Dakle Plavi živ i zdrav :)

Sam je živio u pustinji od pamtivijeka. Nitko nije znao zašto je tamo otišao, nitko nije znao tko su mu bili životni suputnici, prijatelji. Govorilo se da je čudan, da stalno piše na istom komadu papira neku čarobnu formulu koja bi trebala učiniti život ljepšim. Ali nitko nije zapravo zna tajnu, nije znao ništa. Sve su to bila samo puka nagađanja. Starac je proučavao Misao, a za taj "posao" najboljim mu se učinila pustinja. Sama i tiha, sazdana od mnoštva zrnaca piska koji svaki za sebe nisu bili ništa naročito, ali su zajedno pravili brda, brisali oaze sa lica zemlje, donosili novi izgled, mijenjali stari.
Starac je jedne večeri prestao pisati svoju priču, list je skoro pa bio totalno prazan. Zapravo pisala je samo jedna riječ na tom starom, suhom listu papira kojeg je donio dana kada je došao u pustinju. A stara pratilja, njegova svijeća pratila ga je vjerno tijekom cijelog njegovog života u ovoj zabiti. Zato je odlučio baš njima podijeliti bezvremenost. Progovorio je niz riječi, digao se i započeo sa kompliciranim plesom ruku. Slikao je nevidljive crteže u zraku, nekako kao da želi zaustaviti vrijeme. I onda u samo jednoj sekundi između njegovih dlanova zablistala je mala kuglica. Plamen svijeće se prestao micati, papir je prestao živjeti, riječ se duboko utisnula u njega, ali nije nestala. Starac je zaustavio vrijeme, skupio ga u kuglicu i bacio daleko od sebe. Tamo gdje je kuglica pala, proždirala je pijesak, pravila vrtloge i vrijeme se borilo samo sa sobom. A bitka je već unaprijed bila osuđena na propast. Starac se osmjehnu, lagano uzdahne i baci pogled na komad papira obasjan vječnim plamenom svijeće. Na papiru je pisala riječ napisana modrom tintom, urezana u papir oštrim perom. Ljubav.
Suze su mu potekle iz očiju, plakao je i smijao se. Sada je znao da nije Ljubav smio stisnuti tako jako, tako grčevito u nadi da je ne izgubi. Ljubav je poput plamena svijeće. Što ga više grliš, to se plamen to više guši. Kada ga najviše grliš, plamen utrne, nestane Ljubavi. Da je onda imao to znanje, da je onda znao, dao bi plamenu svu slobodu, a Ljubav bi ga nagradila. Sada mu je ostala najveća pokora, čekati, beskrajno, u trenutku. Čekati i nadati se.
Ljubavi!

Da ne mislite da spavam, da ne mislite da ništa ne radim, da ne pomislite da sam Vas zaboravio :) Ne, nisam, samo sam upao u takvu fazu života, da se malo manje pojavljujem na Netu. Evo kao što vidite, slika Plavi i dalje, ovaj put slatku vodu. Odmaram malo od mora :)

Sve je to bio samo san što ne sanja se često,
Sve je to bila tek pjena na vrhu morskog vala,
Ali tako stvarnim činilo se, kao toplina žara.

Jedne sam se noći vraćao sam sa pješćanog žala
I ugledao nju kako stoji uz obalu, sjetnog pogleda.
Suze su joj tiho tekle sjajući na mjesečini.

Dva su bisera pričala svak svoju priču
Tiho kao mjesec što svake noći prolazi,
Dva su bisera plakala kao jedan.

Sjeo sam pored i slušao tužne zvuke pjesme,
Gledao njen pogled tražeć što tražila je,
Ali ne nađoh izgubljen život što prošao je.

Sjela je do mene i prčala mi priču
Koju od svih ljudi saznah samo ja,
Priču što nedavno je živjela.

Pričala je o izgubljenoj djevojci
Što izgubila se nedavno u oluji
Koja bjesnila je njenim morem.

Pričala je o bolesti sto shrvala je nju
I odvela na pogrešan put,
O sreći i tuzi kao danu, noći.

Prepoznah djevojku iz priče, ta voljeh je jučer,
Volim je danas i voljet ću je sutra,
Voljet ću je sve dok zvijezda ima. I duže.

Rekla je da ce doći na obalu jedne noći,
Rekla je da čekam ju, da bit će jednom spremna,
Rekla je da voljet će me duze no ja nju.

Odlučih čekat na toj obali,
Odlučih nać sreću u sebi da je njoj dam
I vratim je na pravi put. Nas.

Odlučih joj prvi zagrljaj dati,
Poljubac meki poslati,
Od svih je najviše voljeti.

Odlučih je zauvijek čekati.
___________________________________
uz dopuštenje autora :)

Znate što nisam znao: da je Zadar tako lijep grad. I jučer mi je bilo tako teško otići iz tog grada. Who knows why :)