Ma stavit ću... i nije zapravo bitno hoće li tko čitat... ako vam se da, samo izvolite... nadam se samo da neće bit baš jako loše i dosadno... :) ajd, dosta sad gluposti... :) evo:
I
Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo… Čak ni On to nije znao.
Tako je to bilo do jednoga sunčanog ljetnog dana…
II
Djevojka se probudila. Bila je nesretna. Što god pokušala, ništa joj u životu nije išlo od ruke. Već se polako počela miriti s tim. Da, znala bi ponekad zaplakati u samoći svoje sobe, ali to je bilo sve rjeđe. I suze mogu presušiti.
U zadnje vrijeme dane je provodila hodajući ulicama svoga grada, besciljno. To je bilo mučno iskustvo, ali nekako se podsvjesno i željela mučiti. Gledati sve te skitnice, beskućnike, propalice,… Nekako je uvijek dospijevala među njih. Prije je plakala zbog njihove bijede. Sad je to prestalo. Preostao je samo neugodan osjećaj, neka tupa bol. I razočaranje samom sobom. Ona je bila tako bezvoljna, a u životu joj je bilo nemjerljivo bolje nego ovim jadnicima. Imala je stan, obitelj, hranu,… A bila je nesretna. Kakvi bi tek onda oni trebali biti? Pokušavala bi od sebe odagnati te misli, ali nije išlo. Znala je da bi trebala biti zadovoljna onim što ima. Govorila si je to neprekidno. Nije pomagalo. Uopće.
Htjela je biti poput njih. Poput ptica koje slobodno lete. Koje ljudi ne mogu zaustaviti, kao što nju jesu. Sanjala je to svaku noć. Gradski skitnice znali su za taj njen san. Samo oni. Oni su je jedini razumjeli. Drugi bi joj se smijali, znala je to. Smijali bi se njenoj vjeri da će jednog dana doista poletjeti, riješiti se svih svojih nevolja. A ona je čvrsto vjerovala u to. Letjet će, jednog dana. Slobodna poput ptice…
III
Svećenik je, mrzovoljan, sjedio u svojoj sobi. Mrzovoljan samo u duši. Na licu mu se mogao vidjeti širok osmijeh. Upravo je pred njim sjedila bogata udovica, koja očito nije imala pametnijeg posla od neprekidnog doniranja novaca njegovoj crkvi. Spremala se dati prilično velik iznos. Svećeniku su se raširile oči kad je čuo o kolikoj je svoti tu zapravo riječ. Moći će i sebi uzeti dio, a nitko neće primijetiti. Mrzovolje je polako nestajalo.
Svećenik je mrzio svoj poziv. Morao je to postati, takav je bio običaj u njegovu selu. Jedno dijete u obitelji uvijek je postajalo svećenik ili časna sestra. Sam je bio kriv za svoju sudbinu. Bio je uvijek dobar, poslušan, miran… Barem izvana. A iznutra, bilo je potpuno drugačije. No, nije dopuštao da to unutarnje zlo izađe van. Osim jednom. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Osim za bebu. Beba je umrla. Bacio ju je u bunar, prazan. Od bebe je doslovce ostala samo kaša krvi, mesa i kostiju. Nitko nikad nije saznao kako se to dogodilo. Slučaj je ostao zauvijek nerazriješen. Ali nije on bio kriv… jednostavno nije mogao podnijeti bebin plač. To ga je ubijalo. I ovo je bilo jedino rješenje. Nije se uopće kajao. Ali više si takvo što nije mogao dopustiti. Bilo je preopasno.
Mrzio je što mora uvijek biti dobre volje, dobar pastir spreman pomoći drugima. Želio je sve te ljude, koji su mu neprestano dolazili sa svojim blesavim pričama i molbama, molitvama i darovima, baciti u bunar. Jer i oni su ga ubijali, svojim plačem prema kojem se onaj bebin činio ništavan. Sanjao je to. A za taj san nitko nije znao osim njegova dnevnika. Možda će doći dan kad će to doista moći i učiniti…
IV
Propali student zamišljeno je sjedio za svojom kavom. Nije imao snage priznati da nikad ništa neće biti od njega. Njegovi roditelji ponosili su se njime. Ni njima nije mogao reći da je s njegovim studijem gotovo. Ne bi mogao podnijeti njihovo razočaranje. Jer dali su mu sve.
Nije to bilo najgore. Volio je djevojku. Istinski. Ali nikad joj to nije rekao. Mislio je to učiniti kad napokon nešto napravi od svog života. Čini se, nikada to neće učiniti. Ona bi ga prezrela. A ako i ne bi, on bi prezirao samog sebe… jer nije je vrijedan. Ona je dobra, ne treba joj takva propalica kao on koji nije u stanju ništa završiti do kraja. Uvijek odustaje od svega čim naiđu prvi problemi. Mrzio se je zbog tog. Bio je kukavica. Propao je, a nije se čak usudio to nikome ni reći. Čemu da živi uopće? Nije znao. Ali bio je prevelika kukavica da prekine to što se u njegovu slučaju jedva moglo zvati životom.
Želio joj je priznati da je voli. Svim svojim srcem. Sanjao je o tome. Za taj njegov san znao je samo maleni plišani medvjedić, kojega mu je ona jednom davno poklonila. Čuvao ga je kao oči u glavi. I povjeravao mu se, koliko god znao da je to besmisleno. Za njega je jedino mogao dati ruku u vatru da će šutjeti o svemu što mu kaže. A to mu je bilo najvažnije. Makar, htio je da dođe dan kad će moći to reći i njoj. Nadao se da će doći…
V
Popularni pjevač glupo je zurio kroz prozor. Jučer je imao nastup na skupu najveće desničarske stranke u ovoj državi i bio je umoran. I pomalo mamuran, morao je priznati. Boljela ga je glava i nije mogao jasno razmišljati ni o čemu. Najbolje bi bilo da ode odspavati još malo.
On uopće nije želio biti ovo što je postao. Ni približno. Mrzio je sve što ga je okruživalo, sve te glupe parole koje je morao slušati na svojim koncertima, sve te sirove ljude koji su znali sve riječi njegovih pjesama, ako se to uopće moglo nazvati pjesmama, napamet… Znao je da ga svi imalo pametni ljudi doživljavaju kao najveću budalu, i nije im uopće to zamjerao. Bili su u pravu. Ali novac ga je previše privlačio, kao i slava. Jer, bio je slavan, bar među tim ljudskim ološem, kako ga je on zvao. A to mu se sviđalo. I još se više mrzio zbog toga. Ali, nije si mogao pomoći. Ovako mu je bilo previše dobro da to prekida, nije se želio ni mogao upuštati u nešto novo i nesigurno.
Uvijek je sanjao o tome da postane baletan. Za to je znao samo njegov otac, koji ga je jednom zatekao u baletnim papučama koje je ukrao od jedne djevojčice. Morao mu se zakleti da nikad više neće ni pomisliti na to. Zakleo se. Ali, mislio je na to, itekako. Samo to više nikad nije spominjao. No, dao bi sve da se jednom ostvari taj njegov san…
VI
Bio je to sunčani ljetni dan. Ali ljudi su bili uznemireni. Jer to je bio zadnji dan njihova života, zadnji dan Zemlje, zadnji dan svega…
Saznali su to tek jučer. Nekako neobjašnjivo, astronomi su ugledali neku čudnu masu koja se izrazito brzo kretala prema Zemlji. Kao da se pojavila niotkud. A to je bilo nemoguće. No, drugog objašnjenja nije bilo. Taj Kamen, kako su ga ljudi nazvali, prije nije postojao. Samo se odjednom pojavio. I krenuo prema Zemlji da uništi sve ljude na njoj… Danas u 12 sati.
Čuvši vijest, djevojka je osjetila neku čudnu mirnoću. Znala je da je došao dan.
Svećenik se prvo malo uplašio… a zatim se veselo nasmijao. I on je znao da je došao dan.
Propali student pomislio je kako sad može reći što mu je na srcu. Jer ionako je sve gotovo. Došao je dan i za njega.
Popularni pjevač se strašno uplašio. A onda se smirio. Napokon će se ostvariti i njegov san. I za to je napokon došao dan.
VII
Djevojka je krenula prema crkvi na kraju grada. Tamo su bile ptice. Tamo je bila sloboda. Uspela se na vrh. Sad je mogla letjeti. Ionako više ništa nije bilo važno. Sad je mogla sve što je htjela. Sjetila se skitnica. Oni bi sad bili sretni zbog nje. Njen san će se ostvariti. Hvala Kamenu… da nema njega, ne bi se ovo nikada dogodilo.
Skočila je. I poletjela. Bilo je predivno. Napokon je bila slobodna. Vjetar joj je vijorio kosom. Neopisivo… Svi njeni snovi su se ostvarili.
Ugledala je skitnicu. U ruci je imao kocku. Lagano ju je bacao i ponovo hvatao. Smiješio se. Čudno... A onda je pala na nešto tvrdo…
VIII
Svećenik je već bio u crkvi. Pred njim gomila ljudi. Vjerovali su svakoj njegovoj riječi. Pogotovo u ovim trenucima, trenucima kraja, kad su se bojali svega. Rekao je da ga slijede, da mu se noćas ukazao anđeo i rekao mu što treba učiniti. Oni su ga slijedili sve do vrha. Došao je trenutak. Sad se njegov san može napokon i ostvariti. Hvala Bogu… ne, bolje rečeno, hvala Kamenu.
Naredio im je da skoče. Neki su ga spremno poslušali. Neki su ga gledali sa strahom u očima. Ali i oni su naposljetku skočili. Jer, ionako je bio kraj, više nije bilo ničega iza… a ovako će bar imati život poslije ovoga. Tako je anđeo rekao svećeniku, a oni mu nisu imali razloga ne vjerovati.
Kad su svi skočili, svećenik uzdahne od olakšanja. Nije bio bunar, ali i ovo je bila dostojna zamjena. Nakratko pogleda udesno. Na podu se nalazio njegov dnevnik… a odnekud se dokotrljala i kocka. Čudno… Svećenik protrlja oči. Mora da je nekom ispala iz džepa…
IX
Propali student dotrčao je do crkve, bez daha. Rekli su mu da je djevojka tamo otišla. Nekako je predosjećao i zašto. Nadao se da je stigao na vrijeme…
Ugledao ju je na podu, među hrpom drugih ljudi. Počeo je plakati od muke. Bilo je kasno. Njegov san se neće ostvariti… Tada je čuo jecaj, njen jecaj. Brzo se približio. Još je bila živa. Gledala ga je svojim dragim očima. Rekla je da je letjela. On ju je zagrlio… i priznao da ju voli. Sretno se nasmiješila. A zatim i on… Bio je presretan. Hvala Kamenu na svemu.
Izvadio je iz džepa medvjedića. Nježno ga je položio pokraj nje. Ali, u njegovoj plišanoj ruci nešto je bilo… Kocka. Čudno. Nije se sjećao da ju je tu stavio…
X
Popularni pjevač čuo je svećenikovu priču o anđelu. Nije znao treba li mu vjerovati ili ne. Ali znao je da će ga poslušati. I ispuniti svoj davni san…Hvala Kamenu.
Pojavio se u crkvi, zajedno sa ostalom gomilom ljudi oko svećenika. Obučen kao baletan. Ljudi su ga pomalo čudno gledali, ali nitko mu ništa nije rekao… Znali su da je kraj, pa koji bi smisao bilo što rečeno imalo? Čak je i svećenik šutio. Pjevač je bio presretan. Ispunio se njegov san iz djetinjstva. Polako je zaplesao. Nije mu išlo baš najbolje, ali nije mario. Ionako je bilo gotovo. Prilazio je sve bliže i bliže rubu…
Ugledao je oca. Igrao se s nekom kockom. Čudno, nije mu to bio običaj… A tada ga je netko gurnuo… i on je pao…
XI
Prošlo je 12 sati. Ništa se nije dogodilo. Kamen je, isto onako neobjašnjivo kako se pojavio, i nestao. Ljudi koji su još bili živi zbunjeno su se gledali… Kod nekih se javljala strava zbog onoga što su počinili… Kod nekih samo iznenađenje. Jer ljudi su u dubini duše zvijeri. I anđeli. Ili samo lažljivci…
Propali student je gledao u mrtvo tijelo svoje ljubavi. Plakao je.
Svećenik je zurio u mrtvo tijelo u baletnoj odjeći. Grohotom se smijao.
Pjevač i djevojka ležali su mrtvi sa sretnim smiješkom na licu.
XII
Svijet se polako vraćao u normalu. Odlučilo se zaboraviti na sve što se dogodilo. Mrtve su pokopali, živi su nastavili živjeti. Neki od njih. Neki su odlučili to okončati. Nisu mogli živjeti s posljedicama svojih djela. Naprotiv, neke to uopće nije smetalo. Jer ljudi su zvijeri. I anđeli.
Svećenik je nastavio živjeti. Nije osjećao ni trunku kajanja. Dapače, bio je presretan, jer ostao je živ. Bio je uspješan tokom svog daljnjeg života na ovom svijetu. Jednom u budućnosti, postat će Papa… Ali to je već druga priča…
Propali student odlučio je sve okončati. Previše tuge sakupilo se u njemu. Ostavio je oproštajno pismo, popio hrpu tableta protiv bolova… Kad su ga našli, bilo je prekasno. Već se pridružio djevojci.
Pjevač i djevojka ležali su mirni u svojim grobovima.
XIII
Čovjeka je uvijek nešto ograničavalo. Moralni principi u njemu, društvo, želja da se ne izloži preziru drugih… uvijek je tu bilo nešto takvo. Ljudsko biće se rodi, proživi svoj kratki život sputano lancima pravila i normi, i nesretno umire. Rijetki su pojedinci koji su se tome uspjeli oduprijeti. Srećom. Otpuštanjem tih okova, čovječanstvo bi propalo. Samo bi sebe uništilo, jer čovjek je u dubini duše zvijer. I anđeo. Ili lažljivac. A tko zna što bi prevladalo…On je to pokušao saznati…
On je poslao Kamen. Da vidi što bi bilo. I vidio je. Bilo je zvijeri koje su bile cijenjene nakon svega. Bilo je anđela koji su umrli zbog svojih snova i želja. Ali najviše je bilo lažljivaca… Jer ljudi su takvi. Lažu da bi živjeli. Žive da bi lagali. Puno njih. A nakon Kamena, kad su se trebali suočiti s posljedicama svojih laži, mnogi su se slomili. Bilo je preteško. Bar za neke. Očekivano.
On nije osjećao sreću zbog svega. Niti tugu. Ništa, osim znatiželje da vidi kakvo je zapravo djelo ruku njegovih… kakvi su ljudi. Zvijeri, anđeli, ili lažljivci. Ili možda sve troje odjednom.
Bacio je Kocku. Kao što je to i do sada činio… i određivao sudbine ljudi. Ma koliko god se ljudima činilo da je to radio netko drugi. Jer on je bio sveprisutan. Svemoguć. Sveznajući. Ali usprkos svemu tome volio se igrati. I zadovoljavati svoju znatiželju. A Kocka i Kamen bile su jako zanimljive igračke, bar za nekoga poput Njega… Jer on je na neki način bio dijete…
Opet je bacio Kocku. I odredio sudbinu nekom anđelu, zvijeri ili lažljivcu… Nekom čovjeku…
Post je objavljen 27.05.2006. u 21:15 sati.