Nalazio se na zanimljivom životnom križanju: jedan je put vodio ka ljubavi, a drugi ka prijateljstvu. Oba su imali lijepe početke, a kraj se nije mogao sada niti znati niti nazrijeti. I ostalo je to što je ostalo: izabrati i krenuti putem. Ispravnim putem. Najsretniji bi bio da može krenuti put oba puta i vidjeti koji bi ga odveo na krivu stranu. No to nije mogao napraviti i morao je birati.
Ljubav mu je donosila ushit i veselje, ljubav mu je donosila dodire i poljupce. Ljubav uopće nije davala loše argumente da krene baš tim putem. Prijateljstvo je pak davalo osobu na koju se može osloniti, sa kojom ne može biti intiman, a opet, može imati u svakom trenutku potporu i razumijevanje. I istinski nije znao kojim putem krenuti. A onda se ona javila, možda da mu pomogne odabrati pravi put. Počeli su pričati preko poruka, Internet je ponekad istinski dobar. Bilo je vidljivo da želi njegovu pažnju, što je i dobila. Dapače dao joj je previše pažnje, počeo ju je analizirati, riječ po riječ. A ona je ohrabrena danom pažnjom počela izgovarati svoje misli i želje, sve jače i jače. U tom trenutku je stao. Više mu ništa nije bilo jasno, osim da put ljubavi i prijateljstva više nisu pravi smjerovi gdje ovo treba voditi. Trebalo mu je malo vremena, da malo bolje i još jednom razmisli.
Zatvorio je kartu putova, prekinuo je razgovor sa njom i otišao na balkon, uživati u noćnom svježem zraku i zvijezdama koje su veselo treperile. I što je više razmišljao znao je da nema niti moguću prijateljicu niti moguću ljubav. Mogao je imati i ima samo osobu u svom životu koja nikada neće smoći hrabrosti i reći što joj je pri srcu. Odlučio je sačekati i pružiti joj šansu da sama nauči izgovarati svoje osjećaje.
On je imao svo vrijeme zvijezda koje trepere.
Njemu se žurilo nije.
Putovi će ga i dalje čekati i morati će kat-tad izabrati jedan…

Odlučio sam dan posvetiti suzama. Napustiti svoju logiku života, otvoriti svoje srce samom sebi i plakati ako je potrebno. Jedini je problem kako to napraviti. Ali dosjetio sam se načina. Par sati puta i na poznatom sam mjestu. Par poziva i nalazim se u sobi.
Malena i hladna, točno onakva kada sam prvi put bio u toj sobi sa njom. Isti miris sobe. Nedostaje miris nje. Soba je hladna, a meni se čini još hladnijom. Soba je pusta, a meni se čini prazna, i još praznija. Goli zidovi omeđuju prostor ljubavi koja je nekada postojala. Ostali su samo zidovi.
Ovaj trenutak zavrjeđuje poštivanje. I tišinu.
Prilazim plahti. Možda je baš ta plahta, ona plahta koja nas je pokrivala dok smo vodili ljubav. Sada je plahta hladna na dodir. Nema njezinog mirisa. Samo plahta. I jedna suza koja svojom toplinom ne može zamijeniti nju. No pala je na plahtu i nestala. Baš kao i ljubav. Za koji minut neću ni znati mjesto gdje je suza pala.
Idem dalje.
Gledam stol i stolice. Prazne. Ona je znala tu ispružiti svoje noge, zapaliti cigaretu i piti nesicu. Stol je prazan i čist.
Dosta mi je ove praznine, izlazim vani na zrak, idem polako do našeg mjesta, našeg kafića, ulazim i sjedam na naše mjesto. Sam. Vadim sunčane naočale i stavljam ih na oči.
Da prikriju suze.
Suze ne mogu vratiti nju niti njezinu ljubav. Nije to ni potrebno.
Suze postoje da bi se isplakale i da bi krenuli dalje. Sa iskustvom više i sa komadićem srca koje više nije sa nama.
Kafić mi više nije onako drag, mada je pun ljudi, prazan je.

Nje nema.

Izlazim vani i okrećem lice suncu i vjetru. I suze naviru, a sam sebe tješim da su suze radi vjetra.

Do sljedećeg susreta ljubavi.

A sada slijede tri panorame sa Paga. Klikom na manju učitat će se veća slika.

Razmišljao sam neki dan malo o kletvi. Za kletvu je vezano mnogo misticizma, nekako svi se pomalo bojimo da netko na nas ne baci kletvu. Isto tako kada se skupe sva razmišljanja o njoj, ispadne da je ona jednako opasna kako za onoga koji ju je izrekao tako i za osobu na koju je bačena. Isto tako, izgleda da se kletva ne može povući.
Dakle sve u svemu, što je zapravo kletva?
Počinjemo od onoga ne nikada drugome ne želimo zlo, jer će nam se to vratiti prije ili kasnije. Ne ispadne li po tome da je kletva neko strahovito oružje iz prošlosti koje je izgubio na snazi kada je običan čovjek izrekne. Možda se pravilan način "izricanja" kletve izgubio kroz mnogo stoljeća, a ostale su samo priče koje su prenošene sa koljena na koljeno, a govorile su o užasnoj snazi takvog načina. Na ovo vjerojatno nikada nećemo niti imati odgovora.
Mada i "običan" čovjek ima mogućnosti "zaželjeti želju" i izreći je, moram primijetiti da su kletve odreda "negativne" želje koje u sebi sadržavaju zlo u bilo kojem obliku. Nikada kletva nije bila pozitivna, što valjda po svome temelju ne može niti biti.
Izreći je može svatko, no postavlja se pitanje njezine "efikasnosti", ili bolje rečeno stanja u kojem čovjek treba biti kada je izriče kako bi imala maksimalna efekt. Ne mogu zamisliti puno situacija, kada kletva koja je negativna zapravo može praviti dobro. Mislim da je u svemu tome upletena vječna borba između borba i zla ili zla i tame.
I jedna pouka: oprezno sa kletvama, nitko nije toliko loš da mu istinski i iz srca poželite zlo.

If you live to be a hundred, I want to live to be a hundred minus one day so I never have to live without you.

Dodirnuvši nježno njezino lice obrisao je suzu koja je silazila niz lice. Topla suza boli, patnje i tuge. Boljelo ju je. I nije htjela da to itko vidi, da itko zna za njezinu tugu i patnju. Plakala je u sebi, tek pokoja suza našla bi put do njezina oka. On je imao tu privilegiju da je vidi u tom stanju. Nikome drugome nije htjela to reći i pokazati. Njemu da. Vjerovala mu je.
Nisam je niti htio pitati što je razlog plača i boli. U ovom trenutku riječi su bile suvišne. Zapravo mislim da bi svaka riječ bila kao grom u ovoj tišini. Ne isplati se ometati ovaj trenutak, treba pustiti tugu da izađe iz tijela i ode iz njene duše.
Pažljivo sam obrisao još jednu suzu koja se dokotrljala do njezina obraza. Kao i suze, tako i život prođe, a da se ne osvrćemo. Ništa ne vidimo, a život prođe. Kada se okrenemo, nema ga više. Ostali smo stari i sami. Bez igdje ikoga i često bez suza.
No sada nije ni vrijeme ni mjesto da mislim o starosti. Kraj mene je osoba koja plače, koja je tužna, koja želi samo topli pogled. I dodir je neprimjeren i suvišan. Bojim se okrznuti ovaj prividni mir i kada taknem njezin obraz da obrišem suzu. A suze su navirale sve češće. I bile sve krupnije i toplije. Dobro je, mislim u sebi, dobro je. Isplači se, suze nisu sramota. Suze su lijepi poklon kojeg imamo, katkad sladak, katkad gorak. No, kakav bi čovjekov život bio bez suza? Da li bi onda tugovali i radovali se: da li onda znali plakati? I bi li plaču bilo smisla?
Ne znam odgovor ni na to pitanje. Znam da ona plače. Istinski. Tužna je.

Još jedna suza je potekla njezinim licem. Tuga i dalje izlazi.

Polako

Sa suzom.

Do jučer je živjela svoj život. Nije puno razmišljala, nije se brinula o ničemu. Jer čemu se brinuti? Htjela ili ne nekima se stvarima može i mora samo pokloniti. I nije loše to razmišljanje. Razmišljanje jednog malenog i sitnog čovjeka koji nema snage za ništa bitno u životu. No takav život nema smisla. Čemu živjeti, kada znaš da od tog života nema nikakve ljepote. Pomislila je da želi samo jednom biti snažna i moćna, da može imati božansku snagu, ali nije znala kako tu želju pretočiti u djelo. Jer kako je ona mogla i s čime je mogla biti tako snažna. Zapravo učinilo joj se da je to samo još jedna nedostižna želja. I onda se sjetila.
U šaku je uzela kocku leda i zaklopila prste oko kockice. Hladnoća je trenutačno došla do njezinih prstiju, skoro jaka kao bol. A onda, je osjetila ledenu kapljicu vode kako klizi niz njezinu kožu. Osjetila je. Bila je jaka, bila je moćna, bila je svemoguća. Sa hladnom kapljicom koja je klizila polako.
Bila je božanstvo.
Unatoč ostvarenom cilju, nije se osjetila snažnom: nije osjetila zapravo ništa osim hladnoće koja ju nije baš nešto pretjerano oduševila. Ni moći kojoj se veselila nije više bila ništa važno niti bitno.
Opet je bila sama, malena, opet je bila nemoćna. A njezina ruka, sada već utrnula od hladnoće je bila mokra.

Svijet je upravo takav: kada nam se čini da je nešto tako lako: zapravo i nije. Dobro pogledajte onu drugu stranu prije nego lakomo zaključite da je to stvarno mačji kašalj. Jer kasnije može biti jako teško. Osim toga, donijeti laki zaključak može biti jednako opasno kao i napraviti nemarnu procjenu. Ako ne i gore.

Čuvajte se moći koje nemate, a željeli bi imati i želja koje ne možete ostvariti.

u trenutak kada se ovaj blog objavi, jedna beba je zaplakala u rodilištu. I došla sretno i veselo na svijet :)
Sretan mi rođendan: i neka poživim još puno godina :)

Slavlje je prešlo pola puta: pa evo malo fotki :))










Kao obavezu, odsad sa njime moram svaku večer u krevet :)