reći čak i bolesno precizno. Uvijek je tu dolazila ista količina luka, mrkve, soli, vode,… a osobito mesa. Nije uvijek imao svježeg mesa. Ali, ovu juhu nije se moglo kuhati nikako osim sa svježim mesom. Danas ga je, nakon više mjeseci, napokon imao. Svježe da svježije ne može biti. I ova juha će biti jako dobra, unaprijed je to znao. Možda najbolja koju je ikada skuhao…
*******
Gradonačelnik se zagledao u telefon. Još nije mogao vjerovati što je upravo učinio. To je bilo… pa, najjednostavnija riječ je bila grozno. Odvratno. Bolesno. Jer, nazvao je Rezača. Da je to rekao nekome drugome, taj bi ga zbunjeno pogledao i pitao ga što je loše u tome i tko je uopće Rezač. Jer, za Rezača se nije znalo… Kad bi čovjek saznao tko je Rezač, uvijek je to bilo zato što ga je očajnički trebao. I kad bi ga nazvao, uvijek bi se nakon tog kajao. Kao gradonačelnik sada. Ali, morao je to učiniti… No, ta utjeha bila je vrlo slaba…
*******
U ovome gradu skoro sve je bilo dopušteno. Grad poroka, zvali su ga. Stotine plaćenih ubojica djelovali su tu svaki dan. Ali, svi su kategorički odbijali ubijati djecu, jer i u ovom gradu, koliko god opak bio, to se smatralo nedoličnim. Svi, osim jednoga. Rezača. On je to činio. I zato, kad bi netko zatražio od nekog ubojice da ubije dijete, ovaj bi ga pogledao s gnušanjem i poslao Rezaču. Nevoljko, ali bi to ipak učinio. Jer, nitko se Rezaču nije želio zamjeriti… Bio je već star, barem trideset godina u ovom poslu, ali još uvijek opasan. Jako opasan…
Tako je i gradonačelnik, kad je shvatio da moćnog industrijalca koji je polako preuzimao kontrolu nad njegovim gradom neće moći nikako drukčije zaustaviti, pribjegao toj mjeri. Odlučio je dati ubiti njegovu kćerkicu… Nije znao hoće li time išta postići, ali nadao se da će industrijalac shvatiti poruku. Već je bio očajan. Htio je grad samo za sebe, i nije mogao ovo dopustiti. I tako je, eto, došao do Rezača. Što je najbolje, Rezač uopće nije bio skup. Točnije rečeno, nije koštao ništa. Jedino što je tražio za sebe, bilo je tijelo ubijenog djeteta…
*******
Rezač je djevojčicu oteo u parku. Njena dadilja ništa nije primijetila. Bila je previše zabavljena pričom s ostalim ženama. A male djevojčice su lakovjerne… i nikad ne odbijaju bombone, znao je to. Ni s ovom nije bilo drukčije. Krenula je bez ikakvog dvoumljenja za njim. Izgledali su kao djed i unuka. Odveo ju je u svoj stan. Djevojčica je, umorna, zaspala. Tad je Rezač, s osmijehom na licu, zario nož u njeno malo srce. Umrla je na mjestu. A onda ju je izrezao… Pažljivo, precizno. Moglo bi se reći, s nekom čudnom ljubavlju. Jer, on je volio djecu… Na više načina, dakako…
Nisu ga uzalud nazivali Rezačem. Taj posao rezanja bio je brzo zgotovljen. A onda se mogao baciti na pravi posao. Odabrao je najbolje dijelove. One lošije je, premda sa žaljenjem, odbacio. Jer, nije ih mogao sačuvati za kasnije. Meso je moralo biti svježe. Svježe da svježije ne može biti…
Rezač je počeo kuhati juhu.
*******
Petar je pogledao gdje je njegova draga unuka. Igrala se u dvorištu.
-Petra, jesi li gladna?- upitao je s nježnošću u glasu.
-Jesam, djede!- uzviknula je ona svojim dječjim glasićem.
-Dođi onda brzo, da se ne ohladi. Skuhao sam tvoju omiljenu juhu! - viknuo je Petar.
Znao je da će se Petri ta juha jako svidjeti. Jer, bila je to možda najbolja koju je ikada skuhao…