On je pričao, govorio sa njom satima. Ona ga nije slušala. Zapravo čula ga je, ali to je bilo sve. Njegove riječi su bile bez značenja, njegove riječi su bile samo riječi. Nije htjela slušati, nije htjela čuti. I veza se raspala, more suza se isplakalo, dvije duše su bile povrijeđene. Sve radi toga što se nije slušalo.
Odlučio sam na tuđem primjeru da se to meni nikada ne dogodi. Jako je to teško, mada izgleda kao ekstremno jednostavan zadatak. Teško je nekada nešto reći, radije prešutimo i mislimo da smo u pravu, da osoba to sada nije trebala saznati. I u nama se rodi mali crv nemira. Nemir doslovno preko noći buja i raste: i onda dođe druga prilika i opet ne kažemo ništa. Treći put nam je već neugodno kazati, prešutjeli smo početak. I tako u nedogled. A nezadovoljstvo u nama raste, hrani se sa našom boli i uživa. Sve radi toga što nismo htjeli reći. Odlučio sam reći i kazati, uvijek i baš onda kada to osjetim: jer je baš tada najbolje vrijeme. Nema kasnije, nema poslije: sve je to onda već prekasno. Sinoć sam imao priliku progovoriti par riječi. Mucao sam kao malo dijete, rekoh tek par slova. Ali ta slova su bila tako velika, život je poslije njih bio prekrasan. Čemu sebe lišiti zadovoljstva? Nikada više neću; obećavam sebi i vama.
Post je objavljen 13.08.2005. u 15:46 sati.