Ušavši kroz Vrata zaboravio je na prošli život. Nije znao u kakvu Školu ulazi ni tko su mu Učitelji. Nije znao kakva će biti Predavanja. Znao je samo jedno: da nije siguran u niti jedan svoj segment, bilo materijalnog, tako i fizičkog poimanja oko sebe. Ostaviti život iza svojih vrata nije lako. Ostaviti ono što si gradio tako mukotrpno i ostati bez toga u sekundi, nezaštićen krenuti dalje: to je još gore. Bojao se, a opet bio je smiren. Znao je u dubini duše da mu se ništa loše neće dogoditi i to mu je dalo snage za posljednji korak i pokret ruke koji je značio zatvaranje vrata. Pošao je u ovu Školu jer je htio saznati kako čuti napisane Riječi i kako Čitati glas ljudi. Kvalitete i njegovo uspavano znanje ga je dovelo do praga Škole. Dalje je trebao ići sam. Imao je na raspolaganju dvije osobine: svoj razum i Snagu. Snaga, sirova i nekontrolirana, nanosi isto toliko boli koliko i zadaje. Razum je trenirao od djetinjstva i imao je ono što mnogo stariji ljudi od njega nemaju: čistu i strašno jednostavnu logiku. Ta logika je bila u stanju izaći na kraj sa svim problemima, a da pritom on sam nije bio ugrožen. I bez Razuma preživio bi i išao dalje, ali on sa tim nije bio zadovoljan. Htio je Učiti. Učenje je započelo istog trena u velikoj Tišini mada on toga nije bio niti svjestan. Polako su mu usađivali Zvukove koji su se pretvarali u riječi ispisane u zraku, ali same Riječi nisu značile isto kao i zvuci. Bio je i zbunjen i preplašen. Nije znao: što i kako dalje: kako učiti, kakve će testove polagati: koje su daljnje lekcije. Radi samog učenja i nekog praiskonskog straha u njemu se pojavila Snaga. Sirova i čista, fizička snaga. Gledao je svoju šaku i odjednom bez ikakve najave, bez trzaja lica svu Snagu projicirao u šaku koja je udarila u nešto. To nešto je apsorbiralo svu Snagu, i kao u usporenom filmu od točke udara pokrenu se Val. Val je izazvao Zvuk, Zvuk je kazao Riječ. Bio je zbunjen, shvatio je da je Škola drukčija od ostalih. Snaga nije značila ništa više od bilo koje Riječi. Sjeo je i počeo razmišljati. Razmišljanja su se pretopila u muziku koja je Bijelu sobu pretvorila u kaleidoskop boja. Boje mu je bilo lakše shvatiti: znao je da one mogu pjevati i prenositi informaciju. Našao je način da se sporazumi sa Učiteljima, a da to u njemu ne izazove strah. Dani su prolazili, on je učio sve brže i brže, danima i noćima uživao u zvukovima i bojama. A onda su došli dani u kojima su boje bivale sve bljeđe. Vidio je to ali se i uplašio: nije znao što je krivo radio: jer je do sada išlo sve po planu: i to previše dobro. Došao je jutro kada se probudio i vidio samo Bijelu Sobu. Istu onakvu kakva je bila kada je prvi dan kročio kroz nju. Vrata se nisu nazirala, ali ovaj put to nije bilo niti potrebno. Naklonio se svojim Učiteljima koje nije niti vidio i glasom napisao Riječi u zraku. Vrata su se otvorila, a on je krenuo dalje. Jutro je svitalo…..