Do jučer je živjela svoj život. Nije puno razmišljala, nije se brinula o ničemu. Jer čemu se brinuti? Htjela ili ne nekima se stvarima može i mora samo pokloniti. I nije loše to razmišljanje. Razmišljanje jednog malenog i sitnog čovjeka koji nema snage za ništa bitno u životu. No takav život nema smisla. Čemu živjeti, kada znaš da od tog života nema nikakve ljepote. Pomislila je da želi samo jednom biti snažna i moćna, da može imati božansku snagu, ali nije znala kako tu želju pretočiti u djelo. Jer kako je ona mogla i s čime je mogla biti tako snažna. Zapravo učinilo joj se da je to samo još jedna nedostižna želja. I onda se sjetila.
U šaku je uzela kocku leda i zaklopila prste oko kockice. Hladnoća je trenutačno došla do njezinih prstiju, skoro jaka kao bol. A onda, je osjetila ledenu kapljicu vode kako klizi niz njezinu kožu. Osjetila je. Bila je jaka, bila je moćna, bila je svemoguća. Sa hladnom kapljicom koja je klizila polako.
Bila je božanstvo.
Unatoč ostvarenom cilju, nije se osjetila snažnom: nije osjetila zapravo ništa osim hladnoće koja ju nije baš nešto pretjerano oduševila. Ni moći kojoj se veselila nije više bila ništa važno niti bitno.
Opet je bila sama, malena, opet je bila nemoćna. A njezina ruka, sada već utrnula od hladnoće je bila mokra.
Svijet je upravo takav: kada nam se čini da je nešto tako lako: zapravo i nije. Dobro pogledajte onu drugu stranu prije nego lakomo zaključite da je to stvarno mačji kašalj. Jer kasnije može biti jako teško. Osim toga, donijeti laki zaključak može biti jednako opasno kao i napraviti nemarnu procjenu. Ako ne i gore.
Čuvajte se moći koje nemate, a željeli bi imati i želja koje ne možete ostvariti.
Post je objavljen 07.04.2008. u 03:36 sati.