U subotu sam bio u Makarskoj, zahvaljujući svom frendu. Vidjeh noćne ljepote ovog grada, bio u dva diska koji su napravljeni u prirodnim pećinama i ostao sam očaran. Slike nisu i ne mogu prikazati atmosferu koja tamo vlada: jednostavno: tehnika i priroda u suživotu.
Prijatelju: hvala ti što si mi omogućio da vidim tu ljepotu!

Klik na sliku će pokrenuti download slike od 1MB. Fino je odnesite u fotografa i imate original razglednicu iz Splita. Tko hoće neka izvoli: nema prisile :)

Probudio se nakon loše prespavane noći. Bio je nikakav, niti mu se nije dalo ustajati iz kreveta. Ali dan je išao, i on je morao za njim. Otišao je do Ogledala u kupaoni i pogledao se. Spopao ga je Bijes. A znao je da ga Bijes nikada ne spopada bez Razloga. A onda mu je u trenutku bilo jasno zašto je bijesan. Pa on ne Vidi. Postao je slijep. Mada je vidio savršeno dobro, bio je Slijep. Kako i zašto, prva pitanja koja su mu prošla kroz glavu. Sjeo je na rub kade i počeo odmotavati film unazad. Prije tri dana osjetio je prve znakove Sljepoće, ali su oni kao i obično bili jako sitni. Nije obraćao pažnju na njih, i mislio je da će proći samo od sebe. Po običaju, imao je krivo mišljenje. Sljepilo se razvilo vrlo brzo, a da ga on uopće nije vidio. Klasika. Trebalo je odmah krenuti dalje, u borbu protiv tog Zla. Zasljepljujući vid, zasljepljivalo je i Razum i Prosudbu. A to nije nikako dobro. Prvi koraci u tom mraku nisu davali ništa novoga, ali su bili potrebni. Složio je u glavi kako dalje. I krenuo je putem, posrćući poput starca kojeg vid više ne služi, a štap mu više smeta nego koristi. Vukao je noge prašnjavim, sumornim putem punim sivila. Korak po korak, polako je bivao sve sigurniji. Išao je dalje, ohrabren promjenom, jer zemlja više nije bila siva: imala je Život, imala je Boju. Znao je što je na kraju puta, znao je kako je na kraju veliko olakšanje: znao je što kraj puta donosi: Zlatno sunce koje zalazi iza planine, Modro nebo koje nagovještava noć, Pjev ptice koja se budi, Odsjaj mjesečine na moru…. Sretan je. Opet je progledao. Očima ljubavi i boje!

Usnio je čudan san. Bio je sam kraj mora. Među stijenama je našao malen i koliko - toliko ugodno mjesto gdje je sjeo. Gledao je stijene oko sebe i vidio samo oštre bridove koje su stvarali vjetar i more kroz tisuće godina. Nigdje nije bilo niti jedne zaobljenosti, sve je bilo šiljato i hladno. Sve bi dao kada bi vidio samo jednu oblinu, samo jedan nagovještaj iste. Ali nigdje ničega. Obeshrabren potragom, okrenuo je oči put mora. More, mirno kao ulje. Ono samo je predstavljalo ono što je tražio: mir i spokoj: ništa oštro i opasno: sami mir i tišinu. Ali ipak je znao: vjetar ne može napraviti bridove stijena, može ih napraviti samo uz pomoć mora. More je dvolično: ne želi se pokazati: stoji u sebi samom. Lice ne pokazuje nikome i nitko ne zna kada će mirno more preći u zapjenjeni užas koji lomi sve ispred sebe. Vjetar nije imao tih poteškoća, Vjetrovo lice je uvijek bilo isto: plaho, ali čisto i snažno. More i Vjetar su živjeli zajedno: dopunjavali se i htjeli biti jedno: a vječno su bili razdvojeni nekom opnom nevidljive barijere. Sretni kada su zajedno: igrali su svoju igru koju su zvali Pobješnjelo More. Tada su se ispreplitali, tada su bili jedno u drugom: tada su živjeli svoje snove. Prenuo se. Nije mu bilo jasno odakle mu maštarija koju je upravo sad budan sanjao. Nije htio vidjeti more i vjetar zajedno: odgovarali su mu ovakvi kakvi su sad upravo. Tihi i mirni: jednostavno prekrasni. Jedino takvi uklapali su se u njegov san: on je sanjao lagani dodir flanela, baršun koji mu omotava tijelo: svilu koja ga miluje. San i Želja su postali Stvarnost.

Potaknut učestalim pisanjem u zadnje vrijeme o viđanju NLO-a poviše raznih mjesta u RH, htjedoh vam reći samo jednu stvar. Pa nije svaka fleka na slici koja ne sliči na nama nešto poznato NLO! Napravio sam preko 7000 slika digitalcem i po vašim kriterijima imam na 2/3 njih slike NLO-a. U ogromnoj većini slučajeva to su samo ptice, avioni u velikoj udaljenosti, helikopteri. Lako je proglasiti nešto za NLO. Od svih tih 7000 slika koje sam slikao samo na jednoj imam nešto stvarno čudno (slikao u sekvenci od 3 slike u 2 sekunde) - brzina mog digitalca. A posebno su mi smiješni oni ljudi koji slikaju Mjesec ili Sunce (dakle izuzetno svijetle objekte u odnosu na okolinu) i to sa mobilnim aparatom. Njihove rezolucije su smiješne, a optika užasna. Stoga se javljaju "čudne" točkice koje su odmah NLO. A nisu. To je rrlo dobro objasnio Zombix u svom blogu. Slika koja je nedavno objavljena, a govori o NLO-u poviše Pule me fascinirala, a vlasnica (ili vlasnik) mi još nisu udovoljili želji i poslali original fotografije na mail. Njihova slika je stvarno super. Prilažem svoju sliku NLO-a koju sam slikao prošle 6.8.2004.
Pozdrav.
Klik na sliku otvara sliku rezolucije 1600*1200 piksela

Ušavši kroz Vrata zaboravio je na prošli život. Nije znao u kakvu Školu ulazi ni tko su mu Učitelji. Nije znao kakva će biti Predavanja. Znao je samo jedno: da nije siguran u niti jedan svoj segment, bilo materijalnog, tako i fizičkog poimanja oko sebe. Ostaviti život iza svojih vrata nije lako. Ostaviti ono što si gradio tako mukotrpno i ostati bez toga u sekundi, nezaštićen krenuti dalje: to je još gore. Bojao se, a opet bio je smiren. Znao je u dubini duše da mu se ništa loše neće dogoditi i to mu je dalo snage za posljednji korak i pokret ruke koji je značio zatvaranje vrata. Pošao je u ovu Školu jer je htio saznati kako čuti napisane Riječi i kako Čitati glas ljudi. Kvalitete i njegovo uspavano znanje ga je dovelo do praga Škole. Dalje je trebao ići sam. Imao je na raspolaganju dvije osobine: svoj razum i Snagu. Snaga, sirova i nekontrolirana, nanosi isto toliko boli koliko i zadaje. Razum je trenirao od djetinjstva i imao je ono što mnogo stariji ljudi od njega nemaju: čistu i strašno jednostavnu logiku. Ta logika je bila u stanju izaći na kraj sa svim problemima, a da pritom on sam nije bio ugrožen. I bez Razuma preživio bi i išao dalje, ali on sa tim nije bio zadovoljan. Htio je Učiti. Učenje je započelo istog trena u velikoj Tišini mada on toga nije bio niti svjestan. Polako su mu usađivali Zvukove koji su se pretvarali u riječi ispisane u zraku, ali same Riječi nisu značile isto kao i zvuci. Bio je i zbunjen i preplašen. Nije znao: što i kako dalje: kako učiti, kakve će testove polagati: koje su daljnje lekcije. Radi samog učenja i nekog praiskonskog straha u njemu se pojavila Snaga. Sirova i čista, fizička snaga. Gledao je svoju šaku i odjednom bez ikakve najave, bez trzaja lica svu Snagu projicirao u šaku koja je udarila u nešto. To nešto je apsorbiralo svu Snagu, i kao u usporenom filmu od točke udara pokrenu se Val. Val je izazvao Zvuk, Zvuk je kazao Riječ. Bio je zbunjen, shvatio je da je Škola drukčija od ostalih. Snaga nije značila ništa više od bilo koje Riječi. Sjeo je i počeo razmišljati. Razmišljanja su se pretopila u muziku koja je Bijelu sobu pretvorila u kaleidoskop boja. Boje mu je bilo lakše shvatiti: znao je da one mogu pjevati i prenositi informaciju. Našao je način da se sporazumi sa Učiteljima, a da to u njemu ne izazove strah. Dani su prolazili, on je učio sve brže i brže, danima i noćima uživao u zvukovima i bojama. A onda su došli dani u kojima su boje bivale sve bljeđe. Vidio je to ali se i uplašio: nije znao što je krivo radio: jer je do sada išlo sve po planu: i to previše dobro. Došao je jutro kada se probudio i vidio samo Bijelu Sobu. Istu onakvu kakva je bila kada je prvi dan kročio kroz nju. Vrata se nisu nazirala, ali ovaj put to nije bilo niti potrebno. Naklonio se svojim Učiteljima koje nije niti vidio i glasom napisao Riječi u zraku. Vrata su se otvorila, a on je krenuo dalje. Jutro je svitalo…..

Četiri dana poslije svog rođendana ušao sam u orbitu neke planete. Zarobila me silama koje moji instrumenti nisu mogli očitati. Na prvi pogled našao sam to da je atmosfera slična kao i na mom Svijetu, a gusti oblaci koji su mirovali sprječavali su pogled na površinu. Mada je na prvi pogled sve izgledalo tiho, slutio sam da se ispod tih oblaka odvija strašna bitka. Kako su mi zalihe na brodu bile znatno načete, odlučio sam se spustiti na nepoznati planet, bar sam zrak mogao disati. S tim prvim saznanjem i željom da idem naprijed uputio sam se u plitku paraboličnu putanju koja bi me poslije podužeg leta trebala dovesti do površine planete. Kada sam ušao u najniži sloj atmosfere očekivao sam loše, ali moja očekivanja nisu bila biti blizu realnosti. Suh, sirov svijet, sa oceanima kojima su divljali valovi koji su kršili oštre stijene na svom putu. Munje su parale nebo. Ovaj planet je bio u očaju: u želji da napravi nešto i da se izgradi. Nakon svakog pokušaja slijedio bi nezadovoljstvo dovoljno jako da sve sravni sa zemljom: stalna bitka i stalna patnja. Mjesto nije obećavalo ništa dobro. Ipak sam nakon dužeg leta u svom brodu uspio naći malu oazu mira koja nije bila tako negostoljubljiva. Pristao i napravio prve modifikacije koje su mi omogućile život. Trebao sam se prilagoditi. Nakon par dana od prizemljena krenuo sam u obližnja brda iza kojih su bjesnili vjetrovi. Tom prilikom sam se sjetio svoje davne prošlosti sa mog Svijeta: kada su najbolji govornici stajali kraj olujna mora i nadjačavali svojim glasom gromoglasne valove mora. To za ovaj planet ne bi bilo pravo rješenje. Nešto drugo je trebalo napraviti, a nisam uspio shvatiti što. Put postoji, ali ga samo treba naći, ma kako težak bio. Svijet u kojem govor zamjenjuje prasak groma, i svjetlo koje biva zaklonjeno oblacima nije nužno loš. On je samo u lošim odnosima sa samim sobom. Oružja koja su mi bila na raspolaganju, bila su impresivna i bez problema sam mogao svladati svu rušilačku silu na ovom planetu. Ali ni takav pristup mi se nije činio kao dobar. Moj brod, mada malen skrivao je mnoge tajne. Odlučio sam se za ultimativno oružje, koje sam najviše i najradije koristio mada je njegova moć bila užasna. Ali znao sam rukovati sa njim. Nisam ga se bojao, nego sam ga poštovao. Ime za to oružje je bila: Riječ. Počeo sam planetu pričati, govoriti, učiti ga; slušati ga: učiti iznova i ponavljati do beskraja. Nakon par mjeseci osjetio sam prve pozitivne pomake, oluje više nisu bile tako gromoglasne, vjetrovi su se stišali, znala se čuti i Tišina. Zadovoljan svojim radom krenuo sam dalje: unio sam i Ljubav.
Ovom planetu je ona bila potrebna, kao i meni samom: a bio sam osamljen. Voljeti samog sebe bez reference može završiti jako loše. Imati nekoga ili nešto što će uzvratiti ljubav je bio plemenit cilj. Cijelo ovo vrijeme sam živio u PoluTami i nisam vidio svjetla. Jednog jutra sam shvatio da se nešto čudno događa: dobio sam pravu i oštru Sjenu. Svjetlo je došlo: oblaci su se raskidali: Planet je oživio. Prvo mi se zahvalio kišom: pravim prolomom oblaka, tih toplih kapi koji život znače. Dalje je sve išlo samo od sebe: kiša je ublažila oštre bridove stijena, u suradnji sa svjetlom stvarala se Zemlja, podloga za život. Mjeseci su prolazili u blagom formiranju, sada sam Ljubav dodavao u sasvim malim količinama, dostatnim da proces održim u tempu napredovanja. U pozitivan rezultat nisam nikada ni sumnjao. Riječ je još jednom prikazala svu svoju snagu. U potpunoj komunikaciji sa Planetom otišao sam od njega, ovaj put ispraćen vedrim, modrim nebom. Bio sam sretan, ljubio sam ovaj Planet kao samog sebe. A Planet je ljubio mene. Otišao sam i srce mi se stezalo jer sam ga napustio, morao sam ići dalje.
I sama priča bi imala klasičan kraj da me jednom put opet nije naveo kraj ovog planeta. Planet me pozdravio i pozvao k sebi. Sletio sam na predivnu obalu: sve je bilo puno života, mirisalo raznim mirisima, a more je bilo kristalno čisto. Gdje je bio kraj moje sreće, prisjećajući se prvog kontakta i pogleda na sivu i turobnu površinu. Bio sam sretan: Ljubav i Riječ su još jednom napravili čudo.

On je pričao, govorio sa njom satima. Ona ga nije slušala. Zapravo čula ga je, ali to je bilo sve. Njegove riječi su bile bez značenja, njegove riječi su bile samo riječi. Nije htjela slušati, nije htjela čuti. I veza se raspala, more suza se isplakalo, dvije duše su bile povrijeđene. Sve radi toga što se nije slušalo.
Odlučio sam na tuđem primjeru da se to meni nikada ne dogodi. Jako je to teško, mada izgleda kao ekstremno jednostavan zadatak. Teško je nekada nešto reći, radije prešutimo i mislimo da smo u pravu, da osoba to sada nije trebala saznati. I u nama se rodi mali crv nemira. Nemir doslovno preko noći buja i raste: i onda dođe druga prilika i opet ne kažemo ništa. Treći put nam je već neugodno kazati, prešutjeli smo početak. I tako u nedogled. A nezadovoljstvo u nama raste, hrani se sa našom boli i uživa. Sve radi toga što nismo htjeli reći. Odlučio sam reći i kazati, uvijek i baš onda kada to osjetim: jer je baš tada najbolje vrijeme. Nema kasnije, nema poslije: sve je to onda već prekasno. Sinoć sam imao priliku progovoriti par riječi. Mucao sam kao malo dijete, rekoh tek par slova. Ali ta slova su bila tako velika, život je poslije njih bio prekrasan. Čemu sebe lišiti zadovoljstva? Nikada više neću; obećavam sebi i vama.