Dodirnuvši nježno njezino lice obrisao je suzu koja je silazila niz lice. Topla suza boli, patnje i tuge. Boljelo ju je. I nije htjela da to itko vidi, da itko zna za njezinu tugu i patnju. Plakala je u sebi, tek pokoja suza našla bi put do njezina oka. On je imao tu privilegiju da je vidi u tom stanju. Nikome drugome nije htjela to reći i pokazati. Njemu da. Vjerovala mu je.
Nisam je niti htio pitati što je razlog plača i boli. U ovom trenutku riječi su bile suvišne. Zapravo mislim da bi svaka riječ bila kao grom u ovoj tišini. Ne isplati se ometati ovaj trenutak, treba pustiti tugu da izađe iz tijela i ode iz njene duše.
Pažljivo sam obrisao još jednu suzu koja se dokotrljala do njezina obraza. Kao i suze, tako i život prođe, a da se ne osvrćemo. Ništa ne vidimo, a život prođe. Kada se okrenemo, nema ga više. Ostali smo stari i sami. Bez igdje ikoga i često bez suza.
No sada nije ni vrijeme ni mjesto da mislim o starosti. Kraj mene je osoba koja plače, koja je tužna, koja želi samo topli pogled. I dodir je neprimjeren i suvišan. Bojim se okrznuti ovaj prividni mir i kada taknem njezin obraz da obrišem suzu. A suze su navirale sve češće. I bile sve krupnije i toplije. Dobro je, mislim u sebi, dobro je. Isplači se, suze nisu sramota. Suze su lijepi poklon kojeg imamo, katkad sladak, katkad gorak. No, kakav bi čovjekov život bio bez suza? Da li bi onda tugovali i radovali se: da li onda znali plakati? I bi li plaču bilo smisla?
Ne znam odgovor ni na to pitanje. Znam da ona plače. Istinski. Tužna je.

Još jedna suza je potekla njezinim licem. Tuga i dalje izlazi.

Polako

Sa suzom.