Mrak. Već sam navikao na mrak. Zapravo, svjetla se više ni ne sjećam. Kao ni mnogo čega drugoga. Hladno je. Osjećam strahovitu bol. I vi biste, da sjedite u jednom te istom položaju već... ne znam, vjerojatno nekoliko mjeseci. Ne zapažam više ni protjecanje vremena. Sve je isto. Već dugo...
Zagnojene rane, smrad tijela neopranog otkad sam tu dospio, glad, prljavština... nije to najgore. Nimalo najgore. To se dade podnijeti... čovjek se navikne. Mora. Ali samoća, tišina, mrak... čovjek se ne navikne. Mora. Ali ne može.
Hrane me. Splačinama, ne znam uopće što mi daju... ali me hrane. Žele me živog. Ne znam zašto. Iskreno, nije me ni briga. Postao sam ravnodušan. Sjedim i gledam u jednu točku. Već danima. Istina, ponekad zaspem. Probudim se nakon nekog vremena, naravno. I dalje gledam u tu točku. Jer, jedina mi je preostala.
Crne je boje. Niti ne može biti drukčija. Ustvari, ne znam postoji li uopće. Nije ni bitno. Otkad je gledam, sve je drukčije. Drukčije mislim, moglo bi se reći... Kompleksnije, začudo, iako je ta točka sasvim jednostavna...
Točka... moj najbolji prijatelj. Tako savršena, savršena toliko da je to nevjerojatno, oličenje savršenstva.
Gledajući u nju, čini mi se kao da se širi... i postaje nešto drugo. Veliko. Žive boje, ljepota, toplina, šarenilo, bljesak, živost, roje se oko točke, prekrasni u svom nemiru, tako puni života i snage. A ja sam vezan. Zauvijek, do kraja... nema mi spasa. Ne, lažem... točka će me spasiti. I ono oko nje. Moraju, zato i postoje, tek sada sam to shvatio. Oni su tu radi mene. Nestajući u tom vrtlogu, ponirem u dubinu svega, sve mi je najednom kristalno jasno... putujem okružen znanjem, moći. Nisam više zatočen. Bližim se odgovoru, tako dalekom, ali zapravo jasnom, mogućem i prisutnom. Uskoro ću znati, gdje sam, tko sam, tko misli da me zatočio, zašto... Ali, što je sad ovo... neki zvuk... točke nema. Gotovo je.
Muha, naravno, muha uvijek sve upropasti. Leti oko moje točke... i zuji. Ne prestaje. Zvuk gori od bilo čega što čovjek može zamisliti... Para mi mozak. Ne mogu misliti, ne mogu saznati odgovor. Sve zbog jedne muhe, malene, neznatne, ali tako zle... i glasne. Sad je već postalo neizdrživo. Ubio bih je, zgazio, mrcvario je, sve dok ne bi nestala i postala mala crna točka... Ali, točka u koju ne bih gledao, jer to nije moja točka. To bi bila točka koja je uništila moju točku. Moram ubiti muhu, moram stvoriti tu točku, moram, radi kompenzacije, ravnoteže sila u svemiru, radi smisla života... To ću i učiniti.
Zaboravio sam na lance. Tipično za mene. Zaboraviti glavni problem, koji je, u konačnici, i doveo do toga da želim ubiti muhu. Ne mogu, vezan sam. Ali neće me to spriječiti. Ne smije. Jer moram to učiniti... moram, da, moram. Tako mi je rečeno. Ne znam otkud mi sad to, ali znam da je tako.
Zuji... opet. Poludjet ću! Vrištim od muke. Plačem. Moram se osloboditi tih lanaca. Ma koliko to možda boljelo...
Trzam rukama i nogama, divljački. Ako se dovoljno jako potrudim, uspjet ću. Lanci mi se urezuju u kožu na ruci. Vučem. Osjećam da se nešto događa. Čujem neki čudan zvuk, drukčiji od onog sveprisutnog iritantnog zujanja. Zvuk pucanja. Trudim se jače... krv. Neka, nije bitno, proći će. A ako i ne prođe, nema veze. Samo moram strgnuti lance. Opet vrištim... ovaj put od bola... neizdrživog... oslobođen sam... ali ne, nisam to htio. Moja ruka... nema je. Leži na podu... kraj nje sjekira. Vidim svjetlo, nakon dugo vremena... i sablasni cerek čovjeka u bijelom... bijelom sa crvenim točkama... crvenim točkama moje krvi. Sve mi je mutno. Vidim muhu. Sad plazi po mojoj ruci. Mojoj bivšoj ruci. Mrzim je. Muhu, ruku, sjekiru, svejedno. Od bola se ne mogu okrenuti i pogledati svoju točku. Svoj spas. Gotovo je.
Čovjek u bijelom me gleda. Smije se. Ne znam tko je... ali zao je. Krvnički zao. Muha mu sleti na podlakticu. On je miluje. Ona kao da mu se smiješi. Znam, muha se ne može smiješiti... ali ova se je smiješila, kunem se... svojom točkom.
Više ne vidim ništa... samo čujem muhu. Znam, umirem, a svoju točku ne vidim. Gotovo je, sada sigurno.
***
Čovjek u bijelom uzeo je injekciju sa sredstvom za uspavljivanje s poda i odveo onesviještenog čovjeka u bolnicu. Luđak. Opasan za sebe i druge. Specijalnost mu je bila samoozljeđivanje. Naravno, uskoro će se opet oporaviti. Možda je izgledalo grozno što su ga držali zavezanog i samog, ali, nije bilo drugog rješenja. Bio je lud u potpunosti. Recimo, sad je buncao o nekakvoj odrezanoj ruci, muhi, točki... bolničaru ništa nije bilo jasno. Nije se, doduše, ni trudio previše da mu postane. On je bio normalan, i nije htio da se to promijeni.
Ugledao je muhu na svojoj ruci. Potjerao ju je. Ona je otišla, ali... je li mu to namignula? Ne, nije, naravno... to je bio samo stresan dan, i sad ovaj luđak... mora da mu se priviđa...
Muha je polagano odletjela na točku.
Post je objavljen 25.05.2006. u 15:45 sati.