Probudio se nakon loše prespavane noći. Bio je nikakav, niti mu se nije dalo ustajati iz kreveta. Ali dan je išao, i on je morao za njim. Otišao je do Ogledala u kupaoni i pogledao se. Spopao ga je Bijes. A znao je da ga Bijes nikada ne spopada bez Razloga. A onda mu je u trenutku bilo jasno zašto je bijesan. Pa on ne Vidi. Postao je slijep. Mada je vidio savršeno dobro, bio je Slijep. Kako i zašto, prva pitanja koja su mu prošla kroz glavu. Sjeo je na rub kade i počeo odmotavati film unazad. Prije tri dana osjetio je prve znakove Sljepoće, ali su oni kao i obično bili jako sitni. Nije obraćao pažnju na njih, i mislio je da će proći samo od sebe. Po običaju, imao je krivo mišljenje. Sljepilo se razvilo vrlo brzo, a da ga on uopće nije vidio. Klasika. Trebalo je odmah krenuti dalje, u borbu protiv tog Zla. Zasljepljujući vid, zasljepljivalo je i Razum i Prosudbu. A to nije nikako dobro. Prvi koraci u tom mraku nisu davali ništa novoga, ali su bili potrebni. Složio je u glavi kako dalje. I krenuo je putem, posrćući poput starca kojeg vid više ne služi, a štap mu više smeta nego koristi. Vukao je noge prašnjavim, sumornim putem punim sivila. Korak po korak, polako je bivao sve sigurniji. Išao je dalje, ohrabren promjenom, jer zemlja više nije bila siva: imala je Život, imala je Boju. Znao je što je na kraju puta, znao je kako je na kraju veliko olakšanje: znao je što kraj puta donosi: Zlatno sunce koje zalazi iza planine, Modro nebo koje nagovještava noć, Pjev ptice koja se budi, Odsjaj mjesečine na moru…. Sretan je. Opet je progledao. Očima ljubavi i boje!