Imao je svoju stijenu na južnoj strani Marjana. To mjesto je bilo njegovo maleno svetište. Ako je i itko dijelio to mjesto sa njime, on to nije znao. I držao je da je ta stijena tu samo za njega. Tamo je odlazio kada je želio riješiti neki problem, neku dilemu, donijeti zaključak ili jednostavno želio sam imati vremena za sebe. Ovaj put je specifična želja bila u pitanju. Poznavao je jednu curu koja ga i nije baš u potpunosti shvaćala. Istini na volju, ni ona njemu nije bila baš jasna. Ali to je proces upoznavanja koji se morao proći. To je nešto što je uvijek tako individualno od osobe do osobe. Namjestio se na svojoj stijeni, zauzeo položaj pun sunca, udahnuo zrak i zatvorio oči. Mir je ono što mu je pomagalo kao i uvijek da donese ispravnu odluku. I ovaj put je odluku morao donijeti jer je osjećao da između njega i nje stoji samo maleni zid nesporazuma. A taj maleni zid začas bi mogao postati tako jak i velik da će ga biti nemoguće zaobići, a još teže uništiti. Trebalo je djelovati odmah i sada. U svojim mislila započeo je analizu. Proces koji nije dopuštao pogrešku, koji nije trpio žurbu, proces koji se morao odvijati sam od sebe bez pritiska žurbe. Polako , hladno, logički. Samo je to ispravan put i te riječi je ponavljao kao mantru koja će mu biti misao vodilja u samom procesu. Pred njegovim očima stvorila se ona. Mada je imao samo jednu njezinu sliku i mada je nikada nije vidio, pričali su kao da se poznaju godinama. Sinoćnji razgovor je naglo prekinula jer se našla u nekom škripcu koji ju je zagušio. Neminovna pogreška tijekom procesa upoznavanja, a opet bolna i za nju i za njega. Nadao se samo da će jutro biti pametnije od večeri i da to neće ostaviti traga na njihov odnos. Već sada mu je bilo previše stalo do nje, nije htio nikako da je izgubi. Bio bi to istinski veliki gubitak u njegovu životu, a trebao je samo malo mira i strpljenja koji će mu pokazati ispravan put. Put kojeg trenutačno sada još uvijek ne vidi, ali se put nazire. Slike su se mijenjale, misli su prolazile, a mozak je hladno računao, poput digitrona koji ne zna za pogrešku. Polako, hladno, logički. Korak po korak u rješavanju problema. Što je više napredovao u rješavanju problema, to mu se izlaz činio daljim. I skoro da bi to moglo probuditi paniku, a onda bi sve to trebalo iz početka. Jer mora biti lagano. Polako, hladno, logički. Nije znao da li usnuo koji sekunda ili mu se to samo činilo. Samo je osjetio trahu hladnoće na svom licu. Malenu traku koja je polako nestajala po utjecajem sunca i vjetra. Suza se spustila niz njegov obraz. Suza koja je bila pravi put i rješenje problema. Problem je bio zamršen, a rješenje tako jednostavno. I sastojalo se u suzi. Jednoj jedinoj.
Podigao se sa stijene, udahnuo zrak još jednom i osjetio u njemu miris proljetnog cvijeća. Mirisa kojeg maloprije osjetio nije. Pravi znak da je na pravom putu, da prima prave osjećaje iz okoline.

Problem manje, korak bliže.

Njoj.

Oduvijek je želio biti sa njom. Što zbog vremena, udaljenosti, načina života, posla i svih ostalih problema, nikada nije uspio tu želju realizirati. I kada bi se ukazala prilika, nešto bi od poslovnih obaveza naglo postalo važno, ili možda nije imao vremena doći do nje u kratkom vremenu predaha. Kako god bilo, on je smatrao da ih sudbina drži razdvojene, da se ne upoznaju dok za to ne bude pravo vrijeme. Ona pak, ni sama nije znala što zapravo želi. Privlačio ju je, a opet: eto: bila je ravnodušna prema njemu. I kako je od njihova početnog upoznavanja prošlo dosta poruke i ostali načini komunikacije su se razrijedili. A zatim uskoro i skoro pa potpuno nestali.
Zaposlila se na vrlo dinamičnom poslu i sve svoje snage je usmjerila na izvršavanje istog. On je dobio krupan posao koji je iziskivao od njega trud, i to mnogo truda, ali skoro i zajamčen uspjeh. Trebao je samo sjesti i voziti se kilometrima.
To jutro se probudila jer je imala nekoliko desetaka sastanaka sa raznim klijentima kojima niti imena nije znala. A on je krenuo na put rano jer su ga upozorili da je osoba s kojom pregovara nova u poslu i da bi on mogao iskoristiti svoje znanje kako bi isposlovao što bolju ponudu. Slike nisu nikada razmijenili, jedino brojeve mobitela.
Jurio je da dođe na vrijeme i uskoro je u daljini vidio obrise grada. Ona se za to vrijeme sređivala jer je znala da vizualni dojam znači dosta u poslu: gledala se u ogledalo, korigirala šminku i puderom sakrivala malene nepravilnosti na svom licu. Par kapi parfema, završno dotjerivanje i već je hitala put automobila, brzo vozeći do svoje firme.
Dan je za nju počeo.
Dan je za njega počeo.
Sastanak za sastankom oduzimali su joj energiju i brže nego li je mislila, dapače već je počela pomišljati kako neće izdržati, a onaj glavni, kojeg očekuje još nije niti došao. Morala je u sebi posegnuti na unutarnjim rezervama snage kako bi ovaj dan uspješno privela kraju. Predzadnji sastanak je bio gotov, imala je vremena da popije jednu brzinsku kavu iz aparata, što je i uradila. Došla je u svoju kancelariju i čekala. Netko je uljudno pokucao na vrata i ona je znala da je to on. A on se pitao kao će izgledati ona.
Prvi pogled otkriva jako puno, kažu svi. Oni nisu niti primijetili da su odmjerili jedno drugo od glave do pete i već su nešto znali, osjetili. Srdačan stisak ruke, upoznavanje bez imena, posao, posao i posao. Sve drugo je bilo nebitno. Pričali su , dogovarali strategije, jedno drugog nadmudrivali, želeći naći nešto bolje. Na kraju ,sretni jer su pregovori završili, odlučili su otići na laganu večeru koja bi svojim mirom barem malo ublažila umor dana koji odlazi. Maleni restoran, sa tihom glazbom, i tek pokoji par sa strane.
"Reci mi" kaže ona, uza svu pristojnost nismo se niti upoznali, "tvoje ime je"? Zovem se Ivan, a ti?, kazao je brzo. Mirela je moje pravo ime, ali me svi skrate u Miru, ne znam zašto.
Nikada se neće saznati dali je njoj palo prvo na pamet, ili je on bio brži, no to je bilo tako poznato. I mada ima x Ivana i Mirela koje su u poslu, oni su znali nešto više. Dapače bili su sigurni da je to baš ona Mirela i baš onaj Ivan. Ali nisu znali reći jedno drugome da to znaju.
E pa Ivane, idem ja kući, današnji je dan naporan. Moram se odmoriti i naspavati za sutra. Slažem se, idem u svoju hotelsku sobu, moj posjet tvom gradu još nije gotov. Podigli su se lagano, i u tihoj priči otišli svaki do svog automobila. Pozdravili su se i otišli. A zapravo, nisu otišli, zbližili su se. Dok je ona palila motor, zazvonio je njezin mobitel. Na zaslonu je titralo ime "Ivan – Internet". Javila se tiho, a onda shvatila da zna tko je zove. Pogledala je u retrovizoru i vidjela njega kako se smije i drži mobitel u ruci. Izašla je vani, i bez nekog razmišljanja pala mu u krilo. A on ju je prihvatio, zagrlio i lagano poljubio u kosu.
Sjela je u njegov automobil bez riječi, otišla u njegovu sobu i nakon kratkog tuširanja, došla u njegov krevet. Umor je nestao, pojavila se želja koja je graničila sa pohlepom: imati njega.
Ljubav su vodili do zore.
Život su dalje vodili zajedno, nerazdvojni od tog dana.