Ovo je malo bezvezna priča... i veći dio je patetičan, ali namjerno...jer inače ne bi imalo baš smisla, i ne znam kak bih drugačije to napisala... samo ne čitajte ni slučajno kraj unaprijed... bit će glupo i nemojte to radit :)
Usamljeni starac sjedio je na klupici u parku. Bilo mu je dosta života. Njegova ljubav umrla je prije dva mjeseca, a njemu je svakim danom bivalo sve gore i gore. Besciljno bi lutao po gradu, plakao, sjedio, zurio u prazno... I mislio na svoju ljubav koje više nije bilo. Odnio ju je rak pluća. Starac je sa užasom mislio na posljednje dane koje je proveo u bolnici, neispavan, ali spreman pružiti pomoć i utjehu. Sa užasom, ali i sa nekom skrivenom radošću. Jer to je bilo prvi put da ga nitko nije tjerao od njegove ljubavi. Prije su se morali viđati tako da ih nitko ne vidi. U ovom glupom svijetu ne bi imali razumijevanja za njih. Lažni moral, prezrivi pogledi, čuđenje i nevjerica pomiješana s gnušanjem... da, mogao je točno zamisliti reakcije drugih, potpuno predvidljive. A nisu imali hrabrosti da se s tim suoče...
Voljeli su se. Kad su bili mlađi, jedva su čekali da se vide... Ulagali su mnogo energije u to da ih nitko ne vidi u nekoj kompromitirajućoj situaciji. To ne bi baš dobro završilo, pogotovo ne u njihovom konzervativnom gradiću. Sanjali su da će jednog dana otići negdje daleko, gdje ih nitko ne zna, i gdje im nitko neće ništa prigovarati. Naravno da od toga nije bilo ništa. Nije ni moglo biti. I tako su se i dalje voljeli u tajnosti...
Kako su prolazile godine, viđali su se manje. Sad su imali svoje obitelji i djecu. Morali su, da sve izgleda normalno, očekivano i obično. Nisu se htjeli izdvajati. No, ti njihovi susreti sad su nekako bili ljepši nego prije. Možda zato jer su bili rjeđi i zato dragocjeniji. I iako je prije mislio da je to nemoguće, voljeli su se još i više.
Kad bi bili u društvu s drugim ljudima, ponašali su se suzdržano. Bilo je teško, naravno, ali morali su... Nitko nikada nije ništa posumnjao. Bili su uzorni obiteljski ljudi, pravi primjer za sve ostale. Svoju mrežu laži izgradili su čvrsto i nitko je nikada nije uspio uništiti. A oni su se i dalje voljeli...
A sad je njegova ljubav bila mrtva, pod zemljom, istrunula... Starac je svakim danom sve više propadao. Htio je i on otići sa ovoga svijeta, koji ionako nije podnosio, a jedinog smisla koji je za njega postojao na njemu više nije bilo. A danas se konačno odlučio. No, prije smrti odlučio je otkriti njihovu tajnu... da bar u smrti ne budu s lažima... da počivaju u miru.
Jer, oni su se neizmjerno voljeli...
***
Silvija je tog naoko normalnog jutra ustala u 8 sati ujutro. Muža joj nije bilo u kući. Uplašila se, jer on je u zadnje vrijeme često znao govoriti kako će otići nekamo, daleko, zauvijek... Ali ona mu nije previše vjerovala... bar ne do danas. Inače nikad tako rano nije nikuda išao. Počela ga je tražiti... no, jedino što je našla bio je komad papira kraj njegova kreveta, na kojemu je pisalo ' Za Silviju '. Nervozno ga je uzela u ruke i počela čitati.
' Draga Silvija, znam da će te ovo što sada čitaš povrijediti, ali nisam ti htio lagati do kraja. Bila si mi dobra žena i hvala ti na tome. Ja sam sada otišao, ne znam ni sam kamo... ali znam da se više nećemo vidjeti. Možda je tako i bolje. Teško mi je ovo reći, ali nikad te nisam volio. Žao mi je, ali tako je. Osoba koju sam volio umrla je prije točno dva mjeseca, 25.5. Nitko drugi taj dan nije umro, i odmah ćeš znati tko je to bio. Znam da će te to saznanje šokirati... ali vjeruj mi, koliko god zvučalo čudno, istina je. Nisu nam dali da se volimo javno, pa smo se morali voljeti tajno. A sad ćemo se voljeti u vječnosti... i nitko nam to neće moći zabraniti. '
Silvija je šokirana ispustila papir i širom otvorenih očiju punih nevjerice sjela na krevet. Nije mogla doći k sebi od iznenađenja... Ne zbog toga što ju je muž cijeli život varao... To bi bilo donekle normalno, razumljivo, dopušteno... Za razliku od ovog... Ovo je bilo... nemoguće. Ali, po svemu sudeći, ipak se dogodilo...
Jer, jedina osoba koja je umrla 25.5. ove godine u ovom gradiću bio je susjed Marko.